Od Lagumdžije do Nikšića – kratka historija umiranja jedne ideje!

Objavljeno na: Depo.ba

Sada već daleke 1997. godine na čelo SDP-a došao je mladi informatičar iz Sarajeva. Izuzetno obrazovan, ambiciozan, rječit, karizmatičan i u poželjnoj količini prepotentan, izgledao je kao istinska nada onom dijelu bh. stanovništva koji je bio očajan i obeshrabren ludilom dominacije nacionalističkih politika koje su zemlji donijele rat, pustoš, ruševine, bijedu i propadanje.

Već tri godine nakon preuzimanja stranke od točkom historije već pregaženog Nijaza Durakovića, SDP je od jedne male marginalne stranke, potpuno izgubljene u prvim godinama nakon raspada SFRJ i Saveza komunista Jugoslavija iz čijeg je okrilja izašao, postao najjača stranka u zemlji, a sa svojim idejama građanskog društva, socijalne pravde, prevazilaženja etničkih sukoba i ujedinjavanja cijele zemlje, činio se kao istinska nada da BiH može biti drugačija, bolja država.

Nade su naglo splasnule na sljedećim izborima 2002., kada je SDP, zahvaljujući nečinjenju ničega konkretnog za svoje vladavine, žestokoj medijskog propagandi protiv sebe, ali i raskola koji je nastao u partiji, vlast morao prepustiti nacionalnim strankama, a napuštanje vlasti pratio je i odlazak iz partije nekih od njegovih najistaknutijih članova i osnivača.

Pompezne najave o demokratizaciji stranke, ujedinjenju ljevice i uvođenje principa „jedan član – jedan glas“ bile su samo uzaludno šminkanje mrtvaca, pokazujući na taj način da iako informatičar više formalno nije tu, njegov duh i dalje suvereno vlada partijom

Mladi informatičar u međuvremnu je počeo stariti, a kako je proces odmicao. sve manje je doživljavan karizmatičnim i sposobnim vizionarom, a sve više beskurpuloznim autokratom kojem su puka vlast i moć prvi i osnovni cilj. SDP ja u narednim godinama postao partija pod njegovom apsolutnom kontrolom, učahurena u krugu poslušnika upitnih znanja i sposobnosti, ali neupitnih kada je u pitanju unutarstranačka moć.

Ipak, iz takvog kruga vjernih udarnika, 2006. na izborima izrodila se nova nada partije. Željko Komšić, Zlatni ljiljan Armije BiH koji je iznenađujuće pobijedio u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva 2006., a zahvaljujući svom životnom backgrounda i populističkim izjavama, bliskim bošnjačkom patriotskom uhu, 2010. godine osvojio je nevjerovatnih 337.065 glasova, više od svoje partije kojoj je nakon osam godina čekanja u opoziciji donio drugu izbornu pobjedu nakon rata. Građanima sluđenim i očajnim zbog višegodišnje bijede, beznađa, zaostajanja i podjela koje je vladavina nacionalnih stranaka ostavila iza sebe, još jednom se otvorila nada da BiH može biti bolja, drugačija država, bazirana na dijametralnim vrijednostima od onih koje su dominirale u društvu. I još jednom, pokazalo se - nada je bila uzaludna.

U naredne četiri godine SDP je proizvodio krize vlasti, koalirao sa svakim, svađao se sa svakim, uhljebljivao, grabio, svojoj klijenteli dijelio šakom i kapom, pokazujući da su od svojih prethodnika gori tek utoliko što su ovi barem znali kako održati stabilnu vlast, a svoj nepotizam i grabežljivost učiniti suptilnijim. U međuvremenu je nastao i novi raskol u stranci kada ju je, zbog sukoba sa svojim tvorcem informatičarem, napustio njen glavni adut Željko Komšić i osnovao novu stranku.

Vjerovati da će Nikšić sa svojim sposobnostima, karizmom i ugledom koji uživa u glasačkom tijelu ,biti mogući preporoditelj socijaldemokratije, jednako je vjerovanju da će Milorad Dodik biti ujedinitelj socijaldemokratije u BiH

SDP je u te četiri godine na vlasti neumoljivo demonstrirao da su partija bez vizije, strategije, jasnog plana šta činiti, s kadrovima krajnje upitnih znanja i kompetencija, ali s jednakom pohlepom za foteljama i javnim novcem poput njihovih suparnika. Razočarani i prevareni glasači opravdano su po ko zna koji put kaznili SDP koji je na izborima 2014. doživio potop.

Da stvar bude gora, uspjeh Željka Komšića koliko god je stranku vratio iz mrtvih i osigurao joj vlast, također je stvorio i veliki antagonizam i bijes kod hrvatskog naroda koji ga, ipak, u velikoj većini nije birao za svog člana Predsjedništva, što je, nakon ozbiljne pluralizacije u hrvatskom narodu početkom dvijehiljaditih i pokušaja da se sruši HDZ, 2014. na izborima stvari vratio na sami početak i HDZ-u osigurao plebiscitarnu podršku hrvatskog naroda. U srpskom narodu u BiH, SDP je postao nepostojeći faktor, a ako je u međuvremenu bilo onih koji su za njega i pomišljali glasati, ponašanje ove partije u međuvremenu je na duže staze suspendiralo tu mogućnost.

Elem, nekoć mladi informatičar je, nakon još jednog izbornog poraza i 17-godišnje vladavine partijom, ovaj put definitivno morao okačiti kopačke o klin i povući se sa čela SDP-a. Naivnim i idealističnim pojedincima koji su još jednom povjerovali da se sada otvaraju vrata za stvaranje istinske ljevice koja može stvoriti drugačiju, bolju Bosnu i Hercegovinu, nade su sahranili još jedni izbori. Ovaj put to nisu bili opšti, nego unutastranački.

Sinoćnja uvjerljiva pobjeda Nermina Nikšića samo je, tvrde hladnokrvni analitičari, zakucavanje posljednjeg čavla u mrtvački sanduk socijaldemokratije koji je informatičar iz Sarajeva davno pripremio. Pompezne najave o demokratizaciji stranke, ujedinjenju ljevice i uvođenje principa „jedan član – jedan glas“ bile su samo uzaludno šminkanje mrtvaca, pokazujući na taj način da iako informatičar više formalno nije tu, njegov duh i dalje suvereno vlada partijom; partijom poslušnih vođi, a ne ideji slijepo odanih; partijom uniformnosti, jednoumlja; partijom koja više nema ideje, nema ljudi, nema znanja, a nema ni lidera, jer vjerovati da će Nikšić sa svojim sposobnostima, karizmom i ugledom koji uživa u glasačkom tijelu ,biti mogući preporoditelj socijaldemokratije, jednako je vjerovanju da će Milorad Dodik biti ujedinitelj socijaldemokratije u BiH.

U međuvremenu se pomirite s dugoročnom vladavinom nacionalnih stranaka, barem tamo do 2030.

Pokazalo je to jučerašnje glasanje gdje je dominirala brutalna (zlo)upotreba partijske infrastrukture za „našeg Neku“, a protiv svih drugih kandidata.

Stvari nisu puno bolje ni kada je riječ o drugim strankama ljevice, jer DF upravo zadnjih dana puca po šavovima (mada, ruku na srce, i od samog osnivanja nije Bog zna kako funkcionisala), a čak ni ujedinjenje ljevice s ovakvim kadrovima ne bi moglo donijeti ništa više od uloge podređene drugorazredne snage u državi. Vjerovati pak da izbor Nikšića sad širom otvara vrata da se stvori nekakva nova ljevičarska opcija mimo SDP-a i DF-a, također je priča za malu djecu – jer nema ko, nema s kim, a i stvaranje snažne stranke i osvajanje vlasti ipak je skupa igračka za koju trebaju tone živaca, mnoštvo novca, vrhunska organizacija i, što je i najbitnije, socijalni temelj, koji se od nule vrlo teško ostvaruje.

Do nekog novog mladog informatičara koji će se jednog dana pojaviti i lijevom glasačkom tijelu uliti nadu da BiH može biti bolja i drugačija, tolerantnija, socijalnija, razvijenija, uređenija i građanskija država. U međuvremenu se pomirite s dugoročnom vladavinom nacionalnih stranaka, barem tamo do 2030.

Dok traje lov na Vuka, graDŽansko Sarajevo ne vidi, ne čuje i ne postoji!

1. U Sarajevu egzistira pojava pod imenom Zoran Ivančić, zovu ga Scout. Zagrepčanin rodom, danas je valjda ugledni građanin Sarajeva. Ugledni, jer se iz nekog razloga druži s našom društvenom elitom, a nađe se i poneki strani birokrat, pa je valjda po nečemu bitan, samo nije baš najjasnije po čemu. Sebe titulira kao „mirovnog aktivistu“. Po zanimanju je također valjda nešto, samo nije baš najjasnije šta.

Ono što ga je vinulo u visine sarajevske čaršije je „hrabri“ i „odvažni“ podvig kada je na Zagrebačkom aerodromu, sakriven iza leđa kordona policije, ratnom zločincu Dariju Kordiću koji je upravo pristigao iz haške ćelije uzviknuo „sotono“. Ovaj potez osigurao mu je kanonizaciju od  naprednog graDŽanskog Sarajeva, a zajedno s tim i doživotno zanimanje moralne vertikale društva koja na znoju svojih „akcija“, kritika, opominjanja, savjetovanja i borbi protiv bjelosvjetskih nepravdi krvavo zarađuje teški dinar iz evropskih i američkih fondova.

I dok grad s prikrivenim ponosom samom sebi kao zamjera što je neugodna sredina u kojoj nijedna veličina ne prolazi dobro, istina je upravo suprotna – doslovno svako u ovom gradu može postati bitan i utjecajan. Nikakav talenat, znanje ili stvarni uspjeh tu nije potreban. Tek nešto vještine da se čaršiji proda ono što je čaršiji milo. Zato je za tipove poput Scouta Sarajevo najprirodniji izbor za življenje.

I dok grad s prikrivenim ponosom samom sebi kao zamjera što je neugodna sredina u kojoj nijedna veličina ne prolazi dobro, istina je upravo suprotna – doslovno svako u ovom gradu može postati bitan i utjecajan

2. Ogorčen zbog ove činjenice, bivši novinar i, sada i bivši profesor historije, vječno idealistični Vuk Bačanović, na svom je FB profilu napisao oštar i zajedljiv  osvrt na djelovanje Ivančića. Vukov zid ubrzo je postao zasut komentarima sarajevskih NGO aktivista, gnjevnih što se neko usudio prozboriti im istinu o prominentnom saborcu i stvarnom karakteru vodeće sarajevske industrije za proizvodnju ničega.

Najzanimljivija je bila reakcija samog mirovnog aktiviste Ivančića. Scoutov nepismen i patetični odgovor na FB zidu pratile su još desetine komentara njegovih NGO kompanjona, u kojima se, na do povraćanja gnjecav način samosažalijevala teška sudbina pravednika i humaniste koji postade žrtva brutalnog napada podlog marksiste, a  samo je želio mir u svijetu. Da se čovjek rasplače nad njegovom teškom sudbinom i od sebe mu udijeli 20.000 KM granta za sljedeći mirovni projekat, samo kad bi ih imao. No ni to nije problem. Već će Scout svojim aktivizmom i krvavom borbom zbrinuti siromašne i ugrožene.

3. Inspirani između ostalog i Scoutom i scautovima koji mu kroje današnji izgled, Bačanović je nedugo potom na svom profilu  objavio novi, gnjevom i gorčinom natopljen komentar pod nazivom „Oh, kako mrzim Sarajevo“. Ipak, u trenutku revoltiranog pisanja, teško da je mogao očekivati da će jedan FB status napraviti takvu lavinu. Kako to obično biva u ovakvim situacijama, najhitriji su bili u redakciji vehabijskog satiričnog portala SAFF.

Ogorčen zbog ove činjenice, bivši novinar i, sada i bivši profesor historije, vječno idealistični Vuk Bačanović, na svom je FB profilu napisao oštar i zajedljiv  osvrt na djelovanje Ivančića

Ne prepuštajući stvari slučaju, svega nekoliko sati nakon objavljivanja statusa, na stranici ovog portala je osvanula potjernica s Vukovim likom. Ima SAFF taj običaj, svako malo raspišu potjernicu za nekim. Prije nekoliko mjeseci tražen je bio i sam potpisnik ovih redova. Ipak, teško je ne primjetiti vrlo bitnu razliku u načinu na koje su ove dvije optužnice bile koncipirane. Iako moj komentar u njima vjerovatno nije izazvao ništa manji bijes i revolt, SAFF-ova potjernica završila je na optužbi da sam radikalni ateist koji poziva na progon muslimana. U Vukovom slučaju se otišlo daleko dalje – pored optužbe da mrzi Bošnjake, muslimane i Sarajevo, analiziran je također i psihološki profil na osnovu kojeg je nepogrješivo ustanovljeno da samo čeka priliku da se popne na brdo i, poput svojih sunarodnjaka, zapuca po Sarajevu; također, upozoreno je na četnika koji je duboku ušao na „NAŠU“ slobodnu teritoriju, a kako stvari ne bi bile prepuštene slučaju, zakačena je i slika škole u kojoj je Vuk predavao, s jasnom porukom njihovim čitaocima, poznatim po miroljubivosti, gdje mogu pronaći neprijatelja koji uči „NAŠU bošnjačku djecu“.
 

SAFF-ovski sistem vrijednosti jasan je i dosljedan. Koliko god vaš komentar u njima probudio mržnje i gnjeva, ako se u današnjem Sarajevu zoveteDanijal Hadžović, a niste nikad pokazali ozbiljniju tendenciju „povratka korjenima“ kao Emir Kusturica, maksimum do kojeg će ići optužbe je da ste militantni ateist koji mrzi muslimane. Ako ste pak neko ko se zove Vuk Bačanović, vi ste pored toga još i, nesumnjivo, sljedbenik Radovana Karadžića, neko ko samo čeka priliku da se popne na brdo i puca na grad, vojnik Republike Srpske, četnik i neprijatelj kojeg svakako treba čim prije odstraniti sa „naše slobodne teritorije“. Na koji način, već je pitanje slobodnog izbora onih koji su preko fotografije Gimnazije Obala pozvani na konkretnu akciju.

Ako ste neko ko se zove Vuk Bačanović vi ste na „njihovoj slobodnoj teritoriji“ eventualno prihvatljivi samo ako se držite pokunjeno i krojite hvalospjeve gradu i njegovim stanovnicima. Usudite li se na bilo koji način zagaziti na čvrsto utabane staze nedodirljive čaršijske istine i uputiti bilo kakvu kritiku, onda vam slijedi, pa jasno je, potjernica.

Usuditi se na bilo koji način zagaziti na čvrsto utabane staze nedodirljive čaršijske istine i uputiti bilo kakvu kritiku, onda vam slijedi, pa jasno je, potjernica

4. Ma koliko se mogli zgražati nad mračnjačkim idejama koje zastupaju i posebno metodama kojima ih nastoje ostvariti, SAFF-ovcima i društvenom miljeu koji ih slijedi, kako prethodni primjer zorno demonstrira, ipak ne možete negirati jednu stvar – principijelnost. Odmah nakon SAFF-ove potjernice, uslijedila je solidarna bujica medijskih natpisa, analiza i komentara raznoraznih islamističkih i nacionalističkih bošnjačkih protagonista, posebno gnjevnih zbog Vukovih komentara u statusu na račun Alije Izetbegovića i Nasera Orića.

S druge strane, od samoprozvanog graDŽanskog Sarajeva, od nosioca naprednih vrijednosti u ovom gradu, od tih moralnih vertikala, intelektualnih veličina ove zemlje, tih prosvjetitelja zaduženih određivati šta je poželjno mišljenje i koji građani smiju predstavljati ovu državu u svijetu, od tih umjetnika, kreativaca i genijalaca, od tih humanista, pravednika i profesionalnih ljudskopravaša, od tih novinarskih udruženja, helsinških komiteta i „kolega“  - ni traga, ni glasa. Otvorena potjernica s pozivom na linč jednog novinara i profesora historije, uz ogavan rječnik i prijetnje koji su ih pratili, sarajevskoj graDŽanskoj eliti nisu dovoljan povod za reakciju. Jer Vuk ih ne voli. Prozreo je njihovu ublehu. On nije u njihovom talu. Stoga on za njih kao osoba ne postoji, on nije ljudsko biće za koje se vrijedi boriti, za njega ne postoje ljudska prava. Ona nisu univerzalna. Ljudska prava na čiju se promociju i zaštitu bacaju milioni i  na čijem zastupanju se kreira nova društvena elita, luksuz su rezervisana samo za prijatelje iz klanova.

Otvorena potjernica s pozivom na linč jednog novinara i profesora historije, uz ogavan rječnik i prijetnje koji su ih pratili, sarajevskoj graDŽanskoj eliti nisu dovoljan povod za reakciju. Jer Vuk ih ne voli. Prozreo je njihovu ublehu

Riječ je, vidite, o principu. Ljudska prava, pravda, jednakost, humanost, suživot, tolerancija, zajedništvo, građansko društvo, multi-kulti fore i ostale proklamovane vrijednosti onog boljeg graDŽanskog Sarajeva, tek su zapravo magične riječi posthladnoratovskog globalnog poretka koje mizernom građanskom polusvijetu otvaraju vrata miliona američkih, evropskih, soroševskih i inih dolara, eura i maraka, i bildaju mu ego samoproglašene moralne elite; mizernom građanskom polusvijetu generacijama naviknutom na lagodan život od prodaje magle, alergičnog na stvaranje i težak rad, no uvijek spremnog vjerno služiti svakom gospodaru koji će mu omogućiti zadržavanje parazitskog, lezihljebatorskog životnog stila. Nema tu principa. U tom sumanutom i ogavnom malograđanskom svijetu, prava žrtva je Scout.

5. SAFF-ovci preuzmite ovaj grad. Zaslužujete ga. Ovo je vaša „slobodna teritorija“.  Vi imate princip,  vi znate šta hoćete, vi imate neku viziju ovog društva, kakva god bila.  GraDŽansko Sarajevo Vam se neće suprotaviti ako budete pametni. Samo im nađite kakvih grantova, fondova, budžeta za pozorišne predstave, umjetničke instalacije i  pokušaje filmova, dajte im katedre na fakultetima, omogućite im nastavak lagodnog života bez rada, i vjerno će vam služiti, kao i svima do sada.

Znam da vam vjera ne dozvoljava, no budite mudri i dozvolite im da i dalje konzumiraju alkohol. Bez njega teško funkcionišu, a pod njegovim dejstvom će vam biti još korisniji.  Slijedite primjer vašeg vođe i uzora Alije Izetbegovića i učinite od njih upravo što je on  – šatro opoziciju, a zapravo karikaturalni dekor vlastite vladavine i moći, koju nikad ni na koji način neće ugroziti.