Šta čekaš, Izetbegoviću: Hoće li Turska spriječiti Rusiju da sruši britansku rezoluciju o Srebrenici?!

Najnovije trzavice i tenzije na Balkanu proizveo je prijedlog rezolucije koju je pripremila Velika Britanija, a u kojem se najoštrije osuđuje genocid u Srebrenici, kada su, 11. jula 1995. godine, Mladićeve zločinačke horde u svega nekoliko dana ubile više od 8000 Bošnjaka. Rezolucijom, koju Britanija namjerava iznijeti na glasanje u Vijeću sigurnosti UN-a, bi se osudilo svako poricanje tog genocida, te pozvalo zemlje članice ove organizacije da u svoje obrazovne programe uključe nastavu o genocidu i ratnim zločinima kroz historiju kako se oni ne bi ponovili.

Ima neke simbolike u tome da rezoluciju predlaže upravo Velika Britanija, država koja je tokom agresije na BiH odigrala krajnje nečasnu ulogu, te je uz uporno odbijanje da da pordšku NATO-ovoj intervenciji na srpske položaje i ukidanju embarga na naoružavanje Armije  BiH, krvavi pir paljanskog i beogradskog režima nastojala prikazati kao građanski rat podjednako odgovornih i u zločin podjednako ogrezlih strana. 

Zbog toga je krucijalno usvajanje ove rezolucije, najprije kao opomene savjesti ljudskog roda o stravičnom zločinu kojeg je mogao spriječiti a dozvolio ga je, i posebno, kao opomene koju će ljudski rod, simbolično kompletan kroz svoju krovnu instituciju, staviti pred savjest Republike Srpske i Srbije i primorati ih da konačno pogledaju u svoje leševe koje godinama gaze, ne želeći da ih vide, čuju ili priznaju da čak i postoje.

Ipak, nakon odlaska s vlasti Johna Majora i njegove tadašnje konzervativne klike, britanska politika prema prostoru bivše Jugoslavije podTonyjem Blairom se iz temelja promijenila, a sličnu politiku od 2010. nastavila je i nova konzervativna vlada pod vodstvom Davida Camerona. Bez obzira da li ova rezolucija dolazi kao rezultat pranja savjesti i ispravljanja grijeha iz prošlosti, pukih političkih interesa ili možda čak i utjecaja Arminke Helić, Bosanke koja je iz sama izbjegla od Karadžićevogi Mladićevog zločinačkog pohoda, a u međuvremenu u Britaniji uspjela dogurati do baronese, savjetnice bivšeg ministra vanjskih poslova Williama Haguea i vjerovatno najvažnijeg savjetnika Konzervativne stranke za pitanje Balkana, činjenica je da ova rezolucija predstavlja krajnje hvale vrijedan simbol katarze britanske politike; katarze koja se u Republici Srpskoj i Republici Srbije nije i vjerovatno neće nikad desiti.

U RS-u neće, jer su u njen sami temelj utkani fočanski, zvornički, prijedorski, višegradski, sarajevski, srebrenički i ostali bezbrojni leševi, te bi prihvatenje odgovornosti i njihovo pokajničko otkopavanje značilo i rušenje samih temelja na kojima ta tvorevina stoji. U Srbiji i pored nominalno pomirljih riječi nekoć Tadića, a danas Vučića, također neće, jer bi to, nakon što je izgubila četiri rata u kojima nije učestvovala, podrazumijevalo konačno priznanje odgovornosti za žrtve kojih bez nje sasvim sigurno ne bi bilo.

Zbog toga je krucijalno usvajanje ove rezolucije, najprije kao opomene savjesti ljudskog roda o stravičnom zločinu kojeg je mogao spriječiti a dozvolio ga je, i posebno, kao opomene koju će ljudski rod, simbolično kompletan kroz svoju krovnu instituciju, staviti pred savjest Republike Srpske i Srbije i primorati ih da konačno pogledaju u svoje leševe koje godinama gaze, ne želeći da ih vide, čuju ili priznaju da čak i postoje... Ili će i dalje ostati sukobljeni s osnovnim moralnim i civilizacijskim načelima ljudskog roda?!?

Srpska i Srbija, svakako, istrajavaju u ovom drugom. Kako bi i dalje mogli neometano gaziti preko svojih leševa, oslobođeni suda svjetske savjesti, diplomatije Srbije i Republike Srspke počele su panično i užurbano raditi. Najprije je Milorad Dodik otrčao na sastanak u Sankt Peterburg s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejom Lavrovom, računajući na moć ove države da svojim vetom blokira donošenje rezolucije o Srebrenici u Ujedinjenim nacijama. Rezolucija je na nož dočekana i od nekadašnjegŠešeljevog četnika i „vikendaša“ na sarajevskom jevrejskom groblju u jedinicima Slavka Aleksića, Aleksandra Vučića, koji danas obnaša ulogu navodno pomirljivog i umjerenog premijera Srbije. Nakon demagoškog patetisanja da rezolucija narušava odnose u regiji i podiže tenzije, premijer je otišao korak i dalje i uputio članicama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda pismo u kojem protestuje protiv nacrta rezolucije. 

Bošnjačka politika s druge strane pak, u trenucima kada se priprema historijska rezolucija koja će, nakon što nisu zaustavili pokolj nad njihovim narodom, na najvišoj svjetskoj instanci barem odati najveći mogući pijetet žrtvama srebreničkog genocida, sjedi skrštenih ruku

Dakle, srpske diplomatije, kako ona republičkosrpska, tako i ona srbijanska, punom parom pokušavaju zaustaviti donošenje rezolucije. Bošnjačka politika s druge strane pak, u trenucima kada se priprema historijska rezolucija koja će, nakon što nisu zaustavili pokolj nad njihovim narodom, na najvišoj svjetskoj instanci barem odati najveći mogući pijetet žrtvama srebreničkog genocida, sjedi skrštenih ruku, i pored toga što je svjesna činjenica da ruski veto u Vijeću sigurnosti vrlo lako može stopirati donošenje rezolucije. 

Zbog jasnog davno odabranog prozapadnog opredjeljenja, bošnjački najviši funkcioneri nemaju tu privilegije da kao Dodik otrče na sastanak sa ruskim ministrom vanjskih poslova Sankt Peterburg i lobiraju kod te države. No Bošnjaci zato s druge strane imaju prijateljsku i bratsku zaštitnicu Tursku. Kakve Turska ima veze? 

Tekst objavljen na Depo.ba

Za razliku od zapadnih država koje ponovo ulaze u fazu obnavljanja hladnog rata s Rusijom, Turska već decenijama ima odlične odnose s ovom državom, uključujući i vrlo blisku saradnju njihovih predsjednika, Putina iErdogana. Ono što izabrani bošnjački političari naprosto moraju učiniti jeste pokušati utjecati na Tursku da kod Rusije izlobira nestavljanje veta na prijedlog rezolucije. Ukoliko bi Turska, iz bilo kog razloga odbila da to uradi, nema problema. Bio bi to jasan znak da su Turskoj puki politički interesi svakako važniji od svjetski institucionalizirane opomene i osude genocida nad narodom kojeg voli nazivati bratskim. U politici, kako je poznato ne postoje trajni prijatelji nego samo trajni interesi, pa joj s tog realpolitičkog aspekta ne bismo trebali ništa zamjerati, no barem bismo tada znali dokle sežu granice tog turskog bratstva i savezništva. 

Erdogan i njegova vlada imaju najveću priliku do sada da lobiranjem kod Rusije pokažu da su njihovo proklamovano prijateljstvo prema BiH i Bošnjacima i zaštitnički položaj koji zauzimaju prema njima, zaista iskreni i stvarni, a ne puka emotivna demogagogija

A ako to pak nije slučaj, Erdogan i njegova vlada imaju najveću priliku do sada da lobiranjem kod Rusije pokažu da su njihovo proklamovano prijateljstvo prema BiH i Bošnjacima i zaštitnički položaj koji zauzimaju prema njima, zaista iskreni i stvarni, a ne puka emotivna demogagogija.

No prije svega je potrebno da se bošnjačka diplomatija pokrene i svoju prijateljsku zemlju zamoli da učini nešto što joj, ako je morala i časti u politici, civilizacijska dužnost. Šta čekaš, Bakire Izetbegoviću?

Cijena bolnih reformi: Zašto prosječni Čeh danas živi tri puta bolje od prosječnog Bosanca?!?

Objavljeno na: Depo.ba
Sa svojih 1,5 miliona stanovnika, dominantnom ulogom u zemlji, te golemim kulturnim i historijskim značajem koji uveliko prevazilazi granice države u kojoj se nalazi, Prag je danas nesumnjivo najsnažniji reprezent dramatičnih i iskonskih promjena koje su Češka Republika, ali i čitava Istočna Evropa prošle nakon rušenja „željezne zavjese“

Prag je grad kulture, velikih trgova, piva i vrhunskog noćnog života u kome, čini se, brojni turisti iz svih krajeva svijeta uživaju u daleko većem broju nego domaćini. A da se, nekim čudom, niste našli u pejsažu iz neke predivne bajke, na šta Prag svakim svojim kutkom podsjeća, nego u modernom gradu 21. stoljeća, podsjetit će vas šarenilo neonskih slova i luksuznih prodavnica kojima su danas u potpunosti prošarane mistične ulice i gotičke zgrade centra Praga. 

Na površini Prag djeluje iznimno bogato, živo, šareno, kao grad u kome se puno troši, dobro provodi i udobno živi. Gledajući praške ulice danas, teško je i zamisliti da su ih prije nešto više od četiri decenije brutalno gazili sovjetski tenkovi nakon propalog pokušaja tadašnjeg češkog komunističkog rukovodstva da za svoje građane pritisnute sovjetskom čizmom obezbijedi zehru slobode više, da bi 21 godinu kasnije Česi nenasilnom, „Baršunastom revolucijom“, trajno pozdravili komunizam, zajedno sa sovjetskim vojnicima koji su ga donijeli na svojim čizmama. Još nevjerovatnije zvuče priče ljudi koji pamte Jugoslaviju, o siromašnim Česima koji su nekoć u polurazvaljenim Trabantima dolazili na jugoslovensko primorje, te sa zavišću posmatrali bogatije i sretnije jugoslovenske domaćine.

Danas je situacija pak potpuno drugačija. Bruto domaći proizvod po glavi stanovnika (paritet kupovne moći) u Češkoj iznosi blizu 27.500 dolara. U samom Pragu on iznosi čak 42. 800 eura. Poređenja radi,  BDP po glavi stanovnika u Bosni i Hercegovini iznosi tek oko 9,500 KM.

Prosječna češka plata danas je oko 900 eura, dok je u Pragu otprilike duplo veća. Prosječna plata u BiH iznosi tek nešto više od 800 KM, ili 400 eura. Možda ovo i najslikovitije prikazuje napredak koji je Češka ostvarila posljednjih godina u odnosu na našu zemlju, ako se uzme u obzir da su 1990. imale vrlo slične startne pozicije.

Dobar geografski položaj Češke, ali i naročito Praga kao jednog od vjekovnih središta centralnoevropske civilizacije i nekadašnje prijestonice Svetog rimskog carstva, uz relativno povoljan poreski sistem i kvalitetan zakonski okvir, u ovu zemlju su u proteklim godinama privukli brojne strane investicije, među kojima rijetko koja od vodećih svjetskih korporacija nedostaje. Tu je također i naslijeđe jednog od par najznačajnijih industrijskih regiona Austrougarske koji je poslije sticanja nezavisnosti prerastao u jednu od najrazvijenijih i najuspješnijih industrijskih država između dva rata.

Češka također posjeduje relativno visok obrazovni nivo stanovništva i, posebno, tehničku pismenost širokih masa. Također, tranziciju je uveliko olakšala i činjenica da je Češka imala tradiciju demokratije i liberalnih vrijednosti iz doba Masarikove prve republike koja je još uvijek živjela u sjećanju starijih generacija i, posredno, u svijesti značajnog dijela naroda koji je nije doživjeo. 

Ipak, ovaj napredak ne bi mogao biti ostvaren da Češka tokom devedesetih nije provela korjenite ekonomske reforme. 

Vaclav protiv Vaclava

Vaclav protiv Vaclava: Prvi je bio predsjednik i omiljen kod češkog naroda, no drugi je tokom devedesetih bio premijer koji je posjedovao daleko veće poluge izvršne vlasti. Konačan rezultat vjerovatno je takav da Češka danas mnogo više liči na državu iz vizije Klausa, nego Havela

Dvije ključne ličnosti koje su obilježile stvaranje moderne češke demokratije jesu dva Vaclava – Havel i Klaus. Obojica su bili dio „Građanskog foruma“, spontano nastalog pokreta čeških građana  koji je odigrao presudnu ulogu u rušenju komunizma, a na čijem je čelu bio Havel. Ipak, nakon uspostave demokratske češke države, putevi dva Vaclava ubrzo su se ideološki razišli. Havel je bio proslavljeni pisac i najpoznatiji Čeh u svijetu, politički je predstavljao onu ljeviju, socijalniju struju u češkom društvu, koja je smatrala da Češka treba biti uređena kao socijalna država s izraženim stepenom redistribucije društvenog bogatstva od bogatih ka najsiromašnijim stanovnicima i procesom privatizacije koji bi išao postepeno. Klaus, s druge strane, ekonomist i veliki poštovalac Friedricha Hayeka, Margaret Thatcheri Miltona Friedmana, te tržišni fundamentalist, vjerovao je da Češka mora izvršiti radikalnu privatizaciju i transformaciju društva pod vodstvom jake centralizovane države. Prvi je bio predsjednik i omiljen od češkog naroda, no drugi je tokom devedesetih bio premijer koji je posjedovao daleko veće poluge izvršne vlasti. Konačan rezultat vjerovatno je takav da Češka danas mnogo više liči na državu iz vizije Klausa, nego Havela. 

Ako prosječnog Čeha pitate šta misli o ove dvije ključne ličnosti moderne češke političke historije, velike su šanse da će o Havelu imati samo riječi hvale, no mišljenja o Klausu prilično su podijeljena.

Potvrđuje to i Mariana Moravek, 39-godišnja nastavnica historije iz Praga. Tvrdi da je Havel bio simbol cjelokupnog češkog naroda i čovjek za kojeg su vjerovali da će ih voditi u bolju budućnost. Ipak, ključne poluge vlasti u devedesetim pale su u ruke Klausa, za kojeg smatra da je svojim radikalnim tržišnim reformama nanio veliku štetu Češkoj, posebno onim najugroženijim slojevima stanovništva:

- Klausov sistem u devedesetim naprosto je išao ka tome da se bogatstvo čitavog društva skoncentriše u ruke male odabrane elite koja je trebala postati novi gospodar češke države. Danas ti ljudi kontrolišu političke stranke, imaju ekonomiju u svojim rukama, dok je velika većina građana svedena na nivo njihove jeftine radne snage, kaže Moravek.

Smatra da je današnja Češka daleko od one države o kojoj su sanjali kada se rušio komunizam:

- Danas se zasigurno živi bolje nego u komunizmu, čovjek sa prosječnim primanjima sigurno sebi može obezbijediti udobniji život nego prije 30 godina. No, ovo nije ono društvo za koje smo se borili, društvo jednakih šansi, solidarnosti i saradnje, nego društvo životne neizvjesnoti i bespoštedne trke za profitom, u kojoj većina sa svojim problemima ostaje nevidljiva, manji broj prolazi solidno, dok duboka manjina iz svega izvlači enormnu korist i privilegije.

Arsen Lazarević:  Da nije bilo Klausa i spremnosti da pod svaku cijenu provede radikalne reforme, mislim da bi pozicija Češke danas bila mnogo gora.“

Suprotno mišljenje od Mariane ima novinar Arsen Lazarević, Beograđanin koji je u ovu zemlju s porodicom emigrirao sredinom devedesetih. Tvrdi da je razlog što mnogi Česi danas ne vole Klausa teška ekonomska situacija tokom devedestih za koju smatraju da je on odgovoran, ne shvatajući, kako on tvrdi, da je to bio bolan period tranzicije kroz koji se moralo proći, te da je upravo zahvaljujući reformama koje je on tada proveo Češka u devedesetim bilježila rast:

„Nažalost, zahvaljujući propagandi masovnih medija i dezinformacijama koje se šalju, danas mnogi ljudi mrze Klausa. No, da nije bilo njega i spremnosti da pod svaku cijenu provede radikalne reforme, mislim da bi pozicija Češke danas bila mnogo gora.“

Njegovo mišljenje dijeli još jedan Beograđanin, Vladimir Petrović, danas uspješan češki poduzetnik. Također je kao i Lazarević tokom devedestih izMiloševićeve Srbije odselio u Češku. Iako priznaje da je u cijelom procesu bilo nepravilnosti i elemenata korupcije, iznimno cijeni Klausove reforme tokom devedesetih, te ga smatra najzaslužnijom osobom za napredak Češke: 

- On je shvatio jednu ključnu stvar, da su brzina i korjenitost vlasničkih i svih ostalih transformacija u tranziciji ključan faktor, i da u zemlji u kojoj je komunistička vlast decenijama sistematski uništavala ili tjerala iz zemlje sve što makar malo počne da štrči ili na bilo koji način digne glavu, nema vremena da se čeka da se prirodnim putem stvore normalne društvene klase, jer će za to vreme kombinacija društvene strukture koja podsjeća na egalitarnu palačinku sastavljenu isključivo od niže srednje klase i novouspostavljenog demokratskog poretka umrtviti dinamiku ekonomskih i socijalnih transformacija do te mjere da će postojati ozbiljan rizik od povratka nereformisanih ili tek kozmetički reformisanih komunista na vlast. Njegova kuponska privatizacija zato nije bila odviše čista, ali je, zajedno sa jednom od najobuhvatnijih restitucija u postkomunističkim zemljama i setom veoma liberalnih ekonomskih zakona, otvorila prostor za više od dvije decenije izrazitog ekonomskog prosperiteta, koji je vremenom rezultirao stvaranjem prave srednje i više klase.

Za protivnike Klausovih ideja i njegovih politika ima vrlo jednostavno objašnjenje - društvo se, prema njegovom mišljenju, dijeli na one vrijedne, kreativne pojedince koji naporno rade i stvaraju nove vrijednosti, te one koji žele da žive od njihovog rada i imaju udoban život bez puno truda. Potonji će, kaže, po prirodi stvari uvijek biti protivnici politika koje je proveo Klaus:

- To su ili primitivni i neradništvu skloni dijelovi populacije, ili razne vrste lično ili socijalno frustriranih individua, kojih među “humanističkim” (pseudo)intelektualcima, naravno, ima jako mnogo. Onaj dio stanovništva koji je podržavao Klausove reforme bio je i ostao dio onog razumnog, praktičnog i preduzimljivog segmenta ovdašnje populacije koji je isključivo zaslužan za relativno blagostanje u ovoj zemlji i vuče ostatak nekonkurentnog, ekonomski pasivnog i parazitizmu sklonog stanovništva kao kamen oko vrata.

 

Nostalgija za socijalizmom

U Češkoj danas ne postoji jedinstven stav da li su reforme koje je provela Češka u proteklom periodu bile baš potpuno pozitivne ili ne. Ono što je nesumnjivo je da se život prosječnog Čeha posljednjih godina značajno poboljšao. Standard koji ima prosječan češki radnik još uvijek je otprilike dvostruko manji od onog koji ima njemački, no i dalje je višestruko veći u odnosu na onaj koji je prosječan Čeh imao netom nakon rušenja Berlinskog zida. Ipak, ostaje pitanje je li moglo bolje? Oko toga vjerovatno nikad neće biti saglasnosti. 

Dok su iz tranzicije jedni izašli kao pobjednici i etablirali se kao nova politička elita, drugi u sebi nose gorčinu i nezadovoljstvo trenutnim sistemom koji vlada u zemlji. Potvrđuju to i rezultati posljednjih izbora. Najjača stranka u Češkoj danas je socijaldemokratska stranka, koja s nedavom formiranom ANO,  drugom po jačini partijom milijardera Andreja Babiš, čini vladajuću većinu. No, ono što pak najviše iznenađuje jeste činjenica da je Komunistička partija Češke i Moravske danas treća najsnažnija stranka u Češkoj. S druge strane, stranka ODS  čiji je osnivač bio nekadašnji premijer Klaus i koja je presudno utjecala na krojenje Češke u proteklom periodu, danas je tek pet stranka po snazi.

Iako je riječ u zemlji koja je nekoć imala neki od najtvrđih komunističkih sistema, u kojem su i najmanji obrti bili u državnom vlasništvu, očito da u ovoj zemlji postoji nezanemativ broj ljudi koji žali za socijalizmom. Vladimir Petrović tvrdi da ova činjenica ne treba pretjerano da iznenađuje ako se uzme u obzir historija Češke:

- Radikalno ljevičarske ideje imaju doboke korijene u Češkoj. Nemojte zaboraviti da su komunisti sa više od 40% glasova glatko dobili prve i posljednje poslijeratne slobodne izbore u ovoj zemlji, prije nego što su u februaru 1948. izvršili puč i zaveli diktaturu. Naravno, sadašnja dominacija ljevičarskih i populističkih skupina u češkoj politici je također i posljedica velikih grešaka koje su glavne stranke desnice, na čelu sa Klausovom nekadašnjom strankom ODS, u prethodnom periodu sebi dopustile“.

Vladimir Petrović: Za razliku od Češke, političkim elitama u državicama bivše Jugoslavije pošlo je za rukom da toliko srozaju sve društvene i ekonomske parametre tih entiteta, da u odnosu na njih čak i Brozova SFRJ izgleda kao idila prosperiteta i harmonije

Pa ipak, Petrović ističe da iako postoje neke zajedničke poveznice, žal pojedinih Čeha za socijalizmom ni u kom slučaju ne treba poistovjećivati sa sveprisutnom jugonostalgijom koja koja vlada na Zapadnom Balkanu, jer kad se sve sabere i oduzme, razlike su ipak drastične:

- Šta god čovjek mislio o raznim potezima koje su predstavnici čeških političkih i ekonomskih elita tokom posljednjih četvrt vijeka restaurirane demokratije povlačili ili relativno visokom nivou korupcije, oni su uspjeli da stvore jedno relativno bogato i slobodno društvo, čija se ekonomska moć i kvalitet života koji velikoj većini svojih pripadnika omogućava ni po čemu ne može porediti sa bijedom, siromaštvom i zulumima komunističkog režima. Na najvećem dijelu jugoslovenskog prostora, sa vrlo dubioznim izuzetkom Slovenije, pošao je za rukom upravo suprotan trik: da toliko srozaju sve društvene i ekonomske parametre tih entiteta, da u odnosu na njih čak i Brozova SFRJ izgleda kao idila prosperiteta i harmonije“.

Kako BiH da postane Češka?

I dok pojedinci nezadovoljni rezultatima koje je Češka ostvarila u proteklih dvadesetak godina smatraju kako je ta država prebrzo provodila reforme i nije se pretjerano obazirala na položaj socijalno ugroženih kategorija, u Bosni i Hercegovini problem je upravo obratan – reforme su provođene isuviše sporo i neodlučno, tranzicija nikad nije dovršena, a cijelo društvu je u svakom aspektu zaostalo za svojim evropskim okruženjem.

Ovo potvrđuje i nedavni izvještaj MMF-a gdje se navodi da u državama Zapadnog Balkana tranzicija iz socijalizma u kapitalizam i demokratiji nije išla ni približno glatko i odlučno kao u drugim državama istočne Evrope, a kao poseban negativan primjer navedena je Bosna i Hercegovina. Glomazna i neučinkovito birokratija, brojne prepreke za razvoj privatnog sektora, mnoštvo neefikasnih kompanija u državnom vlasništvu i loš pravni okvir, neki su od brojnih problema s kojima se suočava bh. društvo danas.

MMF kao i Evropska unija su izričiti – ukoliko BiH želi imati bilo kakvu izglednu ekonomsku mogućnost i ostvari značajniji ekonomski napredak, neophodno je da čim prije provede set ekonomskih reformi koje će podrazumijevati smanjenje nameta na rad, smanjenje javne potrošnje, stvaranje kvalitetnijih i efikasnijih institucija, dovršetak privatizacije, itd...

Drugim riječima, BiH danas, u 2015. godini, tek treba u značajnijoj mjeri da provede one dubinske reforme koje je Češka okončala još u devedesetim. Posljedice takvih reformi svakako jesu bolne, mnoge kategorije stanovništva u njima moraju neminovno stradati, no neminovne su ukoliko se želi postaviti temelj za dugoročno uspješno i prosperitetno društvo.

Da je kojim slučajem naša zemlja takve reforme provela na vrijeme, tokom devedesetih, možda  prosječni Bosanac i Hercegovac koji je 1990. bio u boljem socijalnom stanju od svakog češkog građanina, danas ne bi imao tri puta manja primanja od prosječnog Čeha, a nekadašnji istok mu ne bio postao nedostižni zapad. 

Kako je Erdogan stvorio ‘ekonomsko čudo’?!

Posljednjih godina svjedočimo sve snažnijem utjecaju Turske na bosanskohercegovačko društvo, kao i jačanju političkih, ekonomskih i kulturnih veza između dvije zemlje. Uz to je primjetan i svojevrsni kult ličnosti koji se kod određenog sloja stanovništva pojavio prema bivšem turskom premijeru i sadašnjem predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoğanu

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Turska se doživljava kao veliki zaštitnik i primjer za muslimanski svijet na kojeg bi se i Bošnjaci trebali ugledati. Pa ipak, i pored demonstracije silnih simpatija prema turskoj državi i njenom lideru, u bh. javnosti se vrlo malo i krajnje površno spominje vjerovatno najvažniji uzrok Erdoganove moći i današnje  turske pozicije – „ekonomsko čudo“.

Godine ponosa i slave

Tokom posljednjih desetak godina Turska je doživjela uistinu nevjerovatan ekonomski napredak. Ekonomija kontinuirano i snažno raste, nejednakost je u opadanju, a standard stanovništva i broj inovacija su u porastu.

Turski uspjeh posebno je fascinantan kada se uzme u obzir da je enorman rast bilježen u vrijeme kada je veći dio svijeta proživljavao tešku ekonomsku krizu, te da se Turska geografski nalazi u nimalo zahvalnom okruženju: njeni susjedi na zapadu su Grčka i Kipar, epicentri evropske krize i veliki uteg na vratu Evropske unije. Na jugoistiku zemlja graniči sa razorenom Sirijom u kojoj već četiri godine bjesni rat i iz koje je preko milion i sedamsto hiljada izbjeglica stiglo u Tursku; na istoku leže Irak i Iran, dok na sjeveroistoku zemlja graniči s Jermenijom i Gruzijom – ukratko, teško je danas naći državu s nestabilnijim okruženjem.

Rast BDP-a per capita u Turskoj

Pa ipak, i pored velikih regionalnih potresa, Turska niže same uspjehe. Početak velikog turskog ekonomskog napretka poklopio se s dolaskom Erdogana na vlast 2003. Nakon oštrog pada od 1999. do 2001., turska ekonomija je u periodu od 2002. do 2013., i pored svjetske ekonomske krize koja se desila u međuvremenu, u prosjeku rasla preko 5% godišnje. Prošlu, 2014. godinu, zemlja je završila sa zabilježenom stopom rasta od 2,9%, a eksperti predviđaju da će se rast nastaviti i u narednim godinama. Prihodi po glavi stanovnika u navedenom periodu su utrostručeni, dok je Turska bila najbrže rastuća ekonomija u cijeloj Evropi.

Ipak, iza ogromnog turskog ekonomskog napretka nije stajao nikakav magični recept ni revolucionarna metoda; cijeli uspjeh zasnovan je tek na pametnim državnim politikama jasnog razgraničavanja uloge države u ekonomiji u odnosu na aktivnosti privatnog sektora i postavljanju osnovnih stvari na zdrave temelje, kao što su obnova bankarskog sektora, stavljanje valute pod kontrolu, dovođenje državnog budžeta u red te masovnog investiranja u one segmente gdje intervencija države daje rezultate: u infrastrukturu, obrazovanje, zdravstvo i tehnologiju.

Primjerice, ulaganje u infrastrukturu se višestruko isplatilo. Svako ko je posljednjih godina posjetio Tursku mogao je posvjedočiti vrhunskim aerodromima, autoputevima ili super brzim vozovima koji voze kroz čitavu zemlju. Ipak, najvažnija stvar u tome je što je sve većinom izgrađeno zahvaljujući domaćoj pameti, jer zemlja posjeduje vrlo razvijen sektor inženjeringa. Turske građevinske kompanije danas su globalno konkurentne i uspješno osvajaju tržišta širom Bliskog istoka i Afrike.

Svako ko je posljednjih godina posjetio Tursku mogao je posvjedočiti vrhunskim aerodromima, autoputevima ili super brzim vozovima koji voze kroz čitavu zemlju. Ipak, najvažnija stvar u tome je što je sve većinom izgrađeno zahvaljujući domaćoj pameti, jer zemlja posjeduje vrlo razvijen sektor inženjeringa. Turske građevinske kompanije danas su globalno konkurentne i uspješno osvajaju tržišta širom Bliskog istoka i Afrike.

Turski univerziteti također ostvaruju fantastične rezultate. Ankara je postala središte visokog obrazovanja koje privlači studente iz cijele Afrike i Azije. Neki od najboljih nastavnih programa u zemlji održavaju se na engleskom jeziku, što je omogućilo internacionalizaciju turskog visokog obrazovanja i privlačenje studenata iz cijelog svijeta. A univerziteti sve veća sredstva i napore ulažu između ostalog i  u istraživanje avionike, informacionih tehnologija i napredne elektronike.

Turska ulaže i velika sredstva u obnovljive izvore energije, a zemlja je posebno bogata vjetrom i geotermalnim izvorima energije, te je vrlo izvjesno da će Turska u narednih nekoliko godina postati vodeći globalni izvoznik zelenih inovacija.

Bitno je i napomenuti da i pored masivnih infrastruktnih projekata koje je država pokrenula posljednjih godina, kao i znatnog povećanja ulaganja u obrazovanje, javna potrošnja Turske čini oko 35% BDP-a, što je značajno manje od potrošnje velike većine evropskih zemalja koja se kreće između 40%-50%! Uporedite to s javnom potrošnjom u BiH koja iznosi oko 50% BDP-a, no umjesto infrastrukturnih projekata, razvoja obrazovanja ili tehnologije, najvećim dijelom odlazi na socijalna davanja i plate budžetskih korisnika.
Ekonomska raznolikost, kvalitetna industrijska baza te vrlo razvijen sektor uslužnih djelatnosti, omogućavaju Turskoj da u globalizovanoj ekonomiji gdje se inovacije i tržišne mogućnosti iz SAD-a i zapadne Evrope prelijevaju dalje prema istočnoj Evropi, Aziji i Africi, fantastično koristi svoj položaj. Turski izvoz i investicije prvenstveno se skoncentrišu na istok i jug, među države u razvoju, a ne na razvijena zapadna tržišta, što Turskoj osigurava mjesto reginalnog ekonomskog diva. Ovaj trend će se nastaviti, kako se u Africi i Aziji bude sve više razvijalo tržište za napredne turske građevinske firme, informacionu tehnologiju i zelene inovacije.

A treba li tek spominjati turski turizam koji je jedan od najrazvijenijih u svijetu, gdje Tursku godišnje posjeti 38 miliona turista?!? Ili razornu filmsku i televizijsku produkciju koja je podsljednjih desetak godina doslovno pokorila dobar dio svijeta!

U čemu su Erdoganove zasluge…

Ključno pitanje koje se u svemu postavlja je – kako je Turska sve ovo ostvarila? Zapravo, korijeni ekonomskih reformi koje su zemlji omogućile enorman napredak sežu prije Erdogana. Njegov prethodnik na mjestu premijera iz kemalističke CHP stranke Bulent Ecevit, suočavao se s velikom ekonomskom krizom. Usred krize, Ecevit je imenovao Kemala Dervisa za novog ministra ekonomskih poslova. U samo jednoj godini Dervis je uspio provesti široki paket reformskih promjena koje su stabilizovale tursko društvo i dovele do značajnog ekonomskog napretka.

Osnažio je nezavisnost centralne banke kao i državnih komercijalnih banaka, te spriječio njihovu zloupotrebu od strane politčkih garnitura. Stabilizovao je liru i stavio pod kontrolu inflaciju koja je decenijama bila jedna od najvećih boljki turske ekonomije. Pored toga, proveo je značajne reforme u oblasti poljoprivrede, energetike te budžetske politike. Već 2002. druge Turska ekonomija bilježila je zavidan rast. No 2003. Erdogan dolazi na mjesto premijera.

S obzirom da su reforme i ekonomski rast počeli još i prije njegovog dolaska na vlast, postavlja se pitanje da li bi Turska doživjela isti rapidan napredak i ekonomski preporod i bez Erdogana na vlasti, no ipak, ostaje činjenica da je era najvećeg ekonomskoj razvoja i procvata ove države u historiji, upravo era Erdoganove vladavine.

Iako se u medijskim opisima najčešće navodi kao umjereno islamistička stranka, kada se sagleda politički program, kao i konkretni potezi koje je ova partija provodila u praksi, uočljivo je da Erdoganova AKP ideološki u velikoj mjeri podsjeća na anglosaksonske konzervativne stranke utemeljene na protestantskoj etici, što ugrubo podrazumijeva kombinaciju socijalnog konzervativizma i ekonomskog liberalizma. Dolaskom na vlast,  Erdogan i njegov ekonomski tim na čelu s potpredsjednikom vlade Alijem Babacanom, imali su dugoročan ekonomski plan koji je Turskoj trebao omogućiti trajno stabilan i uspješan ekonomski okvir. Ključni ciljevi koje su namjeravali ostvariti bili su: dalja stabilizacija bankarskog sektora, uravnoteženje državnog budžeta kao i pokretanje velikih ulaganja u obrazovanje i infrastrukturne projekte, što bi donijelo dugoročnu ekonomsku korist. No, AKP je također napravila i jasnu distinkciju glede toga šta država u ekonomiji treba voditi a šta ne, pa je nasuprot sektora koji su ostali primarno pod državnom kontrolom, u narednim godinama izvršena masovna privatizacija preduzeća u državnom vlasništvu, liberalizacija turskog tržišta te stvaranje daleko povoljnijeg poslovnog ambijenta za privatni sektor.

Erdoganova u suštini pametna diplomatija je također pomogla. Iako u posljednje vrijeme vuče sve snažnije autokratske poteze kojima povećava svoju moć i slabi demokratske kapacitete unutar zemlje, Turska ipak i dalje ostaje relativni glas razuma i primjer umjerenosti u regiji ekstremizama, ratova i vječnih turbulencija. Pored toga, u jeku sve većeg zaostrašavanja odnosa između zapadnih država i Rusije, Turska uspijeva balansirati i zadržavati relativno dobre i korisne odnose i s jednim i s drugom blokom (iako ipak jeste evidentno da je odnos s pojedinim zapadnim državama posljednjih godina značajno pogoršan). Ovakva politika čini Tursku poželjnom destinacijom za strane investitore, ali investitore iz svih krajeva svijeta!

Iako se Turskoj i narednih godina predviđa rast, pitanje je koliko dugo će uspijevati da drži ovaj ritam. Turska je okružena vrlo nestabilnim državama. Na unutrašnjem planu sve su snažniji protesti i otpor Erdoganovoj vladavini, čija stranka nakon posljednjih izbora po prvi puta od dolaska na vlast neće moći samostalno formirati vladu, te je neizvjesno da li će ijedna od parlamentarnih stranaka pristati da bude manjinski partner AKP-u. Pored unutrašnjih političkih turbulencija, i bilo koja od kriza u turskom okruženju, od krize u Eurozoni pa do rata u Siriji, može vrlo lako naštetiti turskoj ekonomiji. Ipak, Turska je pokazala izuzetan kapacitet da prebrodi krize i ostane čvrsto na nogama.
Ono što je pak mnogima paradoksalno u cijeloj situaciji je da dok u Turskoj jača vjerski konzervativizam uz podrivanje sekularnih temelja, društvo istovremeno postaje i sve modernije, tehhnološki naprednije i obrazovanije, uspijevajući u tom pogledu rame uz rame stajati i sa mnogim zapadnim državama. U tom smislu posebno je značajno podizanje obrazovnog nivoa kod ženskog stanovništva koje je postignuto u proteklom periodu.
S obzirom da su reforme i ekonomski rast počeli još i prije njegovog dolaska na vlast, postavlja se pitanje da li bi Turska doživjela isti rapidan napredak i ekonomski preporod i bez Erdogana na vlasti, no ipak, ostaje činjenica da je era najvećeg ekonomskoj razvoja i procvata ove države u historiji, upravo era Erdoganove vladavine.

Šta BiH može naučiti od Turske?

U vremenu kada turkofilija kod jednog dijela bosanskohercegovačkog društva postaje sve snažnija i izraženija, ugledanje na ovakve politike i rezultate do kojih su oni doveli, svakako bi bilo daleko razboritije i korisnije od onih bezumnih i primitivnih izraza prijateljstva poput grupnog tursko-bošnjačkog sunećenja ili izjava jednog bh. člana Predsjedništva da je Erdogan njegov lider. No, to bi onda podrazumijevalo i uključivanje nečeg višeg od pukih površnih emocija.

Naravno, porediti BiH na bilo koji način s Turskom, državom od 75 miliona stanovnika koja se prostire na dva kontinenta, sa specifičnim mentalitetom i višestoljetnom tradicijom vladanja koja seže još u doba Osmanskog carstva, vrlo je nezahvalno, te se njihova rješenja ne mogu tek tako jednostrano kopirati. No ipak, turski, uistinu fascinantni ekonomski rezultat šalje zapravo vrlo jasno univerzalnu poruku da su razumna fiskalna i monetarna politika, ulaganje u obrazovanje i infrastrukturu, te jasno razgraničavanje nadležnosti državnog u odnosu na privatni sektor, ali uz njihovu međusobnu saradnju i nadopunjavanje, recept za ekonomski uspjeh.
U vremenu kada turkofilija kod jednog dijela bosanskohercegovačkog društva postaje sve snažnija i izraženija, ugledanje na ovakve politike i rezultate do kojih su oni doveli, svakako bi bilo daleko razboritije i korisnije od onih bezumnih i primitivnih izraza prijateljstva poput grupnog tursko-bošnjačkog sunećenja ili izjava jednog bh. člana Predsjedništva da je Erdogan njegov lider. No, to bi onda podrazumijevalo i uključivanje nečeg višeg od pukih površnih emocija.

Harač, rajo, harač: Zašto visoki porezi nikada neće napuniti državni budžet?!

Objavljeno na: Depo.ba


"Ako želi da joj ekonomija stane na noge, Bosna i Hercegovina mora pod hitno smanjiti namete na plate radnika. Među šest priroritetnih mjera koje bh. vlasti odmah moraju donijeti na prvom mjestu je rezanje tih dadžbina kako bi se povećala zaposlenost i kako bi ekonomija postala konkurentna".                      

Ovo između ostalog stoji u „Sporazumu za rast i zapošljavanje“ koji je predstavljen prošle godine kao paket mjera Evropske unije čije bi provođenje, kako i samo ime kaže, našoj zemlji napokon trebalo omogućiti ostvarivanje značajnijeg rasta ekonomije i zapošljavanja, a sporazum su, između ostalih, podržali i MMF, Svjetska i Evropska banka za obnovu i razvoj.

MUKE BH. POSLODAVACA

Zbog čega predstavnici Evropske unije i vodećih svjetskih finansijskih institucija naročito insistiraju na smanjenju nameta na plate kao osnovnom preduslovu bilo kakvog značajnijeg napretka BiH, dovoljno govori podatak da je naša zemlja prema istraživanju Svjetske banke na 135. mjestu u svijetu prema „kriterijima za jednostavnost plaćanja poreza“.

Ukupni porezi i doprinosi na plate u FBiH su među najvećim na svijetu i do tog se zaključka dolazi kada se samo porede efektivni iznosi poreskih stopa na zarade i socijalne doprinose. U FBiH, primjerice, ukupni porezi i doprinosi na plate iznose skoro 72 posto na neto zaradu. To znači da je na svaku marku zarade koju isplati radniku, poslodavac dužan još 72 feninga izdvojiti za državu. Dakle, da bi jedan radnik u BiH bio zaposlen za neto platu od 1 000 KM, koja iznosi nešto više od prosjeka, neophodno je izdvojiti još čitavih 720 KM za doprinose!  Stvari su još gore kada se zarade, odnosno plate, u FBiH i svijetu porede sa životnim standardom, kupovnom moći, cijenom prosječne potrošačke korpe, socijalnom pomoći i sličnim indikatorima. Naravno, i laiku je jasno da nije isto kada platu od, recimo, 500 KM u FBiH opteretite sa 360 KM na neto iznos za poreze i doprinose, i kada platu u nekoj razvijenoj evropskoj državi od, recimo, 2.000 eura opteretite sa 700 eura za poreze i doprinose.

No tu ne prestaju muke bh. poslodavaca i radnika. Mimo poreza na dobit, dohodak i doprinosa na platu, te PDV-a od 17%, u našoj zemlji postoje još i troškovi za čitav niz raznih drugih oblika državnih, entitetskih, kantonalnih i opštinskih parafiskalnih nameta, kojih prema procjenama na svim nivoima BiH ima oko 400! Sa parafiskalnim nametima, u zavisnosti od kantona i opštine, poslodavac mora isplatiti i do 90 feninga na isplaćenu 1 KM.

NAMETI VISOKI, A  BUDŽETI PRAZNI

Kako ovakav poreski sistem u praksi  utječe na našu realnu ekonomiju, posebno mali biznis, svjedoči Samir Mešalić, poduzetnik iz Tuzlanskog kantona. Do sada je pokretao već nekoliko biznisa, koji su uglavnom neslavno završili, a trenutno je vlasnik jedne male farme u okolini Tuzle. Kaže da je poreski sistem uveliko zaslužan za propadanje njegovih prijašnjih poslova, no iako mu porezi i sada zagorčavaju život i u velikoj mjeri onemogućavaju da  firmu snažnije razvije, ne namjerava odustati:

- Poreski sistem je prekompliciran i očigledno da, ovako ustrojen, za cilj nema podsticati razvoj privatnog sektora i zapošljavanja, nego prije svega namirivati obaveze onih koji žive od državnog budžeta. Pored doprinosa, poreza na dohodak i dobit, PDV-a, tu je još i čitav niz parafiskalnih nameta, porez na uvoz, plaćanje kojekakvih članarina i naknada za razna udruženja, komore i organizacije s kojima nisam povezan i od kojih nemam nikakvu korist. Kako s takvim poreznim terorom da uspješno razvijete svoj biznis, zapošljavate ljude i unaprijedite svoje društvo? Često imam osjećaj da je osnovni cilj mog poslovanja finansiranje države, a za mene, moju djecu i radnike šta ostane.

Admir Čavalić: Porezni sistem destimulira radno intenzivne djelatnosti, što je izrazito pogubno za državu poput Bosne i Hercegovine koja obiluje jefinom, ali u isto vrijeme kvalifikovanom i visokoobrazovanom radnom snagom koja nažalost odlazi u inostranstvo u potrazi za radom

Pa ipak, i pored svih nameta, bh. budžet, kada se sabere zbir prihoda svih budžeta i vanbudžetskih fondova u BiH, iznosi tek nešto više od 10 milijardi KM. Poređenja radi, budžet susjedne Hrvatske, i pored činjenice da se ta zemlja već šest godina nalazi u recesiji, prošle godine iznosio je oko 17,5 milijardi eura. Dakle, nameti u BiH su relativno visoki, no budžeti mali. Admir Čavalić, asistent na ekonomskom fakultetu u Tuzli i predsjednik Udruženja građana „Multi“, ističe da je ovakav rezultat sasvim logičan kada se uzmu u obzir zakoni ekonomije:

- Riječ o sistemu koji opterećuje vlastitu privredu i građanstvo u mjeri da im ne dozvoljava normalno funkcionisanje, što preko Laferovog efekta rezultira paradoksom da su nameti visoki, a budžeti prazni. Činjenica da se u našoj zemlji najviše opterećuje rad dovodi do toga da kao posljedicu imamo izrazito visoku stopu ukupne nezaposlenosti, naročito nezaposlenosti mladih koje predstavljaju jednu od ranjivih kategorija na tržištu rada. Porezni sistem destimulira radno intenzivne djelatnosti, što je izrazito pogubno za državu poput Bosne i Hercegovine koja obiluje jeftinom, ali u isto vrijeme kvalifikovanom i visokoobrazovanom radnom snagom koja nažalost odlazi u inostranstvo u potrazi za radom, pojašnjava sagovornik DEPO Portala.

STRAH OD SMANJENJA DOPRINISA - ZAŠTO?

Trenutna fiskalna politika u BiH, kako se navodi u „Sporazumu za rast i zapošljavanje", rezultira velikim kočnicama u zapošljavanju, podstiče sivu i crnu ekonomiju, te se u konačnici građanima ni približno ne nudi onaj kvalitet usluga koji bi trebali dobiti za gotovo polovinu bruto plate koju kroz poreze i doprinose izdvajaju za državu.

O rezultatima takve fiskalne politike dovoljno govori činjenica da je u našoj zemlji danas oko 700.000 zaposlenih, 44% nezaposlenih, odnosno više od 500.000 ljudi, uz procjene kako oko 200-000 ljudi radi “na crno”, prosječna plata iznosi tek 820 KM i među najnižim je u Evropi... Ove brojke izgledaju još poraznije kada se uzme u obzir da od ukupnog broja zaposlenih blizu 200.000 radi u javnoj upravi i administraciji.

Evropska unija, Svjetska banka, MMF i ogromna većina domaćih ekonomista i poduzetnika su složni – ako želite da BiH ostvari značajniji ekonomski napredak – SMANJITE NAMETE NA PRIVREDU.

No, bh. vlasti kroz sve ove godine ne čine ništa bitnije na rasterećenju realne ekonomije. Naprotiv, postepeno se povećavaju postojeći ili uvode novi porezi, a sve ne bi li se pokrili budžetski rashodi za koje prihodi koje ostvaruje država nisu dostatni. Razlog zbog čega i pored brojnih zahtjeva bh. vlasti posljednjih godina nisu provele nijednu mjeru koja bi smanjila namete, pored komplesnog i tromog bh. sistema odlučivanja koji uveliko usporava donošenje važnijih odluka, treba tražiti i u strahu da bi smanjenje nameta dovelo do pada budžetskih prihoda, čime vlade ne bi bile u stanju servisirati sve svoje korisnike i potencijalno bi se suočili sa socijalnim buntom. Također, postoji bojazan da smanjenje nameta na rad ne bi nužno dovelo do povećanja zaposlenosti i produktivnosti, ali bi s druge strane smanjilo budžetske prihode a poslodavcima omogućilo da zbog smanjenih troškova, kroz dobit veći dio prisvajaju sebi. Da je ovaj strah opravdan, smatra i profesor Ekonomskog fakulteta u Sarajevo Anto Domazet:

Anto Domazet: Šta ako se desi da smanjite poreze na plaće, a ne dođe do rasta zaposlenosti i smanjeni doprinosi posluže za veće profite vlasnicima firmi?

- Šta ako se desi da smanjite poreze na plaće, a ne dođe do rasta zaposlenosti i smanjeni doprinosi posluže za veće profite vlasnicima firmi?! Jer, stanje naše privrede je takvo da nema nikakvih garancija da će smanjenje doprinosa na plaće povećati zaposlenost. To je u ekonomskoj teoriji dobro poznat fenomen moralnog hazarda – postoji vjerojatnoća da bi se nešto moglo desiti, ali to nije sigurno.

Stav Domazeta ne dijeli i Admir Čavalić. On smatra da bi smanjenje nameta na plate nesumnjivo dovelo do povećanja zaposlenosti i da ne postoji bojazan da bi rasterećenje ekonomije moglo rezultiurati prisvajanjem većih profita od strane poslodavaca. 

- BiH je zemlja visoke stope nezaposlenosti, koja ima  jeftinu, ali u isto vrijeme kvalifikovanu radnu snagu, te slabu iskorištenost resursa u okviru granice proizvodnih mogućnosti naše države. Uz to, riječ je o otvorenoj ekonomiji koja teži integraciji u EU tržište. U takvom ambijentu, uz realnu pretpostavku rasta naše ekonomije, poslodavci nemaju luksuz deponiranja vlastitih resursa, već će isti, shodno tržišnim pritiscima iskoristiti u investicije i zapošljavanje nove radne snage, pojašnjava Čavalić.

KAKO SMANJENJE NAMETA POVEĆAVA ZAPOSLENOST?

Njegovom mišljenju ide u prilog istraživanje koje je na Univerzitetu u Travniku napravio tim koji čine Ibrahim Obhođaš, Slobodan Vujić i Saša Vujić. Tvrde da bi smanjenje doprinosa i poreza na plate od 10% moglo osigurati povećanje zaposlenosti od 4,7%. Oni su kroz model analizirali kompaniju koja se bavi proizvodnjom mlijeka i koja zapošljava 112 ljudi. Kada se taj iznos podijeli sa prosječnom godišnjom bruto platom zaposlenika, koja iznosi 27.865,20 KM, suma sredstva, koja je ostala kompaniji poslije smanjivanja poreza i doprinosa, dovoljna je za pokrivanje plata za 4,7 novih zaposlenika, navodi se u analizi. Ova računica je, tvrdi se u istraživanju, provjerena i statistički je ustanovljeno da varijacije u ovom istraživanju mogu biti do 1% (u odnosu na 4,2%), što ta odstupanja čini zanemarljivim i možemo se pouzdati u tačnost gore navedenog izračuna.

 

Ukoliko bi, pak, država obezbijedila poticaj preduzeću, po osnovu novozaposlenih radnika, u smislu oslobađanja od plaćanja poreza i doprinosa za te radnike, broj novozaposlenih bio bi 8, što iznosi povećanje zaposlenosti od 7,1%, uz iste troškove rada. 

Ako bi se ova rasterećenja primjenila na cijelu Federaciju BiH, njen rezultat, tvrde autori, u konačnici bi na godišnjem nivou doveo do otvaranja 11.250 novih radnih mjesta bez poticaja, 19.352 novih radna mjesta s poticajima, povećanu potrošnju za 95,2 miliona KM, 16,2 miliona KM veće naplate PDV-a, te u konačnici veću proizvodnju i potrošnju.
 

No, o utjecaju smanjenja nameta na bh. ekonomiju, možda je i najzahvalnije pitati ljude koji je najdirektnije čine - poduzetnike. Naš sagovornik, Samir Mešalić, tvrdi da bi mu smanjenje nameta uveliko omogućilo da unaprijedi svoj posao:

- Kada b i porezi bili smanjenji na recimo na nekih 50% u odnosu na sadašnji iznos, vjerujte da bi mi to uvelo olakšalo bavljenje ovim poslom i da bih u ovom trenutku bio u stanju zaposliti barem još dvoje ljudi. Svakom poduzetniku je u cilju razviti posao i povećati svoje prihode, a zato su vam potrebni radnici. Kada pojedincu ostavite više novca na raspolaganje, naročito onom koji vodi neko preduzeće, on će, vjerujte, daleko bolje znati kako taj kapital uložiti i razviti posao, nego što to državni birokrati čine kada uzmu taj novac. 

DOPRINOSI DOLE, PDV GORE

Ono oko čega traju rasprave i sporenja je da li eventualno smanjenje nameta na platu treba biti kompenzirano povećanjem nekih drugih doprinosa i kojih konkretno?

Samir Mešalić: Kada pojedincu ostavite više novca na raspolaganje, naročito onom koji vodi neko preduzeće, on će, vjerujte, daleko bolje znati kako taj kapital uložiti i razviti posao, nego što to državni birokrati čine kada uzmu taj novac

Tako primjerice federalni Zavod za programiranje razvoja predlaže čitav niz moguće mjera kojima bi se kompenzovao pad budžetskih prihoda zbog smanjenja indirektnih poreza koje, između ostalog, uključuju uvođenje poreze na nepokretnu imovinu, povećanje PDV-a, povećanje poreza na dobitke od igara na sreću, porez na registraciju automobila, itd.

Da bi smanjenje nameta na rad trebalo biti zamijenjeno povećanjem drugih poreza, smatra i Anto Domazet, koji predlaže povećanje PDV-a:

- Nedostajuće javne prihode za penzije i zdravstvo treba namiriti iz povećane stope PDV-a. Drugo, ako povećate PDV, treba ići na uvođenje niže stope PDV-a za proizvode i usluge koji imaju veliki utjecaj na životni standard stanovništva. Dakle, mogli bismo imati niže opterećenje plaća (sa sadašnjih 72% na neto plaće u FBiH, cilj je da ono padne na maksimalnih. 45%), čime bi se poslodavci stimulirali da investiraju i zapošljavaju. To bi tražilo povećanje PDV-a sa sadašnjih 17% na 22%, ali i uvođenje niže stope PDV-a od oko10% za vitalne životne namirnice masovne potrošnje. Time bi se desila velika ekonomska promjena: porez bi bio prebačen sa faktora proizvodnje (rad) na potrošnju, što je pravedno i razumno (ko troši više, treba da plaća veće poreze).

No potpuno drugačiji pogled iznosi Admir Čavalić, koji smatra da smanjenje nameta na plate ne bi trebalo biti kompenzirano povećanjem PDV-a, ili bilo kojih drugih nameta, jer bi to prema njemu samo izazvalo kontraefekat:

- Bojim se da bi povećanjem PDV-a održali status quo u ekonomiji, naročito ako bi se zadržali postojeći uslovi plaćanja datog poreza.

Umjesto toga, Čavalić predlaže smanjivanje državnih rashoda i pronalaženje drugih rješenja za punjenje budžeta:

- Postoje različiti načini ostvarivanja javnih prihoda, bez da je riječ o uvođenju novih poreza. Ne zaboravimo da je određeni broj preduzeća još uvijek u državnom vlasništvu, ali i da postoji značajan potencijal za izdavanjem brojnih koncesija, raznih vidova dozvola itd. Da ne navodimo sve mogućnosti ušteda na svakom od nivoa vlasti u BiH, od državnog preko entitetskih i kantonalnih nivoa, pa sve do opština koje empirijski potvrđuju pravilo da je najveći stepen budžetske odgovornosti na lokalnim nivoima.

Lafferova kriva: Pretpostavlja kako poreske stope rastu neprekidno od nule, poreski prihodi će porasti do nekog maksimuma poslije kojeg će poreski prihodi pasti. Ova kriva je postala poznata početkom 1980-ih, kada su teoretičari ekonomije ponude tvrdili da bi niže poreske stope dale značilo veće prihode jer su postojeće cijene bile previsoke da bi maksimizirale poreski prihod, to jest, poreske stope su bile toliko visoke da se manje oporezivalo i proizvodilo roba, a time je i ukupan efekat bio niži poreski prihodi. Položaj krive zavisi i od ponude i tražnje, elastičnosti, potrošnje i proizvodnje, kao i drugih okolnosti u privredi

VLAST NA POTEZU

Ključna riječ ostaje na bh. vlastima. Da li će, nakon što budu formirane, nove vlasti u BiH konačno krenuti u snažnije reforme i stvaranje povoljnijeg ambijenta za ekonomski razvoj, ili će, kao i prethodnih godina, nastojati održavati postojeći sistem i status quo u društvu?

Fadil Novalić: Ići ćemou pravcu smanjenja opterećenja na rad i pojednostavljenja, sve u svrhu ohrabrenja istih za novo zapošljavanje

Prve pozitivne najave već dolaze od novog premijera Federacije BiH Fadila Novalića. Iako nije izričito najavio smanjenje nameta na plate, obećava olakšice i rasterećenje poslodavaca, što uključuje oslobađanje od obaveza na plaću prve dvije godine za novouposlene, uz zadržavanje postojećih uposlenih te pojednostavljenje obračuna obaveza na plaće (manji procent, obuhvaćen topli obrok i prijevoz - uplata obaveza na jedan račun)

- Ovi početni potezi šalju signale gdje moramo manje trošiti, signal poslodavcima da ćemo ići u pravcu smanjenja opterećenja na rad i pojednostavljenja, sve u svrhu ohrabrenja istih za novo zapošljavanje, i signal da ćemo brinuti da pri tome ne budu ugrožena socijalna prava onima koji su stvarno u stanju socijalne potrebe, rekao je Novalić . 

Optimist je i naš sagovornik Čavalić, koji kao krajnje obećavajuće i dobrodošle ocjenjuje najavljene poteze nadolazećih vlasti u BiH, te vjeruje da bi se u narednom periodu neke pozitivne promjene mogle desiti:

- Za razliku od prethodnih vlada koje su shodno raskošnim budžetima promovirale grandiozne ekonomske projekte, današnji kandidati za mandatare govore o skromnim mjerama zarad kreiranja uslova stabilnog ambijenta za nesmetano obavljanje ekonomskih aktivnosti. Tu su i međunarodni pritisci, koji se najkonkretnije manifestiraju u Britansko-njemačkoj inicijativi, ali i ranijim poruka EU u vezi ekonomskih reformi, kao i MMF-a po pitanju fiskalne discipline, te neophodne reforme Zakona o radu. Možda sam optimističan, ali vjerujem da postoji momentum kada su u pitanju reforme poreznog sistema.

 
U predstojećih nekoliko mjeseci otkrit ćemo da li optimizam ima utemeljenje i da li su nove vlasti najavljene reoforme zaista spremne i provesti u praksu... A vjerujući da će ipak biti tako, ovaj tekst završavamo poznatim citatom bivšeg američkog predsjednika Johna F. Kennedyja:

„Ekonomija ograničena visokim porezima nikada neće obezbijediti dovoljno prihoda za balansiranje budžeta, kao što i nikada neće stvoriti dovoljno radnih mjesta".