Zašto Sarajevo ne treba biti glavni grad Federacije BiH?!

Objavljeno na Depo.ba

Posljednjih dana ponovo je aktualizirana stara ideja o premještanju glavnog grada Federacije BiH iz Sarajeva u Mostar. Ono što je zanimljivo je da pored HDZ-a, koji bi to rješenje svakako prigrlio, podrška ideji o promjeni glavnog grada većeg entiteta, iako još uvijek stidljivo, stiže i iz SDA, što nam govori da bi, u slučaju postizanja dogovora između ove dvije stranke, Federacija u bliskoj budućnosti zaista i mogla promijeniti svoju prijestolnicu.

Bez obzira kakvi sve politički motivi stoje iza podrške ovoj ideji od dvije vladajuće nacionalne stranke, postoje racionalni razlozi zbog kojih bi za Federaciju i Bosnu i Hercegovinu u cjelini bilo dobro kada bi Mostar postao glavni grad jednog entiteta.

RAZLOG BR. 1: Sarajevo danas, nažalost, više nije multietnički grad. Mostar s druge strane, iako je u društvenom pogledu izrazito podijeljen, to jeste, i s te strane vjerodostojnije od Sarajeva odražava etničku strukturu stanovništva u Federaciji. Pored toga, Mostar se od većine bh. Hrvata, ma koliko to možda i nekorektno bilo prema bošnjačkoj populaciji koja u velikom procentu živi u tom gradu, doživljava kao hrvatska neformalna prijestolnica u BiH.

Od strane Hrvata bi ovaj potez izvjesno bio shvaćen kao čin dobre volje i doprinio bi smanjivanju nacionalnih tenzija i separatističkih težnji koje su u međuvremenu nabujale

S druge strane, već duži niz godina mnogi bh. Hrvati osjećaju krajnji animozitet prema Sarajevu i politici koja iz njega dolazi. Smatraju kako su im politička prava da sami odlučuju o svojoj sudbini uskraćena te da su prepušteni na milost i nemilost volji bošnjačke većine koja njihov politički život i budućnost kroji iz centra. Dužina forme komentara ne dozvoljava da se duboko zađe u analizu razloga i opravdanosti ovog stava, no posmatrajmo stvar konzekvencionalistički - od premještanja glavnog grada Federacije Bošnjaci u političkom smislu, s obzirom na sve poluge vlasti koje su im na raspolaganju, zasigurno ne bi pretrpjeli štetu, naprotiv. No, od strane Hrvata bi ovaj potez izvjesno bio shvaćen kao čin dobre volje i doprinio bi smanjivanju nacionalnih tenzija i separatističkih težnji koje su u međuvremenu nabujale.

Napravimo sad malo poređenje s bivšom Jugoslavijom. Tokom Drugog svjetskog rata, jedna od ideja koje su cirkulisale unutar Komunističke partije bila je da se prijestolnica nove jugoslovenske države smjesti u Sarajevo, kao gradu s centralnim geografskim položajem koji i na najbolji način odražava multietnički karakter zemlje. Međutim, s obzirom da Sarajevo nije imalo ni približno dobru infrastrukturu kao Beograd, koja je predano razvijana u Kraljevini Jugoslaviji, iz praktičnih razloga odlučeno je da glavni grad ostane isti. Iz današnje perspektive, to je možda bila i kobna greška.

Glavni gradovi vjerovatno su i ključni simbol svakog političkog entiteta. Beograd, osim što je bio glavni grad Jugoslavije, bio je ujedno i glavni grad SR Srbije i sa dominatnom srpskom većinom nesumnjivo i prijestolnica srpskog naroda.

Samim tim i Dodikovi argumenti o BiH kao "državnoj zajednici", odnosno konfederaciji dvije de facto države prisajedinjene u Daytonu, bili bi na daleko klimavijim nogama

Prilična institucionalna moć se bila skoncentrisala u tom Beogradu. Sve što je u konačnici bilo potrebno za raspad Jugoslavije jeste da u takvom gradu dođe do erupcije većinskog nacionalizma, da vladar u njemu postane jedanSlobodan Milošević i da za provođenje svoje hegemonističke politike na raspolaganje dobije gotovo sve njegove poluge vlasti koje su uveliko nadilazile republički nivo. S takvom prijestolnicom, koju više zasigurno nisu mogli doživljavati kao svoju u okviru zajedničke države, prirodna i opravdana reakcija ostalih naroda bio je – separatizam (svaka sličnost sa dešavanjima u BiH u posljednjih desetak godina je namjerna). Ostatak priče je poznat.

RAZLOG BR. 2:  Premještanjem glavnog grada Federacije u Mostar i dodatnom decentralizacijiom, Sarajevo, koje je i pored svega svakako neprikosnoveni društveni, ekonomski i kulturni centar ove zemlje, ostalo bi "samo" glavni grad države, čime bi se i simbolično i praktično dala veća važnost državnom nivou vlasti te Bosni i Hercegovini kao državi. Samim tim i Dodikovi argumenti o BiH kao "državnoj zajednici", odnosno konfederaciji dvije de facto države prisajedinjene u Daytonu, bili bi na daleko klimavijim nogama (jer čega je onda Sarajevo glavni grad?!?).

Pametnom decentralizacijom, odnosno davanjem i drugim centrima u BiH na političkom značaju raspodjelom moći, ne bi došlo do slabljenja države, naprotiv – ljudima bi se omogućio direktniji kontakt s državom i njenim institucijama, mogućnost većeg utjecaja i kao rezultat toga stvaranje osjećaja veće privrženosti prema njima. Pojedinačnom građaninu je taj osjećaj mnogo teže razviti kada je „država“ smještena u udaljenoj prijestolnici koja odlučuje o njegovoj sudbini, a s kojom on de facto nema nikakav kontakt.

Oni koji iz drugih krajeva BiH dolaze u Sarajevo, danas to u prvom redu čine radi zapošljavanja u nekoj od mnogobrojnih državnih institucija, dok se zbog slijevanja budžetskih sredstava u njega u ljudima iz ostalih krajeva BiH godinama talože bijes i gorčina

Ovo posebno dolazi do izražaja kada  taj građanin živi u etnički, vjerski, društveno i historijski tako kompleksnoj zemlji kakva je BiH. Kantoni su prvobitno imali za cilj upravo ovakav rezultat da ostvare, ali su katastrofalno podbacili, jer su novac i ključne poluge vlasti ostale u rukama entitetskog nivoa.  

RAZLOG BR. 3: Za samo Sarajevo je krajnje nezdravo i štetno što se toliki broj institucija i državnih službenika smjestio u njega. To je grad i njegove građane zarobilo u kandže budžeta, u stanovništvu je proizvedena opšta pomama za radnim mjestima u administraciji i državnim firmama, svi segmenti društva gurnuti su u grčevitu borbu za dobijanje budžetskih sredstava do kojih je u Sarajevu najlakše doći, a sve to dalo je širom raširene ruke partiokratiji da pod svoju kontrolu stavi svaku poru tog grada, od ekonomije do kulturnog života. U takvom ambijentu i takvom sistemu treba tražiti i jedan od glavnih razloga zašto u Sarajevu poduzetnička incijativa i duh individualizma nikad nisu u većoj mjeri uzeli maha.

Stoga, oni koji iz drugih krajeva BiH dolaze u Sarajevo, danas to u prvom redu čine radi zapošljavanja u nekoj od mnogobrojnih državnih institucija, dok se zbog slijevanja budžetskih sredstava u njega u ljudima iz ostalih krajeva BiH (u ovom slučaju bez obzira na nacionalni predznak) godinama talože bijes i gorčina prema glavnom gradu koji se doživljava kao birokratski bastion koji parazitira na njihovom radu i muci, dok od njega ne dobijaju ništa zauzvrat.

I za njih i za Sarajlije bi bilo bolje kada bi Sarajevo postalo grad koji se manje oslanja na budžet i vlast.

Postoji logičan razlog zašto stavljamo francuske zastave, a nismo sirijske i palestinske

I prije nego što se utvrdila konačno brojka mučki ubijenih Parižana, stupci i ekrani balkanskih medija već su bili zatrpani komentarima i analizima popularnih intelektualaca, analitičara, mislilaca i novinara koji su, povezani dosljednom antizapadnjačkom niti, zajedničkim snagama nastojali relativizovati ovaj užasni zločin. Relativizovati, nego šta. Kojom drugom rječju označiti stravstveni angažman domaćih mislećih i kvazimislećih glava da se prije nego što su se leševi nevinih i ohladili, iza neiskrene osude zločina pod svaku cijenu doda ono ALI, nakon kojeg slijedi, pa zna se: jedva dočekana prilika da se iznose vlastiti antizapadni ideološki pogledi, frustracije i ospe paljba po francuskim intervencijama po svijetu, zapadnom imperijalizmu, rušenjima Gadafija, Sadama, pokušaju rušenja Asada, finansiranju terorista i višestoljetnom kolonijalizmu. A u tom sumanutom rezonu i francuski leševi koji su u petak još  bili živi ljudi koji su slušali muziku, šetali gradom i sjedili u kafićima, postaju tek razumljiva kolateralna žrtva uzrokovana zloćudnim politikama njihove vlastite zemlje.

Ipak, po bešćutnosti, zlonamjernosti i bezumlju ističu se one teze o sramotnom i licemjernom ponašanju svjetske, poglavito zapadne javnosti jer su joj neke žrtve vrijednije od drugih. Kako kažu, dok se s jedne strane šuti na palestinske, sirijske i afričke žrtve, s druge se suze roni i profilne slike boji za ubijenim Francuzima.

Možete li zamisliti situaciju da dođete na veliku dženazu ili sahranu nevino ubijenom čovjeku na kojoj prisustvuje nekoliko hiljada ljudi, a neko od prisutnih Vas optuži da ste licemjer jer ste odlučili doći baš na tu, a ne onu koja se održala prošle sedmice i na kojoj je bilo daleko manje ljudi?

No, zar  zagovornici takvih teza ne skaču upravo samim sebi u stomak činjenicom da umjesto iskazivanja poštovanja prema ubijenim Parižanima ili barem šutnje,  u startu imaju potrebu navoditi žrtve  iz drugih krajeva svijeta, čime pokazuju da su očigledno u prvom redu oni ti koji prave hijerarhiju u vrednovanju žrtava i određuju koje žrtve treba da dobiju više pažnje?

Dalje, nije li pravo svakog čovjeka da izrazi poštovanje onim ubijenim ili umrlim kojima želi, te nije li sam taj gest nešto humano i vrijedno priznanja? Ako zaista vrednujemo svaki život jednako, onda moramo vrednovati i iskazivanje poštovanja prema svakom nevino izgubljenom životu, ma koje rase, vjere, nacije, ili na kojem kraju svijeta on bio. Možete li zamisliti situaciju da dođete na veliku dženazu ili sahranu nevino ubijenom čovjeku na kojoj prisustvuje nekoliko hiljada ljudi, a neko od prisutnih Vas optuži da ste licemjer jer ste odlučili doći baš na tu, a ne onu koja se održala prošle sedmice i na kojoj je bilo daleko manje ljudi?

Naravno, ne treba bježati od činjenice da do francuskih žrtava svjetskoj javnosti jeste stalo daleko više nego što je u sličnim zločinima do sirijskih, turskih ili nigerijskih. No to je, ma koliko na prvu možda moglo i grubo zvučati, sasvim razumljivo i prirodno. Možemo se, naravno, složiti da svaki, dobro, skoro svaki, ljudski život vrijedi. Ali to je generalni sud,  a subjektivno sasvim sigurno ne vrednujemo sve živote jednako. Našu djecu volimo i žalimo više nego tuđu, čovjek iz zemlje u kojoj živimo uglavnom nam je bliži nego stranac, a žrtve iz našeg naroda nas bole daleko više nego što nas bole žrtve iz drugih naroda. 

Možemo se, naravno, složiti da svaki, dobro, skoro svaki, ljudski život vrijedi. Ali to je generalni sud,  a subjektivno sasvim sigurno ne vrednujemo sve živote jednako. Našu djecu volimo i žalimo više nego tuđu

Jednog Bošnjaka genocid u Srebrenici uvijek će više pogađati nego genocid u Ruandi, kao što će i Tutsa više boljeti genocid nad njegovim narodom u Ruandi nego onaj koji je bio u BiH. Do naših bližnjih nam je više stalo nego do drugih, i to je nešto što je podrazumijevajuće i većini ljudi sasvim prihvatljivo. 

I tu dolazimo do Pariza koji je jedan od najvažnijih gradova i ključnih simbola naše civilizacije. Bejrut, primjerice to, nažalost, nije. Gledamo francuske filmove, jedemo francuske kifle, pratimo francusku političku scenu, čitamo njihove medije, imam osjećaj da s Francuzima dijelimo zajedničke vrijednosti i način življenja. Za većinu afričkih, azijskih i bliskoistočnih društava pak taj osjećaj nemamo, i stoga će sasvim logično biti da će na ovoj našoj hemisferi, koja predvodi i cijeli svijet, pariške žrtve većinu ljudi zaboljeti i zainteresovati više nego iz nekih udaljenijih dijelova svijeta, a samim tim će im i svjetska javnost pokloniti veću pažnju.

I tu dolazimo do Pariza koji je jedan od najvažnijih gradova i ključnih simbola naše civilizacije. Bejrut, primjerice to, nažalost, nije

Hvale vrijedni su oni koji iskreno u jednakoj ili većoj mjeri žale i za sirijskim, turskim ili palestinskim nevinim žrtvama, te rade na tome da se osnaži svijest o njihovom stradanju i potakne veća empatija svijeta prema tim ljudima. No, oni koji na svaku zapadnu žrtvu reaguju tako što joj suprotstavljaju, recimo, one palestinske, pokazuju da im iskreno nije stalo ni do jednih ni drugih - tek do besramne zloupotrebe i jednih i drugih radi vođenja vlastitih provincijskih ideoloških ratova protiv Zapada.

Apokalipse neće biti: Živimo u najboljem svijetu koji je ikada postojao, no to nam ne žele reći

"Srećom, istinu je lako potvrditi: istinu da mi na Zapadu živimo u najboljem svijetu koji je ikada postojao. Ne možemo da dopustimo da se ta istina ne kaže. Mediji, koji su u pogledu ovoga najviše krivi, treba da se ubijede u to da su oni ti koji prouzrokuju najveću moguću štetu. Njih moramo prisiliti da učine svoj mali doprinos ka poboljšanju. Mediji moraju biti natjerani da uvide i kažu istinu, da shvate skrivenu opasnost koju sami predstavljaju, da razviju samokritički stav (kao što to čini svaka zdrava institucija), i da sebe poprave. To je sada njihov zadatak. Ali oni čine veliku štetu. I ako mediji ne budu sarađivali sa nama biće gotovo nemoguće da se ostane optimista".

Karl Popper

Objavio: Depo.ba
 

Prema podacima Svjetske banke, po prvi put u ljudskoj historiji broj ljudi koji živi u ekstremnom siromaštvu pao je na ispod 10%. Banka je koristila novu mjeru prihoda od 1,90 dolara dnevno za definisanje ekstremnog siromaštva, u odnosu na prošlo mjerenje kada je iznos bio 1,25 dolara. Predviđa se da će udio svjetske populacije u ovoj kategoriji pasti sa 12,8% u 2012. godini na 9,6% do kraja ove godine. Predsjednik svjetske banke Jim Yong Kim ovu vijest je nazvao "najboljom pričom u historiju svijeta". 

I vjerovatno je u pravu. Ono što većina ljudi potpuno zanemaruje kada se govori o siromaštvu jeste da ono nije trenutno stvoreno, nije od jučer, nije rezultat aktuelnih politika ili trenutnog ekonomskog sistema, ono je – kao što su to naučnici davno prepoznali – bilo norma za većinu običnih ljudi kroz cjelokupnu historiju čovječanstva. Tako se primjerice krajem 18. stoljeća, od 23 miliona stanovnika koliko je imala Francuska, njih 10 miliona oslanjalo na neku vrstu državne ili privatne pomoći kako bi preživjeli, dok je oko tri miliona ljudi živjelo od prosjaćenja. 

Ono što većina ljudi potpuno zanemaruje kada se govori o siromaštvu jeste da ono nije trenutno stvoreno, nije od jučer, nije rezultat aktuelnih politika ili trenutnog ekonomskog sistema, ono je – kao što su to naučnici davno prepoznali – bilo norma za većinu običnih ljudi kroz cjelokupnu historiju čovječanstva

Zahvaljujući industrijskoj revoluciji i razvoju trgovine, ekonomski rast na Zapadu doživio je historijski neviđene razmjere. Tokom 19. i 20. stoljeća prosječni realni dohodak u zapadnom svijetu povećao se petnaest puta. 

Ipak, ponor u standardu življenja koji nekada postojao između istoka i zapada polako se zatvara. Uspon nezapadnog svijeta, nedvojbeno, rezultat je ekonomskog rasta potaknutog napuštanjem centralnog planiranja i integracijom mnogih nezapadnih država u svjetsku ekonomiju. Npr., nakon ekonomske liberalizacije u Kini 1978. godine, realni dohodak u toj zemlji porastao je trinaest puta. 

Kako ovodišnji dobitnik Nobelove nagrade iz ekonomije i profesor Angus Deaton u svojoj knjizi „Veliki bijeg“ bilježi: „Brzi rast prosječnih primanja, naročito u Kini i Indiji, i naročito nakon 1975., učinio je mnogo da se smanji siromaštvo u svijetu. U Kini prije svih, ali i u Indiji, bijeg stotina miliona ljudi iz tradicionalnog i duboko ukorijenog siromaštva važi za jedan od najvećih bijegova od siromaštva ikad“.

Dakle, samo kada se pogleda napredak Kine ili Indije, zemalja koje čine oko trećinu svjetskog stanovništva, koji je ostvaren u proteklih nekoliko decenija, jasno se dolazi do zaključka da je svijet danas nemjerljivo prosperitetnije, razvijenije i bolje mjestu nego što je bio prije nekih tridesetak godina. No ne samo Indije i Kine. Pogledajte napredak koji su zemlje bivšeg istočnog bloka ostvarile nakon oslobađanja od sovjetske okupacije i prateće planske ekonomije, i koje su danas uspješne i stabilne članice Evropske unije!

Pogledajte napredak koji je ostvarila u našoj zemlji mnogima omiljena Turska! Ali pogledajte i razvijene zapadne zemlje, koje zadnjih nekoliko decenija imaju manje-više kontinuiran ekonomski rast, a kriza s kojom se suočavaju pojedine države EU, ipak je ograničena samo na te zemlje bez bitnijeg utjecaja na ukupno stanje svjetske ekonomije. 

Brzi rast prosječnih primanja, naročito u Kini i Indiji, i naročito nakon 1975., učinio je mnogo da se smanji siromaštvo u svijetu. U Kini prije svih, ali u Indiji, bijeg stotina miliona ljudi iz tradicionalnog i duboko ukorijenog siromaštva važi za jedan od najvećih bijegova od siromaštva ikad

Dakle, s punim pravom se može reći da, globalno gledajući, živimo u najprosperitetnijem i najboljem vremenu u historiji čovječanstva i da će prema svim naznakama stvari vremenom postojati sve bolje i bolje, te da zahvaljujući razvoju tehnologije i globalizaciji obični čovjek nikada nije imao veće mogućnosti da realizira svoja znanja i  talente, drugim riječima – da živi bolje!

Međutim, u medijima i u javnosti, uprkos svim činjenicama i zdravorazumskim pokazateljima, ovo rijetko ili skoro nikada ne čujemo. Umjesto toga, sa svih strana slušamo tu sumornu, zaglušujuću buku o užasnom, surovom i nepravednom svijetu u kojem je mali čovjek osuđen na propast, i kojem se svake godine najavljuje nekakva nova  klimatska, ekonomska, ekološka, majanska i ko zna kakva već sve ne apokalipsa, dok floskule tipa „bogati postaju sve bogatiji, a siromašniji sve siromašniji“ ili „nikada nije bilo više gladnih i siromašnih“ svuda okolo bruje.

Pod utjecajem ovakvih i sličnih mračnih tonova, na pitanje da li danas u svijetu ima manje ili više siromašnih ili da li se živi bolje ili gore, većina ljudi bi vam odgovorila da smo siromašniji i da živimo gore. Razlog ovom sveprisutnom pesimizmu leži u samoj ljudskoj prirodi koja nikad nije zadovoljna s položajem koji trenutno ima.

I dok takvo stanje svijesti s jedne strane predstavlja osnov kompletnog progresa ljudskog roda koji nas tjera na rad, učenje, inovativnost i težnju da budemo bolji što jesmo, s druge je strane je također i pogodno tlo za sveprisutni pesimizam i nezadovoljstvo. Kao što je to zaključio austrijski ekonomist Ludwig von Mises „svačije samopouzdanje i moralna ravnoteža potkopani su prizorom onih koji su dokazali veće sposobnosti i kapacitete“.

Kakav god da položaj zauzima u društvu, svako od nas misli da po svojim ljudskim kvalitetima i vrlinama zaslužuje mnogo više od toga, dok oko sebe gledamo ljude koji su uspjeli tamo gdje mi nismo, a takvih uvijek ima. Takav je stav skitnice prema čovjeku koji ima redovan posao, takav je stav radnika prema predradniku, izvršnog direktora prema potpredsjedniku, potpredsjednika prema predsjedniku firme, čovjeka koji je vrijedan tristo hiljada dolara prema čovjeku koji je milioner i tako dalje.    

Kakav god da položaj zauzima u društvu, svako od nas misli da po svojim ljudskim kvalitetima i vrlinama zaslužuje mnogo više od toga, dok oko sebe gledamo ljude koji su uspjeli tamo gdje mi nismo, a takvih uvijek ima

Stoga ljudi ne žele čuti da im je dobro, da stvari napreduju, da imaju više prilika za uspjeh i udoban život nego ikad prije (koje oni nisu iskoristili, ili barem ne u željenoj mjeri), ma koliko činjenice to govorile. Umjesto toga, pesimistični tonovi da nam je teško ili sve gore, da svijetom bujaju nejadnakost, nepravda i beznađe, uz one ideološke trubadure i mislioce koji nas uvjeravaju da je položaj u kojem se nalazimo rezultat nepravednog sistema koji treba radikalno mijenjati, a ne naših grešaka i propusta, bit će naširoko prihvaćeni i omiljeni. Oni drugi pak, koji nam govore stvarno stanje stvari, bit će ignorisani, ili još gore, prezreni i omraženi.   

Naravno, naš svijet nije idealan. Ratovi, siromaštvo, nesloboda i nepravda i danas haraju dobrim dijelom planete. No, historijski gledano, svega toga je danas daleko manje nego u bilo kojoj prethodnoj dekadi, a svijet se kreće u dobrom pravcu. Život sam po sebi nije pravedan, on pred nas konstantno stavlja zadatke i probleme, no naša sposobnost da ih rješavamo neophodan je uslov našeg odrastanja i napretka, kako svakog čovjeka ponaosob, tako i kompletnog ljudskog roda. 

P.S. Za razliku od dobrog dijela svijeta, mnogi građani BiH danas s pravom smatraju da im je danas mnogo gore nego u nekom drugom vremenu i u nekom drugom sistemu. Naime, eru enormnog tehnološkog napretka i razvoja svijeta, naša zemlja je prespavala i provela  u ratovanju, uništavanju firmi, podjelama, mržnji, odlijevanju mozgova i apatiji, a jedine ideje koje su u bh. društvu u međuvremenu stasale nisu one koje su nam nudile optimizam, nadu i bilo kakav plan kako prebroditi dato stanje, no uglavnom one koje su dodatno podgrijavale bijes, beznađe i depresiju, okupljene u likovima bezbrojnih akademskih, novinarskih, umjetničkih i inih mislilaca.

Za nadati se da će u skorijoj budućnosti i u našoj zemlji se pojaviti kreativna energija i snaga koja će je učiniti uspješnim i uklopljenim dijelom svjetske ekonomije.

Od Lagumdžije do Nikšića – kratka historija umiranja jedne ideje!

Objavljeno na: Depo.ba

Sada već daleke 1997. godine na čelo SDP-a došao je mladi informatičar iz Sarajeva. Izuzetno obrazovan, ambiciozan, rječit, karizmatičan i u poželjnoj količini prepotentan, izgledao je kao istinska nada onom dijelu bh. stanovništva koji je bio očajan i obeshrabren ludilom dominacije nacionalističkih politika koje su zemlji donijele rat, pustoš, ruševine, bijedu i propadanje.

Već tri godine nakon preuzimanja stranke od točkom historije već pregaženog Nijaza Durakovića, SDP je od jedne male marginalne stranke, potpuno izgubljene u prvim godinama nakon raspada SFRJ i Saveza komunista Jugoslavija iz čijeg je okrilja izašao, postao najjača stranka u zemlji, a sa svojim idejama građanskog društva, socijalne pravde, prevazilaženja etničkih sukoba i ujedinjavanja cijele zemlje, činio se kao istinska nada da BiH može biti drugačija, bolja država.

Nade su naglo splasnule na sljedećim izborima 2002., kada je SDP, zahvaljujući nečinjenju ničega konkretnog za svoje vladavine, žestokoj medijskog propagandi protiv sebe, ali i raskola koji je nastao u partiji, vlast morao prepustiti nacionalnim strankama, a napuštanje vlasti pratio je i odlazak iz partije nekih od njegovih najistaknutijih članova i osnivača.

Pompezne najave o demokratizaciji stranke, ujedinjenju ljevice i uvođenje principa „jedan član – jedan glas“ bile su samo uzaludno šminkanje mrtvaca, pokazujući na taj način da iako informatičar više formalno nije tu, njegov duh i dalje suvereno vlada partijom

Mladi informatičar u međuvremnu je počeo stariti, a kako je proces odmicao. sve manje je doživljavan karizmatičnim i sposobnim vizionarom, a sve više beskurpuloznim autokratom kojem su puka vlast i moć prvi i osnovni cilj. SDP ja u narednim godinama postao partija pod njegovom apsolutnom kontrolom, učahurena u krugu poslušnika upitnih znanja i sposobnosti, ali neupitnih kada je u pitanju unutarstranačka moć.

Ipak, iz takvog kruga vjernih udarnika, 2006. na izborima izrodila se nova nada partije. Željko Komšić, Zlatni ljiljan Armije BiH koji je iznenađujuće pobijedio u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva 2006., a zahvaljujući svom životnom backgrounda i populističkim izjavama, bliskim bošnjačkom patriotskom uhu, 2010. godine osvojio je nevjerovatnih 337.065 glasova, više od svoje partije kojoj je nakon osam godina čekanja u opoziciji donio drugu izbornu pobjedu nakon rata. Građanima sluđenim i očajnim zbog višegodišnje bijede, beznađa, zaostajanja i podjela koje je vladavina nacionalnih stranaka ostavila iza sebe, još jednom se otvorila nada da BiH može biti bolja, drugačija država, bazirana na dijametralnim vrijednostima od onih koje su dominirale u društvu. I još jednom, pokazalo se - nada je bila uzaludna.

U naredne četiri godine SDP je proizvodio krize vlasti, koalirao sa svakim, svađao se sa svakim, uhljebljivao, grabio, svojoj klijenteli dijelio šakom i kapom, pokazujući da su od svojih prethodnika gori tek utoliko što su ovi barem znali kako održati stabilnu vlast, a svoj nepotizam i grabežljivost učiniti suptilnijim. U međuvremenu je nastao i novi raskol u stranci kada ju je, zbog sukoba sa svojim tvorcem informatičarem, napustio njen glavni adut Željko Komšić i osnovao novu stranku.

Vjerovati da će Nikšić sa svojim sposobnostima, karizmom i ugledom koji uživa u glasačkom tijelu ,biti mogući preporoditelj socijaldemokratije, jednako je vjerovanju da će Milorad Dodik biti ujedinitelj socijaldemokratije u BiH

SDP je u te četiri godine na vlasti neumoljivo demonstrirao da su partija bez vizije, strategije, jasnog plana šta činiti, s kadrovima krajnje upitnih znanja i kompetencija, ali s jednakom pohlepom za foteljama i javnim novcem poput njihovih suparnika. Razočarani i prevareni glasači opravdano su po ko zna koji put kaznili SDP koji je na izborima 2014. doživio potop.

Da stvar bude gora, uspjeh Željka Komšića koliko god je stranku vratio iz mrtvih i osigurao joj vlast, također je stvorio i veliki antagonizam i bijes kod hrvatskog naroda koji ga, ipak, u velikoj većini nije birao za svog člana Predsjedništva, što je, nakon ozbiljne pluralizacije u hrvatskom narodu početkom dvijehiljaditih i pokušaja da se sruši HDZ, 2014. na izborima stvari vratio na sami početak i HDZ-u osigurao plebiscitarnu podršku hrvatskog naroda. U srpskom narodu u BiH, SDP je postao nepostojeći faktor, a ako je u međuvremenu bilo onih koji su za njega i pomišljali glasati, ponašanje ove partije u međuvremenu je na duže staze suspendiralo tu mogućnost.

Elem, nekoć mladi informatičar je, nakon još jednog izbornog poraza i 17-godišnje vladavine partijom, ovaj put definitivno morao okačiti kopačke o klin i povući se sa čela SDP-a. Naivnim i idealističnim pojedincima koji su još jednom povjerovali da se sada otvaraju vrata za stvaranje istinske ljevice koja može stvoriti drugačiju, bolju Bosnu i Hercegovinu, nade su sahranili još jedni izbori. Ovaj put to nisu bili opšti, nego unutastranački.

Sinoćnja uvjerljiva pobjeda Nermina Nikšića samo je, tvrde hladnokrvni analitičari, zakucavanje posljednjeg čavla u mrtvački sanduk socijaldemokratije koji je informatičar iz Sarajeva davno pripremio. Pompezne najave o demokratizaciji stranke, ujedinjenju ljevice i uvođenje principa „jedan član – jedan glas“ bile su samo uzaludno šminkanje mrtvaca, pokazujući na taj način da iako informatičar više formalno nije tu, njegov duh i dalje suvereno vlada partijom; partijom poslušnih vođi, a ne ideji slijepo odanih; partijom uniformnosti, jednoumlja; partijom koja više nema ideje, nema ljudi, nema znanja, a nema ni lidera, jer vjerovati da će Nikšić sa svojim sposobnostima, karizmom i ugledom koji uživa u glasačkom tijelu ,biti mogući preporoditelj socijaldemokratije, jednako je vjerovanju da će Milorad Dodik biti ujedinitelj socijaldemokratije u BiH.

U međuvremenu se pomirite s dugoročnom vladavinom nacionalnih stranaka, barem tamo do 2030.

Pokazalo je to jučerašnje glasanje gdje je dominirala brutalna (zlo)upotreba partijske infrastrukture za „našeg Neku“, a protiv svih drugih kandidata.

Stvari nisu puno bolje ni kada je riječ o drugim strankama ljevice, jer DF upravo zadnjih dana puca po šavovima (mada, ruku na srce, i od samog osnivanja nije Bog zna kako funkcionisala), a čak ni ujedinjenje ljevice s ovakvim kadrovima ne bi moglo donijeti ništa više od uloge podređene drugorazredne snage u državi. Vjerovati pak da izbor Nikšića sad širom otvara vrata da se stvori nekakva nova ljevičarska opcija mimo SDP-a i DF-a, također je priča za malu djecu – jer nema ko, nema s kim, a i stvaranje snažne stranke i osvajanje vlasti ipak je skupa igračka za koju trebaju tone živaca, mnoštvo novca, vrhunska organizacija i, što je i najbitnije, socijalni temelj, koji se od nule vrlo teško ostvaruje.

Do nekog novog mladog informatičara koji će se jednog dana pojaviti i lijevom glasačkom tijelu uliti nadu da BiH može biti bolja i drugačija, tolerantnija, socijalnija, razvijenija, uređenija i građanskija država. U međuvremenu se pomirite s dugoročnom vladavinom nacionalnih stranaka, barem tamo do 2030.

Dok traje lov na Vuka, graDŽansko Sarajevo ne vidi, ne čuje i ne postoji!

1. U Sarajevu egzistira pojava pod imenom Zoran Ivančić, zovu ga Scout. Zagrepčanin rodom, danas je valjda ugledni građanin Sarajeva. Ugledni, jer se iz nekog razloga druži s našom društvenom elitom, a nađe se i poneki strani birokrat, pa je valjda po nečemu bitan, samo nije baš najjasnije po čemu. Sebe titulira kao „mirovnog aktivistu“. Po zanimanju je također valjda nešto, samo nije baš najjasnije šta.

Ono što ga je vinulo u visine sarajevske čaršije je „hrabri“ i „odvažni“ podvig kada je na Zagrebačkom aerodromu, sakriven iza leđa kordona policije, ratnom zločincu Dariju Kordiću koji je upravo pristigao iz haške ćelije uzviknuo „sotono“. Ovaj potez osigurao mu je kanonizaciju od  naprednog graDŽanskog Sarajeva, a zajedno s tim i doživotno zanimanje moralne vertikale društva koja na znoju svojih „akcija“, kritika, opominjanja, savjetovanja i borbi protiv bjelosvjetskih nepravdi krvavo zarađuje teški dinar iz evropskih i američkih fondova.

I dok grad s prikrivenim ponosom samom sebi kao zamjera što je neugodna sredina u kojoj nijedna veličina ne prolazi dobro, istina je upravo suprotna – doslovno svako u ovom gradu može postati bitan i utjecajan. Nikakav talenat, znanje ili stvarni uspjeh tu nije potreban. Tek nešto vještine da se čaršiji proda ono što je čaršiji milo. Zato je za tipove poput Scouta Sarajevo najprirodniji izbor za življenje.

I dok grad s prikrivenim ponosom samom sebi kao zamjera što je neugodna sredina u kojoj nijedna veličina ne prolazi dobro, istina je upravo suprotna – doslovno svako u ovom gradu može postati bitan i utjecajan

2. Ogorčen zbog ove činjenice, bivši novinar i, sada i bivši profesor historije, vječno idealistični Vuk Bačanović, na svom je FB profilu napisao oštar i zajedljiv  osvrt na djelovanje Ivančića. Vukov zid ubrzo je postao zasut komentarima sarajevskih NGO aktivista, gnjevnih što se neko usudio prozboriti im istinu o prominentnom saborcu i stvarnom karakteru vodeće sarajevske industrije za proizvodnju ničega.

Najzanimljivija je bila reakcija samog mirovnog aktiviste Ivančića. Scoutov nepismen i patetični odgovor na FB zidu pratile su još desetine komentara njegovih NGO kompanjona, u kojima se, na do povraćanja gnjecav način samosažalijevala teška sudbina pravednika i humaniste koji postade žrtva brutalnog napada podlog marksiste, a  samo je želio mir u svijetu. Da se čovjek rasplače nad njegovom teškom sudbinom i od sebe mu udijeli 20.000 KM granta za sljedeći mirovni projekat, samo kad bi ih imao. No ni to nije problem. Već će Scout svojim aktivizmom i krvavom borbom zbrinuti siromašne i ugrožene.

3. Inspirani između ostalog i Scoutom i scautovima koji mu kroje današnji izgled, Bačanović je nedugo potom na svom profilu  objavio novi, gnjevom i gorčinom natopljen komentar pod nazivom „Oh, kako mrzim Sarajevo“. Ipak, u trenutku revoltiranog pisanja, teško da je mogao očekivati da će jedan FB status napraviti takvu lavinu. Kako to obično biva u ovakvim situacijama, najhitriji su bili u redakciji vehabijskog satiričnog portala SAFF.

Ogorčen zbog ove činjenice, bivši novinar i, sada i bivši profesor historije, vječno idealistični Vuk Bačanović, na svom je FB profilu napisao oštar i zajedljiv  osvrt na djelovanje Ivančića

Ne prepuštajući stvari slučaju, svega nekoliko sati nakon objavljivanja statusa, na stranici ovog portala je osvanula potjernica s Vukovim likom. Ima SAFF taj običaj, svako malo raspišu potjernicu za nekim. Prije nekoliko mjeseci tražen je bio i sam potpisnik ovih redova. Ipak, teško je ne primjetiti vrlo bitnu razliku u načinu na koje su ove dvije optužnice bile koncipirane. Iako moj komentar u njima vjerovatno nije izazvao ništa manji bijes i revolt, SAFF-ova potjernica završila je na optužbi da sam radikalni ateist koji poziva na progon muslimana. U Vukovom slučaju se otišlo daleko dalje – pored optužbe da mrzi Bošnjake, muslimane i Sarajevo, analiziran je također i psihološki profil na osnovu kojeg je nepogrješivo ustanovljeno da samo čeka priliku da se popne na brdo i, poput svojih sunarodnjaka, zapuca po Sarajevu; također, upozoreno je na četnika koji je duboku ušao na „NAŠU“ slobodnu teritoriju, a kako stvari ne bi bile prepuštene slučaju, zakačena je i slika škole u kojoj je Vuk predavao, s jasnom porukom njihovim čitaocima, poznatim po miroljubivosti, gdje mogu pronaći neprijatelja koji uči „NAŠU bošnjačku djecu“.
 

SAFF-ovski sistem vrijednosti jasan je i dosljedan. Koliko god vaš komentar u njima probudio mržnje i gnjeva, ako se u današnjem Sarajevu zoveteDanijal Hadžović, a niste nikad pokazali ozbiljniju tendenciju „povratka korjenima“ kao Emir Kusturica, maksimum do kojeg će ići optužbe je da ste militantni ateist koji mrzi muslimane. Ako ste pak neko ko se zove Vuk Bačanović, vi ste pored toga još i, nesumnjivo, sljedbenik Radovana Karadžića, neko ko samo čeka priliku da se popne na brdo i puca na grad, vojnik Republike Srpske, četnik i neprijatelj kojeg svakako treba čim prije odstraniti sa „naše slobodne teritorije“. Na koji način, već je pitanje slobodnog izbora onih koji su preko fotografije Gimnazije Obala pozvani na konkretnu akciju.

Ako ste neko ko se zove Vuk Bačanović vi ste na „njihovoj slobodnoj teritoriji“ eventualno prihvatljivi samo ako se držite pokunjeno i krojite hvalospjeve gradu i njegovim stanovnicima. Usudite li se na bilo koji način zagaziti na čvrsto utabane staze nedodirljive čaršijske istine i uputiti bilo kakvu kritiku, onda vam slijedi, pa jasno je, potjernica.

Usuditi se na bilo koji način zagaziti na čvrsto utabane staze nedodirljive čaršijske istine i uputiti bilo kakvu kritiku, onda vam slijedi, pa jasno je, potjernica

4. Ma koliko se mogli zgražati nad mračnjačkim idejama koje zastupaju i posebno metodama kojima ih nastoje ostvariti, SAFF-ovcima i društvenom miljeu koji ih slijedi, kako prethodni primjer zorno demonstrira, ipak ne možete negirati jednu stvar – principijelnost. Odmah nakon SAFF-ove potjernice, uslijedila je solidarna bujica medijskih natpisa, analiza i komentara raznoraznih islamističkih i nacionalističkih bošnjačkih protagonista, posebno gnjevnih zbog Vukovih komentara u statusu na račun Alije Izetbegovića i Nasera Orića.

S druge strane, od samoprozvanog graDŽanskog Sarajeva, od nosioca naprednih vrijednosti u ovom gradu, od tih moralnih vertikala, intelektualnih veličina ove zemlje, tih prosvjetitelja zaduženih određivati šta je poželjno mišljenje i koji građani smiju predstavljati ovu državu u svijetu, od tih umjetnika, kreativaca i genijalaca, od tih humanista, pravednika i profesionalnih ljudskopravaša, od tih novinarskih udruženja, helsinških komiteta i „kolega“  - ni traga, ni glasa. Otvorena potjernica s pozivom na linč jednog novinara i profesora historije, uz ogavan rječnik i prijetnje koji su ih pratili, sarajevskoj graDŽanskoj eliti nisu dovoljan povod za reakciju. Jer Vuk ih ne voli. Prozreo je njihovu ublehu. On nije u njihovom talu. Stoga on za njih kao osoba ne postoji, on nije ljudsko biće za koje se vrijedi boriti, za njega ne postoje ljudska prava. Ona nisu univerzalna. Ljudska prava na čiju se promociju i zaštitu bacaju milioni i  na čijem zastupanju se kreira nova društvena elita, luksuz su rezervisana samo za prijatelje iz klanova.

Otvorena potjernica s pozivom na linč jednog novinara i profesora historije, uz ogavan rječnik i prijetnje koji su ih pratili, sarajevskoj graDŽanskoj eliti nisu dovoljan povod za reakciju. Jer Vuk ih ne voli. Prozreo je njihovu ublehu

Riječ je, vidite, o principu. Ljudska prava, pravda, jednakost, humanost, suživot, tolerancija, zajedništvo, građansko društvo, multi-kulti fore i ostale proklamovane vrijednosti onog boljeg graDŽanskog Sarajeva, tek su zapravo magične riječi posthladnoratovskog globalnog poretka koje mizernom građanskom polusvijetu otvaraju vrata miliona američkih, evropskih, soroševskih i inih dolara, eura i maraka, i bildaju mu ego samoproglašene moralne elite; mizernom građanskom polusvijetu generacijama naviknutom na lagodan život od prodaje magle, alergičnog na stvaranje i težak rad, no uvijek spremnog vjerno služiti svakom gospodaru koji će mu omogućiti zadržavanje parazitskog, lezihljebatorskog životnog stila. Nema tu principa. U tom sumanutom i ogavnom malograđanskom svijetu, prava žrtva je Scout.

5. SAFF-ovci preuzmite ovaj grad. Zaslužujete ga. Ovo je vaša „slobodna teritorija“.  Vi imate princip,  vi znate šta hoćete, vi imate neku viziju ovog društva, kakva god bila.  GraDŽansko Sarajevo Vam se neće suprotaviti ako budete pametni. Samo im nađite kakvih grantova, fondova, budžeta za pozorišne predstave, umjetničke instalacije i  pokušaje filmova, dajte im katedre na fakultetima, omogućite im nastavak lagodnog života bez rada, i vjerno će vam služiti, kao i svima do sada.

Znam da vam vjera ne dozvoljava, no budite mudri i dozvolite im da i dalje konzumiraju alkohol. Bez njega teško funkcionišu, a pod njegovim dejstvom će vam biti još korisniji.  Slijedite primjer vašeg vođe i uzora Alije Izetbegovića i učinite od njih upravo što je on  – šatro opoziciju, a zapravo karikaturalni dekor vlastite vladavine i moći, koju nikad ni na koji način neće ugroziti.

Kakav crni rock?! Južnim Slovenima je odvajkada u srcu (samo) turbofolk!

Objavljeno na: Depo.ba
Preslušavši sve pjesme  „Paket aranžmana“, jednog od najboljih i najznačajnijih domaćih albuma ikad izdanih na prostoru bivše Jugoslavije,Srđan Gojković Gile, frontman danas kultnog benda Električni orgazam, čije su se tri pjesme našle na ovom albumu, oduševljeno je uskliknuo: „Pa ovo je super, prodat ćemo milion primjeraka!“. S određenom dozom sažaljenja prema mladom i zanesenom Giletu, producent albuma Enco Lesić na to je uzvratio: „Nećete vi prodati ni 20.000 hiljada. Živite u zemlji seljaka, gdje Neda Ukraden prodaje 400.000 albuma i treba u startu da budete svjesni toga“.

Istinitost njegovih riječi na kraju je potvrdila i činjenica da je „Paket aranžman“, prema dostupnim informacijama, prodan u jedva 30.000 primjeraka, što je za rock muziku tada bila zavidna, no generalno ipak krajnje skromna cifra ako se uzme u obzir da su se tiraži nešto manje urbanih izvođača, poput Miše Kovača ili Nede Ukraden, kretali u stotinama hiljada primjeraka.

Kada stvari ogolimo i realno ih sagledamo, vidjet ćemo zapravo da nekih bitnih promjena u muzičkom ukusu naroda i narodnosti bivše Jugoslavije nema, ma koliko se to na prvu možda činilo

Navedeni primjer mali je, no prilično slikovit pokazatelj neosnovanosti još jednog popularnog, ali i posve pogrešnog i besmislenog jugonostalgičarskog mita o navodnoj kulturnoj prosvijećenosti jugoslovenskog stanovništva, koje se najčešće nastoji dokazati kroz tadašnju razvijenu i kvalitetnu tzv. urbanu muzičku scenu. Prema toj legendi, raspad države, bujanje nacionalizama i ratove u stopu je pratila i kulturološka degeneracija stanovništva Jugoslavije, koje je od urbanog zvuka punka i novog talasa prešlo na kreštave silikonske pjevaljke i Pink.  No, kada stvari ogolimo i realno ih sagledamo, vidjet ćemo zapravo da nekih bitnih promjena u muzičkom ukusu naroda i narodnosti bivše Jugoslavije nema, ma koliko se to na prvu možda činilo.

Uvjerljivo najveća zvijezda bivše Jugoslavije bila je Lepa Brena, ne preteča, nego produkcijski i vizuelni vrhunac turbofolka koji je Saša Popović od devedesetih, kada je poduzetničkoj kreativnosti data kolika-tolika sloboda, samo nastavio kalamiti i širiti. U nešto sirovijoj varijanti i manje popularne, ta zemlja je imala Južne Vjetrove, Mitre Miriće i Halide Muslimoviće, no u konačnici izvođače o čijim je tiražima i posjetama na koncertima "urbana ekipa" mogla samo sanjati.

Stvari su još gore kada se uzme u obzir da su najpopularnija rock alternativa koja je harala bile grupe poput Bijelog Dugmeta ili Riblje Čorbe, čija je muzika, i pored mnoštva odličnih stvari koje su stvorili, ipak u najvećoj mjeri nakrcana balkanskim seljakljukom i niskim strastima; ili muzički i tekstualno možda još i groznije pop pojave i od samog turbofolka poput Plavog Orkestra ili većeg opusa Zdravka Čolića.

Grupe poput EKV-a, Laibacha, Lačnog Franza, Idola, Videosexa, Idola, itd., više su rezultat kulta koji o njima njeguju pismeniji i u ozbiljnijim medijima prisutniji slušaoci, nego što su to istinski bili masovno slušani i popularni bendovi

Oni koji su svirali muziku koja je istinski bila urbana, drugačija i u mnogim svojim izdanjima mogla ići rame uz rame s tada najvećim zapadnim bendovima, dakle grupe poput EKV-a, Laibacha, Lačnog Franza, Idola, Videosexa, Idola, itd., više su rezultat kulta koji o njima njeguju pismeniji i u ozbiljnijim medijima prisutniji slušaoci, nego što su to istinski bili masovno slušani i popularni bendovi, u što će se može uvjeriti svako ko provjeri tiraže njihovih albuma iz tog perioda, ili  pogleda broj pregleda koji danas na YouTube-u ima neki spot Discipline kičme  u odnosu na, primjerice, rane uratke Dragane Mirković.

Vjerovatno ključna stvar koja određuje ovu krivu percepciju muzičke scene bivše Jugoslavije je odnos komunističkih vlasti prema kulturi. Ako se tadašnjim društveno-političkim radnicima nešto nije moglo osporiti, to su svakako profinjeni ukus i sposobnost da se prepoznaju istinski talenti. Zahvaljući ovome, kao i činjenici da su mediji i popularna kultura tada bili pod kontrolom jedne partije, urbani, kreativni i kvalitetni bendovi i izvođači dobijali su podršku vlasti i prostor u najutjecajnijim medijima, za razliku od narodnjaka koji su bili sistemski zatirani, cenzurisani, posebno oporezivani i gurani na marginu. Sve je to stvaralo lažnu sliku da su jugoslavenska muzička scena i ukus njenih građana bili ono što nikad nisu. No, i pored toga, narodnjaci su, iako možda sakriveni u predrgađima i stigmatizirani od države, u umovima većine ljudi ipak harali!

Narodnjaci su, iako možda sakriveni u predrgađima i stigmatizirani od države, u umovima većine ljudi ipak harali!

Ono što se desilo početkom devedesetih nije nikakvo masovno proseljačenje društva, nego naprosto liberalizacija, gdje je medijima dozvoljeno da puštaju ono što ljudi žele slušati, dok su balkanski ljudi postali oslobođeni. Više se nisu morali smucati po Ibarskim magistralima kako bi slušali svoju omiljenu muziku, nego to sada mogu činiti u centrima gradova, kao što i na izborima mogu birati svom mentalnom sklopu najbliže opcije, uz zgražanje i nevjericu naših naprednih graDŽana "o'kle je ovo zlo odjednom došlo u naš grad“.

Turbofolk je bio i ostao mjerna jedinica balkanskog čovjeka i njegovog stanja svijesti, a slobodu koju su dobili, protagonisti ovog žanra iskoristili su maksimalno, stvarajući jednu od najjačih balkanskih industrija od koje danas žive desetine hiljada ljudi, konzumiraju je  milioni, a po njoj se Balkan u dobroj mjeri i prepoznaje u svijetu.

Urbana muzika s druge strane propala je manje-više onog dana kada su prestale stizati dotacije i podrška od države. Tržišta za takvu muziku nikada ovdje nije ni bilo, no nekoć barem nije nedostajalo stvaralčke kreativnosti i talentovanih pojedinaca. Sada više nema ni toga.

Šta čekaš, Izetbegoviću: Hoće li Turska spriječiti Rusiju da sruši britansku rezoluciju o Srebrenici?!

Najnovije trzavice i tenzije na Balkanu proizveo je prijedlog rezolucije koju je pripremila Velika Britanija, a u kojem se najoštrije osuđuje genocid u Srebrenici, kada su, 11. jula 1995. godine, Mladićeve zločinačke horde u svega nekoliko dana ubile više od 8000 Bošnjaka. Rezolucijom, koju Britanija namjerava iznijeti na glasanje u Vijeću sigurnosti UN-a, bi se osudilo svako poricanje tog genocida, te pozvalo zemlje članice ove organizacije da u svoje obrazovne programe uključe nastavu o genocidu i ratnim zločinima kroz historiju kako se oni ne bi ponovili.

Ima neke simbolike u tome da rezoluciju predlaže upravo Velika Britanija, država koja je tokom agresije na BiH odigrala krajnje nečasnu ulogu, te je uz uporno odbijanje da da pordšku NATO-ovoj intervenciji na srpske položaje i ukidanju embarga na naoružavanje Armije  BiH, krvavi pir paljanskog i beogradskog režima nastojala prikazati kao građanski rat podjednako odgovornih i u zločin podjednako ogrezlih strana. 

Zbog toga je krucijalno usvajanje ove rezolucije, najprije kao opomene savjesti ljudskog roda o stravičnom zločinu kojeg je mogao spriječiti a dozvolio ga je, i posebno, kao opomene koju će ljudski rod, simbolično kompletan kroz svoju krovnu instituciju, staviti pred savjest Republike Srpske i Srbije i primorati ih da konačno pogledaju u svoje leševe koje godinama gaze, ne želeći da ih vide, čuju ili priznaju da čak i postoje.

Ipak, nakon odlaska s vlasti Johna Majora i njegove tadašnje konzervativne klike, britanska politika prema prostoru bivše Jugoslavije podTonyjem Blairom se iz temelja promijenila, a sličnu politiku od 2010. nastavila je i nova konzervativna vlada pod vodstvom Davida Camerona. Bez obzira da li ova rezolucija dolazi kao rezultat pranja savjesti i ispravljanja grijeha iz prošlosti, pukih političkih interesa ili možda čak i utjecaja Arminke Helić, Bosanke koja je iz sama izbjegla od Karadžićevogi Mladićevog zločinačkog pohoda, a u međuvremenu u Britaniji uspjela dogurati do baronese, savjetnice bivšeg ministra vanjskih poslova Williama Haguea i vjerovatno najvažnijeg savjetnika Konzervativne stranke za pitanje Balkana, činjenica je da ova rezolucija predstavlja krajnje hvale vrijedan simbol katarze britanske politike; katarze koja se u Republici Srpskoj i Republici Srbije nije i vjerovatno neće nikad desiti.

U RS-u neće, jer su u njen sami temelj utkani fočanski, zvornički, prijedorski, višegradski, sarajevski, srebrenički i ostali bezbrojni leševi, te bi prihvatenje odgovornosti i njihovo pokajničko otkopavanje značilo i rušenje samih temelja na kojima ta tvorevina stoji. U Srbiji i pored nominalno pomirljih riječi nekoć Tadića, a danas Vučića, također neće, jer bi to, nakon što je izgubila četiri rata u kojima nije učestvovala, podrazumijevalo konačno priznanje odgovornosti za žrtve kojih bez nje sasvim sigurno ne bi bilo.

Zbog toga je krucijalno usvajanje ove rezolucije, najprije kao opomene savjesti ljudskog roda o stravičnom zločinu kojeg je mogao spriječiti a dozvolio ga je, i posebno, kao opomene koju će ljudski rod, simbolično kompletan kroz svoju krovnu instituciju, staviti pred savjest Republike Srpske i Srbije i primorati ih da konačno pogledaju u svoje leševe koje godinama gaze, ne želeći da ih vide, čuju ili priznaju da čak i postoje... Ili će i dalje ostati sukobljeni s osnovnim moralnim i civilizacijskim načelima ljudskog roda?!?

Srpska i Srbija, svakako, istrajavaju u ovom drugom. Kako bi i dalje mogli neometano gaziti preko svojih leševa, oslobođeni suda svjetske savjesti, diplomatije Srbije i Republike Srspke počele su panično i užurbano raditi. Najprije je Milorad Dodik otrčao na sastanak u Sankt Peterburg s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejom Lavrovom, računajući na moć ove države da svojim vetom blokira donošenje rezolucije o Srebrenici u Ujedinjenim nacijama. Rezolucija je na nož dočekana i od nekadašnjegŠešeljevog četnika i „vikendaša“ na sarajevskom jevrejskom groblju u jedinicima Slavka Aleksića, Aleksandra Vučića, koji danas obnaša ulogu navodno pomirljivog i umjerenog premijera Srbije. Nakon demagoškog patetisanja da rezolucija narušava odnose u regiji i podiže tenzije, premijer je otišao korak i dalje i uputio članicama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda pismo u kojem protestuje protiv nacrta rezolucije. 

Bošnjačka politika s druge strane pak, u trenucima kada se priprema historijska rezolucija koja će, nakon što nisu zaustavili pokolj nad njihovim narodom, na najvišoj svjetskoj instanci barem odati najveći mogući pijetet žrtvama srebreničkog genocida, sjedi skrštenih ruku

Dakle, srpske diplomatije, kako ona republičkosrpska, tako i ona srbijanska, punom parom pokušavaju zaustaviti donošenje rezolucije. Bošnjačka politika s druge strane pak, u trenucima kada se priprema historijska rezolucija koja će, nakon što nisu zaustavili pokolj nad njihovim narodom, na najvišoj svjetskoj instanci barem odati najveći mogući pijetet žrtvama srebreničkog genocida, sjedi skrštenih ruku, i pored toga što je svjesna činjenica da ruski veto u Vijeću sigurnosti vrlo lako može stopirati donošenje rezolucije. 

Zbog jasnog davno odabranog prozapadnog opredjeljenja, bošnjački najviši funkcioneri nemaju tu privilegije da kao Dodik otrče na sastanak sa ruskim ministrom vanjskih poslova Sankt Peterburg i lobiraju kod te države. No Bošnjaci zato s druge strane imaju prijateljsku i bratsku zaštitnicu Tursku. Kakve Turska ima veze? 

Tekst objavljen na Depo.ba

Za razliku od zapadnih država koje ponovo ulaze u fazu obnavljanja hladnog rata s Rusijom, Turska već decenijama ima odlične odnose s ovom državom, uključujući i vrlo blisku saradnju njihovih predsjednika, Putina iErdogana. Ono što izabrani bošnjački političari naprosto moraju učiniti jeste pokušati utjecati na Tursku da kod Rusije izlobira nestavljanje veta na prijedlog rezolucije. Ukoliko bi Turska, iz bilo kog razloga odbila da to uradi, nema problema. Bio bi to jasan znak da su Turskoj puki politički interesi svakako važniji od svjetski institucionalizirane opomene i osude genocida nad narodom kojeg voli nazivati bratskim. U politici, kako je poznato ne postoje trajni prijatelji nego samo trajni interesi, pa joj s tog realpolitičkog aspekta ne bismo trebali ništa zamjerati, no barem bismo tada znali dokle sežu granice tog turskog bratstva i savezništva. 

Erdogan i njegova vlada imaju najveću priliku do sada da lobiranjem kod Rusije pokažu da su njihovo proklamovano prijateljstvo prema BiH i Bošnjacima i zaštitnički položaj koji zauzimaju prema njima, zaista iskreni i stvarni, a ne puka emotivna demogagogija

A ako to pak nije slučaj, Erdogan i njegova vlada imaju najveću priliku do sada da lobiranjem kod Rusije pokažu da su njihovo proklamovano prijateljstvo prema BiH i Bošnjacima i zaštitnički položaj koji zauzimaju prema njima, zaista iskreni i stvarni, a ne puka emotivna demogagogija.

No prije svega je potrebno da se bošnjačka diplomatija pokrene i svoju prijateljsku zemlju zamoli da učini nešto što joj, ako je morala i časti u politici, civilizacijska dužnost. Šta čekaš, Bakire Izetbegoviću?

Cijena bolnih reformi: Zašto prosječni Čeh danas živi tri puta bolje od prosječnog Bosanca?!?

Objavljeno na: Depo.ba
Sa svojih 1,5 miliona stanovnika, dominantnom ulogom u zemlji, te golemim kulturnim i historijskim značajem koji uveliko prevazilazi granice države u kojoj se nalazi, Prag je danas nesumnjivo najsnažniji reprezent dramatičnih i iskonskih promjena koje su Češka Republika, ali i čitava Istočna Evropa prošle nakon rušenja „željezne zavjese“

Prag je grad kulture, velikih trgova, piva i vrhunskog noćnog života u kome, čini se, brojni turisti iz svih krajeva svijeta uživaju u daleko većem broju nego domaćini. A da se, nekim čudom, niste našli u pejsažu iz neke predivne bajke, na šta Prag svakim svojim kutkom podsjeća, nego u modernom gradu 21. stoljeća, podsjetit će vas šarenilo neonskih slova i luksuznih prodavnica kojima su danas u potpunosti prošarane mistične ulice i gotičke zgrade centra Praga. 

Na površini Prag djeluje iznimno bogato, živo, šareno, kao grad u kome se puno troši, dobro provodi i udobno živi. Gledajući praške ulice danas, teško je i zamisliti da su ih prije nešto više od četiri decenije brutalno gazili sovjetski tenkovi nakon propalog pokušaja tadašnjeg češkog komunističkog rukovodstva da za svoje građane pritisnute sovjetskom čizmom obezbijedi zehru slobode više, da bi 21 godinu kasnije Česi nenasilnom, „Baršunastom revolucijom“, trajno pozdravili komunizam, zajedno sa sovjetskim vojnicima koji su ga donijeli na svojim čizmama. Još nevjerovatnije zvuče priče ljudi koji pamte Jugoslaviju, o siromašnim Česima koji su nekoć u polurazvaljenim Trabantima dolazili na jugoslovensko primorje, te sa zavišću posmatrali bogatije i sretnije jugoslovenske domaćine.

Danas je situacija pak potpuno drugačija. Bruto domaći proizvod po glavi stanovnika (paritet kupovne moći) u Češkoj iznosi blizu 27.500 dolara. U samom Pragu on iznosi čak 42. 800 eura. Poređenja radi,  BDP po glavi stanovnika u Bosni i Hercegovini iznosi tek oko 9,500 KM.

Prosječna češka plata danas je oko 900 eura, dok je u Pragu otprilike duplo veća. Prosječna plata u BiH iznosi tek nešto više od 800 KM, ili 400 eura. Možda ovo i najslikovitije prikazuje napredak koji je Češka ostvarila posljednjih godina u odnosu na našu zemlju, ako se uzme u obzir da su 1990. imale vrlo slične startne pozicije.

Dobar geografski položaj Češke, ali i naročito Praga kao jednog od vjekovnih središta centralnoevropske civilizacije i nekadašnje prijestonice Svetog rimskog carstva, uz relativno povoljan poreski sistem i kvalitetan zakonski okvir, u ovu zemlju su u proteklim godinama privukli brojne strane investicije, među kojima rijetko koja od vodećih svjetskih korporacija nedostaje. Tu je također i naslijeđe jednog od par najznačajnijih industrijskih regiona Austrougarske koji je poslije sticanja nezavisnosti prerastao u jednu od najrazvijenijih i najuspješnijih industrijskih država između dva rata.

Češka također posjeduje relativno visok obrazovni nivo stanovništva i, posebno, tehničku pismenost širokih masa. Također, tranziciju je uveliko olakšala i činjenica da je Češka imala tradiciju demokratije i liberalnih vrijednosti iz doba Masarikove prve republike koja je još uvijek živjela u sjećanju starijih generacija i, posredno, u svijesti značajnog dijela naroda koji je nije doživjeo. 

Ipak, ovaj napredak ne bi mogao biti ostvaren da Češka tokom devedesetih nije provela korjenite ekonomske reforme. 

Vaclav protiv Vaclava

Vaclav protiv Vaclava: Prvi je bio predsjednik i omiljen kod češkog naroda, no drugi je tokom devedesetih bio premijer koji je posjedovao daleko veće poluge izvršne vlasti. Konačan rezultat vjerovatno je takav da Češka danas mnogo više liči na državu iz vizije Klausa, nego Havela

Dvije ključne ličnosti koje su obilježile stvaranje moderne češke demokratije jesu dva Vaclava – Havel i Klaus. Obojica su bili dio „Građanskog foruma“, spontano nastalog pokreta čeških građana  koji je odigrao presudnu ulogu u rušenju komunizma, a na čijem je čelu bio Havel. Ipak, nakon uspostave demokratske češke države, putevi dva Vaclava ubrzo su se ideološki razišli. Havel je bio proslavljeni pisac i najpoznatiji Čeh u svijetu, politički je predstavljao onu ljeviju, socijalniju struju u češkom društvu, koja je smatrala da Češka treba biti uređena kao socijalna država s izraženim stepenom redistribucije društvenog bogatstva od bogatih ka najsiromašnijim stanovnicima i procesom privatizacije koji bi išao postepeno. Klaus, s druge strane, ekonomist i veliki poštovalac Friedricha Hayeka, Margaret Thatcheri Miltona Friedmana, te tržišni fundamentalist, vjerovao je da Češka mora izvršiti radikalnu privatizaciju i transformaciju društva pod vodstvom jake centralizovane države. Prvi je bio predsjednik i omiljen od češkog naroda, no drugi je tokom devedesetih bio premijer koji je posjedovao daleko veće poluge izvršne vlasti. Konačan rezultat vjerovatno je takav da Češka danas mnogo više liči na državu iz vizije Klausa, nego Havela. 

Ako prosječnog Čeha pitate šta misli o ove dvije ključne ličnosti moderne češke političke historije, velike su šanse da će o Havelu imati samo riječi hvale, no mišljenja o Klausu prilično su podijeljena.

Potvrđuje to i Mariana Moravek, 39-godišnja nastavnica historije iz Praga. Tvrdi da je Havel bio simbol cjelokupnog češkog naroda i čovjek za kojeg su vjerovali da će ih voditi u bolju budućnost. Ipak, ključne poluge vlasti u devedesetim pale su u ruke Klausa, za kojeg smatra da je svojim radikalnim tržišnim reformama nanio veliku štetu Češkoj, posebno onim najugroženijim slojevima stanovništva:

- Klausov sistem u devedesetim naprosto je išao ka tome da se bogatstvo čitavog društva skoncentriše u ruke male odabrane elite koja je trebala postati novi gospodar češke države. Danas ti ljudi kontrolišu političke stranke, imaju ekonomiju u svojim rukama, dok je velika većina građana svedena na nivo njihove jeftine radne snage, kaže Moravek.

Smatra da je današnja Češka daleko od one države o kojoj su sanjali kada se rušio komunizam:

- Danas se zasigurno živi bolje nego u komunizmu, čovjek sa prosječnim primanjima sigurno sebi može obezbijediti udobniji život nego prije 30 godina. No, ovo nije ono društvo za koje smo se borili, društvo jednakih šansi, solidarnosti i saradnje, nego društvo životne neizvjesnoti i bespoštedne trke za profitom, u kojoj većina sa svojim problemima ostaje nevidljiva, manji broj prolazi solidno, dok duboka manjina iz svega izvlači enormnu korist i privilegije.

Arsen Lazarević:  Da nije bilo Klausa i spremnosti da pod svaku cijenu provede radikalne reforme, mislim da bi pozicija Češke danas bila mnogo gora.“

Suprotno mišljenje od Mariane ima novinar Arsen Lazarević, Beograđanin koji je u ovu zemlju s porodicom emigrirao sredinom devedesetih. Tvrdi da je razlog što mnogi Česi danas ne vole Klausa teška ekonomska situacija tokom devedestih za koju smatraju da je on odgovoran, ne shvatajući, kako on tvrdi, da je to bio bolan period tranzicije kroz koji se moralo proći, te da je upravo zahvaljujući reformama koje je on tada proveo Češka u devedesetim bilježila rast:

„Nažalost, zahvaljujući propagandi masovnih medija i dezinformacijama koje se šalju, danas mnogi ljudi mrze Klausa. No, da nije bilo njega i spremnosti da pod svaku cijenu provede radikalne reforme, mislim da bi pozicija Češke danas bila mnogo gora.“

Njegovo mišljenje dijeli još jedan Beograđanin, Vladimir Petrović, danas uspješan češki poduzetnik. Također je kao i Lazarević tokom devedestih izMiloševićeve Srbije odselio u Češku. Iako priznaje da je u cijelom procesu bilo nepravilnosti i elemenata korupcije, iznimno cijeni Klausove reforme tokom devedesetih, te ga smatra najzaslužnijom osobom za napredak Češke: 

- On je shvatio jednu ključnu stvar, da su brzina i korjenitost vlasničkih i svih ostalih transformacija u tranziciji ključan faktor, i da u zemlji u kojoj je komunistička vlast decenijama sistematski uništavala ili tjerala iz zemlje sve što makar malo počne da štrči ili na bilo koji način digne glavu, nema vremena da se čeka da se prirodnim putem stvore normalne društvene klase, jer će za to vreme kombinacija društvene strukture koja podsjeća na egalitarnu palačinku sastavljenu isključivo od niže srednje klase i novouspostavljenog demokratskog poretka umrtviti dinamiku ekonomskih i socijalnih transformacija do te mjere da će postojati ozbiljan rizik od povratka nereformisanih ili tek kozmetički reformisanih komunista na vlast. Njegova kuponska privatizacija zato nije bila odviše čista, ali je, zajedno sa jednom od najobuhvatnijih restitucija u postkomunističkim zemljama i setom veoma liberalnih ekonomskih zakona, otvorila prostor za više od dvije decenije izrazitog ekonomskog prosperiteta, koji je vremenom rezultirao stvaranjem prave srednje i više klase.

Za protivnike Klausovih ideja i njegovih politika ima vrlo jednostavno objašnjenje - društvo se, prema njegovom mišljenju, dijeli na one vrijedne, kreativne pojedince koji naporno rade i stvaraju nove vrijednosti, te one koji žele da žive od njihovog rada i imaju udoban život bez puno truda. Potonji će, kaže, po prirodi stvari uvijek biti protivnici politika koje je proveo Klaus:

- To su ili primitivni i neradništvu skloni dijelovi populacije, ili razne vrste lično ili socijalno frustriranih individua, kojih među “humanističkim” (pseudo)intelektualcima, naravno, ima jako mnogo. Onaj dio stanovništva koji je podržavao Klausove reforme bio je i ostao dio onog razumnog, praktičnog i preduzimljivog segmenta ovdašnje populacije koji je isključivo zaslužan za relativno blagostanje u ovoj zemlji i vuče ostatak nekonkurentnog, ekonomski pasivnog i parazitizmu sklonog stanovništva kao kamen oko vrata.

 

Nostalgija za socijalizmom

U Češkoj danas ne postoji jedinstven stav da li su reforme koje je provela Češka u proteklom periodu bile baš potpuno pozitivne ili ne. Ono što je nesumnjivo je da se život prosječnog Čeha posljednjih godina značajno poboljšao. Standard koji ima prosječan češki radnik još uvijek je otprilike dvostruko manji od onog koji ima njemački, no i dalje je višestruko veći u odnosu na onaj koji je prosječan Čeh imao netom nakon rušenja Berlinskog zida. Ipak, ostaje pitanje je li moglo bolje? Oko toga vjerovatno nikad neće biti saglasnosti. 

Dok su iz tranzicije jedni izašli kao pobjednici i etablirali se kao nova politička elita, drugi u sebi nose gorčinu i nezadovoljstvo trenutnim sistemom koji vlada u zemlji. Potvrđuju to i rezultati posljednjih izbora. Najjača stranka u Češkoj danas je socijaldemokratska stranka, koja s nedavom formiranom ANO,  drugom po jačini partijom milijardera Andreja Babiš, čini vladajuću većinu. No, ono što pak najviše iznenađuje jeste činjenica da je Komunistička partija Češke i Moravske danas treća najsnažnija stranka u Češkoj. S druge strane, stranka ODS  čiji je osnivač bio nekadašnji premijer Klaus i koja je presudno utjecala na krojenje Češke u proteklom periodu, danas je tek pet stranka po snazi.

Iako je riječ u zemlji koja je nekoć imala neki od najtvrđih komunističkih sistema, u kojem su i najmanji obrti bili u državnom vlasništvu, očito da u ovoj zemlji postoji nezanemativ broj ljudi koji žali za socijalizmom. Vladimir Petrović tvrdi da ova činjenica ne treba pretjerano da iznenađuje ako se uzme u obzir historija Češke:

- Radikalno ljevičarske ideje imaju doboke korijene u Češkoj. Nemojte zaboraviti da su komunisti sa više od 40% glasova glatko dobili prve i posljednje poslijeratne slobodne izbore u ovoj zemlji, prije nego što su u februaru 1948. izvršili puč i zaveli diktaturu. Naravno, sadašnja dominacija ljevičarskih i populističkih skupina u češkoj politici je također i posljedica velikih grešaka koje su glavne stranke desnice, na čelu sa Klausovom nekadašnjom strankom ODS, u prethodnom periodu sebi dopustile“.

Vladimir Petrović: Za razliku od Češke, političkim elitama u državicama bivše Jugoslavije pošlo je za rukom da toliko srozaju sve društvene i ekonomske parametre tih entiteta, da u odnosu na njih čak i Brozova SFRJ izgleda kao idila prosperiteta i harmonije

Pa ipak, Petrović ističe da iako postoje neke zajedničke poveznice, žal pojedinih Čeha za socijalizmom ni u kom slučaju ne treba poistovjećivati sa sveprisutnom jugonostalgijom koja koja vlada na Zapadnom Balkanu, jer kad se sve sabere i oduzme, razlike su ipak drastične:

- Šta god čovjek mislio o raznim potezima koje su predstavnici čeških političkih i ekonomskih elita tokom posljednjih četvrt vijeka restaurirane demokratije povlačili ili relativno visokom nivou korupcije, oni su uspjeli da stvore jedno relativno bogato i slobodno društvo, čija se ekonomska moć i kvalitet života koji velikoj većini svojih pripadnika omogućava ni po čemu ne može porediti sa bijedom, siromaštvom i zulumima komunističkog režima. Na najvećem dijelu jugoslovenskog prostora, sa vrlo dubioznim izuzetkom Slovenije, pošao je za rukom upravo suprotan trik: da toliko srozaju sve društvene i ekonomske parametre tih entiteta, da u odnosu na njih čak i Brozova SFRJ izgleda kao idila prosperiteta i harmonije“.

Kako BiH da postane Češka?

I dok pojedinci nezadovoljni rezultatima koje je Češka ostvarila u proteklih dvadesetak godina smatraju kako je ta država prebrzo provodila reforme i nije se pretjerano obazirala na položaj socijalno ugroženih kategorija, u Bosni i Hercegovini problem je upravo obratan – reforme su provođene isuviše sporo i neodlučno, tranzicija nikad nije dovršena, a cijelo društvu je u svakom aspektu zaostalo za svojim evropskim okruženjem.

Ovo potvrđuje i nedavni izvještaj MMF-a gdje se navodi da u državama Zapadnog Balkana tranzicija iz socijalizma u kapitalizam i demokratiji nije išla ni približno glatko i odlučno kao u drugim državama istočne Evrope, a kao poseban negativan primjer navedena je Bosna i Hercegovina. Glomazna i neučinkovito birokratija, brojne prepreke za razvoj privatnog sektora, mnoštvo neefikasnih kompanija u državnom vlasništvu i loš pravni okvir, neki su od brojnih problema s kojima se suočava bh. društvo danas.

MMF kao i Evropska unija su izričiti – ukoliko BiH želi imati bilo kakvu izglednu ekonomsku mogućnost i ostvari značajniji ekonomski napredak, neophodno je da čim prije provede set ekonomskih reformi koje će podrazumijevati smanjenje nameta na rad, smanjenje javne potrošnje, stvaranje kvalitetnijih i efikasnijih institucija, dovršetak privatizacije, itd...

Drugim riječima, BiH danas, u 2015. godini, tek treba u značajnijoj mjeri da provede one dubinske reforme koje je Češka okončala još u devedesetim. Posljedice takvih reformi svakako jesu bolne, mnoge kategorije stanovništva u njima moraju neminovno stradati, no neminovne su ukoliko se želi postaviti temelj za dugoročno uspješno i prosperitetno društvo.

Da je kojim slučajem naša zemlja takve reforme provela na vrijeme, tokom devedesetih, možda  prosječni Bosanac i Hercegovac koji je 1990. bio u boljem socijalnom stanju od svakog češkog građanina, danas ne bi imao tri puta manja primanja od prosječnog Čeha, a nekadašnji istok mu ne bio postao nedostižni zapad.