nedjelja, 26. listopada 2014.

Gospodine Izetbegoviću, otvorite 100.000 radnih mjesta i začepite nam usta!

Na netom završenim izborima SDA je  ostvarila veliku pobjedu povrativši status vodeće stranke u FBiH, dok je njihov Bakir Izetbegović sa znatnom prednošću nad protukandidatima sebi obezbijedio još jedan mandat u Predsjedništvu. Ovaj izborni razultat logičan je i očekivan kada se uzme u obzir da se radi o dobro organizovanoj stranci koja je uspjela sačuvati jedinstvo, s jakim socijalnim temeljom te pozamašnim procentom vjernog glasačkog tijela koje, što zbog egzistencijalnog interesa, što zbog sentimentalne vezanosti, na svakim izborima bezuslovno zaokružuje zelenu stranku.


Niti su Bakir Izetbegović niti SDA među svojim ciljanim glasačkim tijelom imali ozbiljnijeg konkurenta koji im je infrastrukturno iole mogao parirati, dok su se s druge strane političkog spektra glasovi lijevo nastrojenih glasača rasparčali na nekoliko međusobno sukobljenih stranaka.

Pobjedu SDA na izborima najavila je i ambiciozna, energična predizborna kampanja, u kojoj su pompezne i pomalo megalomanske promotivne spotove pratila gotovo jednaka takva obećanja, a u uho nam je posebno ušlo ono Izetbegovićevo o novim radnim mjestima. Najprije smo dobili obećanje da će u slučaju pobjede njega i njegove stranke svaki mjesec biti otvorano hiljadu novih radnih mjesta, odnosno, kako je također podcrtano, nekih stotinjak hiljada za osam godina (koja hiljada gore-dole).

Sad, nije da nam je baš precizirao i pojasnio kako su to svaka tri glasa za njega i njegovu stranku preduslov za po jedno novo radno mjesto, i zašto je baš magična cifra od 300 hiljadarki, koju na kraju nije osvojio, neophodan preduslov za, kako bi rekao Fahrudin Radončić „cunami snažnog razvoja“

Kako to valjda nije zvučalo dovoljno uvjerljivo, Izetbegović je otišao korak dalje, usput dajući sebi i alibi u slučaju eventualnog neuspjeha, pa je obećao 100.000 novih radnih mjesta, ali za 300.000 glasova! Sad, nije da nam je baš precizirao i pojasnio kako su to svaka tri glasa za njega i njegovu stranku preduslov za po jedno novo radno mjesto, i zašto je baš magična cifra od 300 hiljadarki, koju na kraju nije osvojio, neophodan preduslov za, kako bi rekao Fahrudin Radončić „cunami snažnog razvoja“, no optimista i djelomični naivac u nama hoće vjerovati da ta izjava nije bila tek puko i podmuklo lupetanje i zamajavanje građana radi dobijanja njihovih glasova, nego da se iza nje krio pomno razrađen i revolucionaran ekonomski plan do kojeg je nakon svih ovih godina SDA konačno došla, a koji će našoj zemlji omogućiti da se digne iz kaljuže siromaštva, životnog beznađa i ekonomskog propadanja, te u kratkom vremenu doživi istinski preporod.  

Za razliku od brojnih pojedinaca iz tzv. građanskog bloka, koji su pobjedu Izetbegovića i SDA dočekali sa njima svojevstvenim kletvama i pogrdama na račun vlastitog „glupog“ i „primitivnog“ naroda, koji nikako da svoju demokratsku volju prilagodi njihovim ideološkim preferncijama, ja im, kao neko kome je dobrobit vlastite zemlje, a bogami i sebe lično, daleko značajnija od svjetonazorskih i partijskih ratova, od srca želim da dato obećanje o otvaranju novih radnih mjesta i ispune.

Također, želim se nadati i da je Izetbegović svjestan činjenice da je obećanje dao u trenutku kada makroekonomski pokazatelji za BiH i nisu pretjerano zavidni, kada dobar dio Evrope na čijem dnu suvereno tavorimo još uvijek proživljava recesiju, te da bi čak i u slučaju otvaranja stotinu hiljada novih radnih mjesta u narednih, koliko zapravo, četiri ili osam godina,  što bi svakako bio solidan uspjeh, u BiH i dalje ostala zaprepaščujuća brojka od 450.000 nezaposlenih.

I koji li je onda smisao takve države? Ima li ona uopšte ikakvu drugu svrhu osim podmirivanja armije od desetina hiljada kadrova iz vladajućih stranaka u državnim institucijama i s njima povezanih ljudi iz privatnog sektora, koji su postali istinska vladajuća klasa ovog društva? Ili, kako bi to sam Izetbegović rekao, „oni koji su se snašli“

Ipak, realist u meni govori da od ostvarenja ovih pompeznih obećanja u konačnici neće biti ništa, i to iz više razloga.

Prvo, stranka na čijem je čelu Izetbegović sada i zvanično, već četvrt stoljeća suvereno, gotovo bez prekida, vlada Bosnom i Hercegovinom, uključujući i prethodne četiri godine kada, istina, nije bila najjači faktor, no aktivno je učestvovala u vlasti na više nivoa. Rezultati dugogodišnje vladavine SDA su i više nego vidljivi – BiH je prema ekonomskim parametrima prikovana za evropsko dno, o ulasku u EU već je postalo deplasirano i maštati, korupcija, kriminal, javašluk i nesposobnost izjedaju naše društvo na apsolutno svakom nivou, građani žive ispod svakog dostojanstva... A da im obezbijedi to dostojanstvo zaista teško mogu očekivati od države koja nije u stanju ispunjavati ni najosnovnije dužnosti i zaštititi svoje vitalne institucije od šačice huligana kojima je dovoljno svega nekoliko molotovljevih koktela iz kućne radionice da od njih naprave zgarišta.

I koji li je onda smisao takve države? Ima li ona uopšte ikakvu drugu svrhu osim podmirivanja armije od desetina hiljada kadrova iz vladajućih stranaka u državnim institucijama i s njima povezanih ljudi iz privatnog sektora, koji su postali istinska vladajuća klasa ovog društva? Ili, kako bi to sam Izetbegović rekao, „oni koji su se snašli“.

Od njih  i u ime njih se mali biznis u našoj zemlji guši  brojnim nametima i nesuvislim zakonima, država od prosječnog radnog čovjeka oduzima preko 60% njegove zarade, dok se iskaznica neke od vladajućih stranaka smatra ključnim preduslovom za dobijanje bilo kakvog posla, a sve to sprječava stvaranje iole zdrave ekonomije u ovoj zemlji. I kako sad čovjek da vjeruje da oni kao stranka, koja je i ponajviše zaslužna što živimo u državi u kakvoj živimo i što u društvu vladaju takvi odnosi, mogu postati snaga koja će raskinuti sa svojom dosadašnjom dugogodišnjom praksom, rasjeći sve te pipke glomazne hobotnice interesa, kontrole i moći, i preko noći krenuti u gradnju jednog boljeg, po svemu drugačijeg društva?

Drugo, nadu da će se ikakva bitno pozitivnija promjena desiti u narednom periodu još manje ulijeva činjenica da SDA na ove izbore nije izašla sa nekom novom snagom, novim neokaljenim i neisprobanim ljudima koji bi nam ponudili neku novu viziju i nadu da bi stvari mogli okrenuti na drugačiji kolosijek. Naprotiv,  njihove izborne liste, kao ni u jednoj drugoj stranci, sačinjavali su stari „provjereni kadrovi“,  koji već godinama čine dio vlasti i u čiju smo se (ne)sposobnost da vode ovu državu dovoljno puta uvjerili. Čovjek uistinu mora biti krajnje skeptičan po pitanju mogućnosti raznih Zukića, Sarajlića i Konakovića da ovoj zemlji donesu bilo kakav napredak.

Ipak, naivac i optimista u meni želi vjerovati da se iza obećanja o otvaranju 100.000 radnih mjesta krije pomno razrađen i genijalan ekonomski plan čija realizacija garantuje ekonomski preporod naše zemlje

Treće, ipak, naivac i optimista u meni želi vjerovati da se iza obećanja o otvaranju 100.000 radnih mjesta krije pomno razrađen i genijalan ekonomski plan čija realizacija garantuje ekonomski preporod naše zemlje, no ni Izetbegović niti bilo koji drugi član stranke ga nigdje nisu predstavili. Nijedne riječi o tome koji bi to projekti i reforme trebali omogućiti otvaranje tolikog broja radnih mjesta, osim ako, valjda, u to ne računamo Izetbegovićevo uporno insistiranje na nekim do sada jedva vidljivim turskim investicijama koje, valjda, zahvaljujući idolopklonstvu njega i njegove stranke prema turskom predsjedniku Erdoganu i njegovoj AK partiji, uskoro trebaju početi padati i prehranjivati čitavu BiH.

No, kada već SDA i Izetbegović, i pored sve većeg podozrenja ključnih zapadnih igrača čijim vrijednostima i civilizaciji barem nominalno teže, Erdogana i njegovu stranku vide kao svoj idejni svjetionik, možda, ali samo možda, ne bi bilo loše da, recimo, pokušaju kopirati i njihov ekonomski program koji je Turskoj u posljednjih nekoliko godina omogućio enorman razvoj, te umjesto megalomanskih i ničim potkrijepljenih obećanja i hvalisanja lično dovedenim investitorima, konačno počnu raditi nešto na stvaranju boljeg institucionalnog i sistemskog okvira za privlačenje stranih investicija, smanjenju javne potrošnje, ukidanju javašluka u državnim firmama i glomaznoj administraciji te rasterećenju privatnog sektora.


U tom slučaju će ih za četiri godine, ako ponovo budu davali  ambiciozna obećanja o masovnom zapošljavanju i snažnom razvoju bh. ekonomije, možda neko i shvatiti ozbiljno. Na potezu su.

utorak, 7. listopada 2014.

Za dobrobit BiH – pružimo podršku Dodiku u borbi za hrvatski entitet!




Izborna kampanja Milorada Dodika, kako se moglo i očekivati, svedena je na papagajsko ponavljanje nekolicine i Bogu i narodu odveć napornih i besmislenih populističkih idiotarija, ne bi li i ovaj put na podizanju tenzija i raspirivanju onih najnižih strasti dobio većinsku podršku srpskog puka. Ne treba mu jadnom isuviše zamjerati na tome, jer kada svoje kompletno političko bistvovanje temeljite na glumljenju robusnog narodnog autokrate koji RS vodi u nezavisnost, a  koje još nema ni na vidiku, dok istovremeno za sobom ostavljate stravičnu bijedu, kriminal, korupciju i beznađe, onda vam i ne preostaje ništa drugo nego da jašete na megalomanskim obećanjima i izazivate društvene sukobe, ne bi li vam narod možda još jednom nasjeo na to.


Jedna od novijih, po ko zna koji put ponovljenih Dodikovih demagoških floskula,  je  izjava hrvatskom Jutarnjem listu da će pomoći Hrvatima da dobiju svoju državu u BiH. I ne samo dobiju, nego se i otcijepe zajedno s njom!


Izvrsno! Postoji li gora stvar za svakog iskrenog borca za treći entitet, a bolja za svakog protivnika dalje političke podjele BiH po etničkom principu od toga da glavni zagovornik trećeg entiteta bude Milorad Dodik?!


Priča o trećem entitetu, koju mnogi hrvatski politički subjekti, intelektualci i obični građani sve otvorenije nameću, svoje uskrsnuće prvenstveno ima zahvaliti neodgovornoj politici iz Sarajeva. Iako vječna  želja mnogih krugova u BiH i Hrvatskoj, i samo javno spominjanje trećeg entiteta  godinama nakon rata je bilo pod ključem, prvenstveno zbog gotovo jednoglasnog oštrog protivljenja međunarodnih sila bilo kakvoj daljoj podjeli BiH.

Postoji li gora stvar za svakog iskrenog borca za treći entitet, a bolja za svakog protivnika dalje političke podjele BiH po etničkom principu od toga da glavni zagovornik trećeg entiteta bude Milorad Dodik?!

Zahvaljujući ponajviše dvostrukom izboru Komšića u Predsjedništvo većinskim glasovima Bošnjaka, a onda u manjoj mjeri i formiranjem platformaške Vlade 2010., izostavljanjem iz nje dva HDZ-u koja su, šta god neko mislio o njima,  imala plebiscitarnu podršku hrvatskog naroda u BiH, borci za treći entitet su u ruke dobili vrlo snažan argument o ugroženosti Hrvata kao manjinskog naroda u FBiH , kojem bi u trenutnoj konstalaciji odnosa jedino treći entitet mogao obezbijediti zaštitu kolektivnih prava i sigurnost od preglasavanja.

I ne samo da je unutar BiH pitanje trećeg entiteta postalo otvoreno, nego su takva rješenja počela nailaziti i na sve veći broj pristalica mimo naše države, od aktuelne hrvatske ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić, koja je bila vjerovatno zadnja osoba od koje biste to očekivali, preko Evropske narodne stranke koja je nedavno podržala federalizaciju BiH, pa do posljednjeg izvještaja Krizne grupe u kome se za prevazilaženje gorućih problema u našoj državi predlaže formiranje trećeg entiteta.


Dakle, treći entitet je od potpune tabu teme o kojoj jedva da se javno zborilo i zbog koje je nekoć SFOR intervenisao,  danas postao jedno od realnih rješenja za BiH koje polako i u međunarodnoj zajednici  dobija sve veći broj pristalica. No, zagovornici trećeg entiteta, ukoliko žele da on bude priča s realnim mogućnostima da uspije u stvarnosti,  pored pozivanja na ugroženost hrvatskog naroda, morat će također ponuditi i vrlo jake dokaze da će umjesto skupe, trome i nefunkcionalne Federacije BiH od deset kantona, troentitetske država omogućiti ne samo zaštitu hrvatskog naroda, nego također i bolji i funkcionalniji sistem, te u konačnici  snažniju državu BiH.

Kod Bošnjaka i općenito probosanski orijentisanih krugova tu pak dileme nema, jer su gotovo svi jednoglasni  protiv  stvaranja trećeg entiteta koji vide kao projekat dodatnog slabljenja BiH do njenog potpunog raspada, a onaj bošnjački političar ili partija koji bi i pomislili praviti ustupke u tom pravcu bi se vrlo brzo mogli pozdraviti s političkom karijerom.

Stoga, kada stvari sagledate realno, najbolja stvar koja se potonjim mogla desiti, a borcima za troentitetsku BiH zadati teške glavobolje, kada bi u toj glavi šta imali, jeste da najgrlatiji borac za treći entitet postane Milorad Dodik, kabadahijski autokrata pećinskih manira koji otvoreno veliča Mladića i Karadžića, koji se sumnjiči  za višemilionski kriminal, koji negira genocid u Srebrenici, koji insistira na otcjepljenju Republike Srspke i zagovara uništenje BiH i koji, što je također vrlo bitno, u trenucima dok rat bjesni u Ukrajini, a kompletan zapadni svijet nameće oštre sankcije Rusiji, na predizbornim teferičima SNSD-a  ispod Putinovih slika reve u mikrofon narodnjačke pjesme.

A kada vam, sve uz čvrsti zagrljaj Dragana Čovića, najgrlatiji borac za treći entitet dobije oličenje u veličatelju ratnih zločinaca, negatoru genocida i putinisti, koji još sve to pravda ciljem da uništi BiH kao državu, boljeg argumenta protiv trećeg entiteta ne možete imati, ni pred Bogom ni pred zapadnim silama

Da stvar bude gora, u zalaganju za treći entitet i navodnoj pomoći Hrvatima, argumenti Dodika istovjetni su onim probosanske pozicije, a to je da će treći entitet voditi u slabljenje BiH i u konačnici njen raspad.


A kada vam, sve uz čvrsti zagrljaj Dragana Čovića, najgrlatiji borac za treći entitet dobije oličenje u veličatelju ratnih zločinaca, negatoru genocida i putinisti, koji još sve to pravda ciljem da uništi BiH kao državu, boljeg argumenta protiv trećeg entiteta ne možete imati, ni pred Bogom ni pred zapadnim silama od čije će volje  budući preustroj BiH i ponajviše zavisiti.

Zato, umjesto nerviranja, odgovaranja i suprotstavljanja, pružimo Dodiku punu podršku u njegovoj borbi za treći entitet i omogućimo toj ideji da zajedno s laktaškim vođom uskoro odleti na smetljište historije.


O položaju Hrvata u BiH te nužnom preustroju Federacije, bošnjački i hrvatski predstavnici svakako će uskoro morati sjesti za stol i pronaći rješenje prihvatljivo za obje strane, što svakako isključuje stvaranje novih etničkih federalnih jedinica u BiH.