EPILOG PUTA NA MUNDIJAL/ NAŠA DOMOVINA KONAČNO JE POBIJEDILA: Zmajevi - motor jedne bolje i sretnije BiH: Večeras smo s ponosom svi Bosanci i Hercegovci!

Završeno je! Večeras uistinu s ponosom možemo reći da smo Bosanci i Hercegovci jer je naša domovina konačno pobijedila. Ko zna, možda fudbalska reprezentacija bude jedan od motora stvaranja jedne bolje i sretnije zemlje. Ipak je fudbal na ovim prostorima puno više od najvažnije sporedne stvari!

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Završeno je! Bosna i Hercegovina se direktno plasirala na Mundijal 2014. I to u kakvom stilu. Možda ima neke sudbinske predodređenosti da nakon dugog fudbalskog putovanja započetog još 1993. godine utakmicom protiv Albanije, Bosna i Hercegovina svoje prvo veliko takmičenje igra baš u najuspješnijoj fudbalskoj zemlji svih vremena, u kojoj je ovaj sport oduvijek bio mnogo više od igre, a da svoju kartu ovjeri upravo u Litvaniji, zemlji koja nam je prije samo mjesec dana srušila košarkaške snove zaustavivši u zadnje dvije minute potpuni debakl od naših igrača, zbog čega su i pored poraza, zbog bolje koš razlike, na iglene uši uspjeli proći dalje.

Ali sudbina se ovaj put nije ponovila...

Razlog tih posustajanja „na korak od sna“, ipak, nadajmo se, nije bio u nekim neopipljivim kosmičkim zakonima, nego u sasvim  konkretnom duševnom stanju koje preovladava među našim ljudima: kao i većina slavenskih naroda - mi smo psiholabilni. Za razliku od Nijemaca ili Holanđana koji svakoj svojoj utakmici pristupaju hladnokrvno, hladnokrvo čak i kada su krajnje očajni: mi smo histerici.

Pribojavali smo se da nam se subdina iz te utakmice ne ponovi i ovaj put, jer bi to u suštini bila samo još jedna, ko zna koja po redu repriza naših pehova, gdje svako malo dođemo pred cilj, ali nikako i da ga pređemo. No, razlog tih posustajanja „na korak od sna“, ipak, nadajmo se, nije bio u nekim neopipljivim kosmičkim zakonima, nego u sasvim  konkretnom duševnom stanju koje preovladava među našim ljudima: kao i većina slavenskih naroda - mi smo psiholabilni. Za razliku od Nijemaca ili Holanđana koji svakoj svojoj utakmici pristupaju hladnokrvno, hladnokrvo čak i kada su krajnje očajni: mi smo histerici.

Sjetimo se samo onih malo starijih kvalifikacionih ciklusa gdje bismo nakon loših rezultata u već prve dvije-tri utakmice kvalifikacije proglašavali neuspješnim i tražeći nečiju glavu dizali ruke od reprezentacije i maštali o nekom sljedećem ciklusu; ili još bolje, sjetimo se onih nekoliko kvalifikacija u kojima nam je zadnja utakmica odlučivala o plasmanu, a mi se svaki put, bez izuzetka, u opštoj nacionalnoh histeriji danima unaprijed proglašavali pobjednicima i organizovali slavlja, što nam se svaki put obiljalo o glavu.

Jer ta naša euforičnost i prerana nabusitost zapravo je samo  maska jednog mentaliteta neurotičnosti koji se javlja uvijek kad igramo pod imperativom pobjede, a izaziva razne  mentalne, fizičke i motoričke poremećaje koji na kraju dovode do ukočenosti i isprepadanosti,  te vi u konačnici nemate igrača na terenu koji će, odvažno i hladno, povući loptu i završiti započeto.

Samo u fudbalu je već mnogo tih teških šamara u odlučujućim utakmicama koji su nas koštali velikih natjecanja - od „historijske“ utakmice sa Danskom kad nam je falio jedan gol za pobjedu i plasman na evropsko prvenstv,o ali ga nismo postigli, preko utakmica baraža s Portugalom, pa do prošlih kvalifikacija, kada smo u zadnjoj utakmici, usred Pariza, svega desetak minuta prije kraja imali 0:1 i direktan plasman na Evropsko, da bi onda, kada već indisponirani Francuzi nisu bili u stanju iz igre postići gol, naš ključni igrač odbrane, Spahić, pred svojim golom izgubio loptu, srušio Nasrija u šesnaestrcu i protivnicima poklonio penal za izjednačenje.

Za razliku od prijašnjih FIFA-nih i UEFA-nih kažnjavanja zbog navijačkog ponašanja, klanjanja na turskim zastavama, tučnjava i ostalog, navijači BiH su, u isto vrijeme dok se pri susretima reprezentacija Srbije i Hrvatske demonstriralo zastrašujuće nacionalističko divljaštvo i vodili odavno izgubljeni ratovi, pokazali iznimno dostojanstvo i čast, te Evropu zadivili svojim odnosom prema reprezentaciji.

Šta da smo izgubili ili odigrali neriješeno?!
Ne treba se zanositi, takva sudbina mogla nas je svakako snaći i ovaj put. Euforije naravno nije nedostojalo. Portugalski smo, kako nam to Jasna Žalica s reklame poručuje, još mjesecima ranije počeli učiti, a u Kaunasu je već sedmicama unaprijed pripremljen slavljenički dernek za nekoliko hiljada domaćih navijača, koji baš negdje u ovim trenucima uživaju na koncertu Halida Bešlića. Dakle, ponovo smo se unaprijed proglasili pobjednicima i svakako da je lijepo vidjeti kako se znamo organizovati kad hoćemo, a i kako se, bogami, znamo veseliti i svoju zemlju predstaviti u najboljem svjetlu; no, izvinit ćete na ovoj možda pretjeranoj kritičnosti i ozbiljnosti, ali šta da smo izgubili ili odigrali neriješeno?!
I suviše je bilo, i to ne samo u fudbalu i ne samo u sportovima, zicera koje je ova zemlja kroz historiju propuštala pa na kraju završavala kao gubitnik. Dakako, u odnosu na prethodne četiri meč lopte za odlazak na veliko fudbalsko takmičenje, kada smo svaki put zakazivali, ovaj put protivnik je ipak objektivno bio mnogo lošiji nego što su to Danska, Portugal i Francuska, a uz to nije imao i ni najmanju motivaciju za pobjedu, osim eventualno onih 100 hiljada eura koje im je Grčka obećala po igraču ukoliko ne izgube od nas.
No, nije li BiH dosta kvalitetnija i od Slovačke od koje je prije kojih mjesec dana u prvoj utakmici ključnog dvomeća, u potpuno neprepoznatljivom izdanju, izgubila usred Zenice, da bi u drugoj utakmici tek zahvaljući promašenim slovačkim zicerima i čudesnom udarcu Hajrovića, koji ulazi jednom u desetak godina, naša reprezentacija za dlaku izbjegla da još jednom uprska stvar? Dakle, kvaliteta u odnosu na protivnika dolazi u drugi plan čim se u nama pokrene uobičajeni proces „sagorijevanje u želji“ koji nužno vodi u poraze, a za njima slijede beskonačna sažalijevanja samih sebe kao moralnih pobjednika i simpatičnih luzera.
Više nam 'ne treba tako malo', sad možemo slaviti
Na svu sreću naši igrači, iako su tokom dobrog dijela meča djelovali ukočeno i plašljivo, ovaj put nisu dozvoli da se historija ponovi. Ibišević ga je zabio hladnokrvno, u najboljem mogućem trenutku za minimalnu, ali rutinsku pobjedu.
Fudbalska reprezentacija BiH je položila ispit. Prvi dio apsolviran je još tamo negdje od 2008. kada smo se uspjeli etablirati kao reprezentacija koja je nužno u svakim kvalifikacijama jedna od prve dvije u grupi i ne kiksa na slabijim protivnicima. Danas, nakon što smo zasluženo savladali Litvaniju, završili kvalifikacije kao jedna od najefikasnijih ekipa evropskog kontinenta (koja je nedostatak rješenja u zadnjoj liniji nadoknađivala agresivnom napadačkom igrom), pokazali hladnokrvnost i snagu kad je bilo potrebno te imali konstantnost i disciplinu u igri, možemo reći da je naša ekipa napravila jedan značajan iskorak od gubitničkog mentaliteta i vječnog samosažaljevanja koje obično počinje rečenicom „a trebalo nam je tako malo“. Više ne treba, sad možemo slaviti.

Ko zna, možda fudbalska reprezentacija bude jedan od motora stvaranja jedne bolje i sretnije zemlje. Ipak je fudbal na ovim prostorima puno više od najvažnije sporedne stvari!

Najbolji igrač je dvanaesti igrač
Uporedo sa igračima i stručnim štabom, jednako bitan pobjednik su i navijači, svi građani Bosne i Hercegovine kojima ja ova reprezentacija na srcu. Za razliku od prijašnjih FIFA-nih i UEFA-nih kažnjavanja zbog navijačkog ponašanja, klanjanja na turskim zastavama, tučnjava i ostalog, navijači BiH su, u isto vrijeme dok se pri susretima reprezentacija Srbije i Hrvatske demonstriralo zastrašujuće nacionalističko divljaštvo i vodili odavno izgubljeni ratovi, pokazali iznimno dostojanstvo i čast, te Evropu zadivili svojim odnosom prema reprezentaciji.

Sve utakmice ovih kvalifikacija ispraćene su bez zvižduka tuđim himnama, bez pirotehničkih sredstava kao dijela našeg zabranjenog fudbalskog folklora, bez omalovažavanja protivnika, a uz pokazivanje nesebične ljubavi prema našoj repki, jednom od rijetkih reprezenata opipljive državnosti ove jadne zemlje koja nas čini ponosnom i zbog koje su hiljade Bosanaca i Hercegovaca na ogromno čuđenje nešto uštogljenijih evropskih domaćina okupirali svaki mogući grad u kojem je naša reprezentacija gostovala, pokazujući fanatičnu predanost jednog iznimno malog naroda prema svojoj fudbalskoj selekciji.

I upravo zbog toga, više od samog plasmana na svjetsko prvenstvo, mogo veću radost predstavlja to što u ovoj zemlji siromaštva, pesimizma, bezadežnosti, političkih hulja i uništenih snova, među narodom koji živi za momke u plavim dresovima konačno možemo vidjeti optimistična, sretna i nasmijana lica kojima su zrake brazilskog sunca barem na tren osvjetlale sumornu svakodnevnicu.
I večeras uistinu s ponosom možemo reći da smo Bosanci i Hercegovci jer je naša domovina konačno pobijedila.  Ko zna, možda fudbalska reprezentacija bude jedan od motora stvaranja jedne bolje i sretnije zemlje. Ipak je fudbal na ovim prostorima puno više od najvažnije sporedne stvari.

OSVRT NA EUROBASKET 2013, ZMAJEVE I JOŠ JEDNO NEOSTVARENO ČUDO: Vječiti bosanski baksuzluk: Nije li i cijela bh. historija sačinjena od beskonačnih propuštenih prilika i krivih poteza?!

Evorpsko prvenstvo, 38. po redu, koje je održano u Sloveniji, ljubitelji košarke u svijetu, a najprije Evropi, pamtit će po još jednoj lošoj organizaciji domaćina i FIBA-e, čudnom sistemu takmičenja, prosječnim utakmicama, izostanku većine najboljih evropskih košarkaša i brilijantnom nastupu Tonija Parkera... No, Bosanci i Hercegovci pamtiće ga po još jednom tipičnom i večitom bosanskom baksuzluku

Piše:
Završen je još jedan Eurobasket. Evorpsko prvenstvo, 38. po redu, koje je održano u Sloveniji, ljubitelji košarke u svijetu, a najprije Evropi, pamtit će po još jednoj lošoj organizaciji domaćina i FIBA-e,  čudnom sistemu takmičenja, prosječnim utakmicama,  izostanku većine najboljih evropskih košarkaša i brilijantnom nastupu Tonyja Parkera. Među fanovima bh. reprezentacije pak, sjećanje na ovo prvenstveno budit će prvenstveno osjećaje tuge, ponosa i žala zbog još jedne, ko zna koje u nizu, propuštene sportske (a možda čak i životne) prilike, kada smo bili samo na korak od sna i postizanja čuda, ali..., čudo se ni ovaj put nije desilo.

No,  krenimo redom. I prije početka očekivao se jedan od najlošijih i najdosadnijih Eurobasketa, s obzirom da je većina vodećih evropskih zvijezda odlučila da ovo prvenstvo pauzira, pa smo u Sloveniji ostali uskraćeni za nastupe košarkih velikana poput Dirka Nowitzkog, Paula Gasola, Andreja Kiriljenka, Luol Denga, Juan Carlosa Navarra, Miloša Teodosića....

Reprezentacija naših zapadnih susjeda pružila je jako dobar nastup i, zauzevši 4. mjesto, ostvarila svoj najbolji rezultat na evropskim prvenstvima još od 1995. godine, kada su Hrvati bili bronzani.

Da prvenstvo pored izostanka košarkaških asova bude dodatno iritantno potrudili su se i slovenski domaćini, kao i ljudi iz FIBE, ti dugogodišnji rušitelji ove predivne igre, pa se u krajnje konfuzan sistem takmičenja, sa prekobrojne 24 ekipe, savršeno uklopilo katastrofalno suđenje sudijskih diletanata i brojni tehnički nedostaci domaćina koji u pojedinim dvoranama nije bio u stanju obezbijediti ni neometano funkcionisanje semafora.

Uspjeh naših susjeda...

Međutim, upravo izostanak vodećih zvijezda davao je nagovještaj da bi ovo prvenstvo moglo biti neizvjesnije zbog  „šarenijih“ sastava, te da bi neke, kvalitetom objektivno slabije reprezentacije, mogle napraviti iznenađenje. I neke su zaista i iskoristile priliku.
Reprezentacija naših zapadnih susjeda pružila je jako dobar nastup i, zauzevši 4. mjesto, ostvarila svoj najbolji rezultat na evropskim prvenstvima još od 1995. godine, kada su Hrvati bili bronzani. Solidan uspjeh zabilježila je i reprezentacija Srbije. Iako su na prvenstvo došli desetkovani bez nekih od svojih najboljih košarkaša, nakon dobre igre u grupnim fazama, debakla u četvrfinalu od Španije, te poraza i od Slovenije, u utakmici za sedmo mjesto istočne komšije su se ipak uspjele konsolidovati i pobjedom nad Italijom osigurati sebi nastup na Svjetskom prvenstvu 2014. godine.  Historijski uspjeh na ovom prvenstvu ostvarila je Ukrajina, osvojivši na kraju šesto mjeto. Velike ambicije na ovom prvenstvu imali su i domaćini Slovenci, ali u četvrfinalu ipak nisu mogli preko budućih prvaka Francuza, te su se na kraju morali zadovoljiti 5. mjestom.

Nezaustavljivi Tony Parker...

Dvostruki prvak, Španija, iako je nastupao bez dvojice svojih ponajboljih igrača, Paula Gasola i Navarra, važio je za velikog favorita na prvenstvu. Uz nadasve nadmeno i samouvjereno ponašanje igrača na terenu, kalkulisanje u grupnoj fazi i svesrdnu podršku sudaca,  Španci su uistinu odavali utisak ekipe koja takmičenje tretira kao samo još jednu rutinsku formalnost kroz koju mora proći kako bi se domogla novog trofeja. No, da stvari ne završe tako, potrudio se jedan tihi, neizbrušeni košarkaški dragulj i najveći junak ovog prvenstva - Tony Parker.
Dok je većina njegovih evropskih kolega iz NBA, pod izgovorm priprema za narednu sezonu, odlučila odmoriti od ovog Eurobasketa, Parker, trostruki prvak sa San Antonijom i MVP finala 2007. godine, je  kao i svaki put dosad svim srcem igrao za svoju zemlju. Šutirao, igrao i na kraju pobijedio. Nakon ne baš toliko uvjerljivih nastupa Francuza u grupnim fazama, Parker je u četvrfinalu sa 27 ubačenih poena najprije pomrsio račune domaćinima, donijeviši svojoj selekciji uvjerljiv trijumf od deset poena razlike.

Tony Parker, trostruki prvak sa San Antonijom i MVP finala 2007. godine, je  kao i svaki put dosad svim srcem igrao za svoju zemlju. Šutirao, igrao i na kraju pobijedio. Nakon ne baš toliko uvjerljivih nastupa Francuza u grupnim fazama, Parker je u četvrfinalu sa 27 ubačenih poena najprije pomrsio račune domaćinima, donijeviši svojoj selekciji uvjerljiv trijumf od deset poena razlike.

U polufinalu, koje nije pogrešno nazvati i finalem prije finala, Francuze je čekao aktuelni prvak i glavni favorit za osvajanje prvenstva- Španija. U triler završnici utakmice koja je često bivala na rubu incidenta, Parker, koji je poput baletana klizeći kroz protivničku odbranu i pogađajući sve što je bacao u pojedinim trenucima izgledao kao da igra sam protiv čitave španske odbrane, srušio je ego nadobudnim Špancima i sa ubačena 32 poena i ukupnim rezultatom 72-75 odveo Galske pijetlove do finala.
Nakon pokazanog karaktera i nadčovječne psihičke snage u polufinalu, Parker i ekipa finalnu utakmicu protiv Litvanije naprosto nisu mogli izgubiti, te su uvjerljivom pobjedom zasjeli na tron Evrope. Prvi put u historiji. Oh, kakvu li je samo moralnu i ljudsku ćusku Francuz dao svim zvijezdama kojima reprezentativne utakmice u odnosu na klupske karijere gdje zarađuju masne milione predstavljaju tek sekundarna, neobavezna natjecanja, na kojima će se pojavljivati samo onda kada im se prohtije, a i tada će se truditi da se uz što više zahtjeva prema stručnom štabu i upravi, što manje troše na terenu. Parker s druge strane je,  i pored brojnih razočaranje i bolnih poraza koja je Francuska redovno doživljavala na prvenstvima, i pored povreda, i pored brutalno teških NBA sezona, se svake godine odazivao na pripreme reprezentacije i uvijek se bezrezervno davao reprezentaciji.
Danas, za Parkera ne samo da se može reći da je prvak i najbolji igrač Evrope, nego takođe i  neupitna karakterna gromada kakva odlikuje samo najveće.

Moralni pobjednici i bosanski inat...

Pored, naravno, Francuske, najzadovoljniji nastupom na ovom prvenstvu mogu biti Litvanci i osvojena srebrna medalja je i više nego dobar rezultat. Međutim, od poraza u finalu od 14 razlike, Litvananiju su trenuci dijelili od možda još i većeg poraza u zadnjoj utakmici grupne faze, kojim bi oni bili poslani kući, a Bosna i Hercegovina ostvarila svoj historijski uspjeh.
Nakon katastrofalnog starta i poraza od Latvije i Srbije, činilo se da će Zmajevi zabilježiti još jedan očajan nastup na Eurobasketu i služiti ostalim ekipama za popravljanje skora. To je nagovještavao i treći duel sa Crnom Gorom u čiju je zadnju četvrtinu BiH ušla sa deset poena zaostaka i treći uzastopni poraz je bio na pomolu. Međutim, u toj četvrtini naši igrači su naprosto eksplodirali i napravivši 16 razlike u zadnjih 10 minuta na kraju slavili sa 70-76.
Psihički ojačani, naši reprezentativci su sljedeći meč protiv Makedonije i pored brojnih sramnih sudijskih odluka i isključenja trenera Ace Petrovića, uspjeli prilično uvjerljivo završiti u svoju korist. Zahvaljujući već spomenutom konfuznom sistemu takmičenja i rezultatima ostalih utakmica, za prolaz dalje „Zmajevima“ je u zadnjem meču bila neophodna pobjeda protiv Litvanije, jedne od najboljih košarkaških nacija na svijetu, i to ne bilo kakva, nego od  minimalno10 poena razlike. I to se zaista činilo kao nemoguća misija. No, nakon lošeg starta protiv Latvije i Srbije, naši košarkaši su se svojski iskupili u mečevima sa Crnogoracima i Makedonacima, i zaista im nismo mogli ništa zamjeriti, a svaka pobjeda protiv Litvanije bila bi hvale vrijedna.

Ko zna šta bi bilo da je Teletović u zadnje tri minute uspio pogoditi barem još jedan šut s „parkinga“, da je Petrović ranije, a ne nakon serije Litvanaca od 8:0, zvao time out, da je barem ušla ona trica Teletovića dvije sekunde prija kraja koja bi nas odvela na dovoljnih  +10, ili... Ili da nismo očajno startali evropsko prvenstvo i izgubili od Latvije, pa onda bili primorani pokazivati čelični karakter, tjerati bosanski inat, doći nadomak čuda ali čudo ne ostvariti...

Nakon izjednačenog i neizvjesnog prvog poluvremena, krajem treće i početkom četvrte četvrine, naši momci ponovo pokazuju nesvakidašnju psihičku snagu, taj čuveni bosanski inat. Na krilima sjajnih ulaza Đedovića i ludih, potpuno nerezonskih trojki Mirze Teletovića, „s parkinga“ kako je to ushićenim glasom komentarisao Edin Avdić, samo tri minute prije kraja utakmice semafor u Jažicama je pokazivao 16 poena razlike za BiH. Litvanci su bili izgubljeni i u potpunom šoku, dok smo mi s nestrpljenjem očekivali isticanje posljednjih minuta i ostvarenje košarkaškog čuda koje je bilo na dohvat ruke.
Ali, kao da je to trajan usud naše zemlje, san ni ovaj put nije ostvaren. Nekoliko ishitrenih šuteva Teletovića, loši napadi i Đedovića  lična greška, vraćaju Litvancima snagu. Prednost BiH se potpuno topi i na kraju naši košarkaši bilježe herojsku, ali ipak pirovu pobjedu, 78:72!.. A tako je malo falilo! Ko zna šta bi bilo da je Teletović u zadnje tri minute uspio pogoditi barem još jedan šut s „parkinga“, da je Petrović ranije, a ne nakon serije Litvanaca od 8:0, zvao time out, da je barem ušla ona trica Teletovića dvije sekunde prija kraja koja bi nas odvela na dovoljnih  +10, ili... Ili da nismo očajno startali evropsko prvenstvo i izgubili od Latvije, pa onda bili primorani pokazivati čelični karakter, tjerati bosanski inat, doći nadomak čuda ali čudo ne ostvariti...

Epilog...

Nije li ovo prvenstvo, kao i mnoge sportske nesreće BiH, od gola koji je Željezničar primio u posljednoj minuti polufinala Kupa UEFA od Videotona 1985. i tako ostao uskraćen za veliko finale sa Realom, preko Džekine prečke, pa zatim i Muslimovićevog promašaja praznog gola u Lisabonu protiv Portugalu u baražu za Svjetsko prvenstvo 2010., glupog Spahićevog prekršaja u kaznenom prostoru nad Nasrijem, koji je potom izjednačujućim pogotkom sa 11 metara spriječio BiH da kao prvoplasirana u grupi ode na Evropsko prvenstvo 2012. - zapravo samo paradigma našeg kolektivnog mentaliteta, mentaliteta koji nas navodi da uvijek kiksamo na zicerima i sebi u jednostavnim situacijama zagorčavamo život, da bismo onda u nemogućim uslovima pokazivali nadljudsku snagu i dolazili nadomak čuda, ali ipak na kraju završavali kao ponosni i časni gubitnici koji su uvijek pred ciljem, a nikad na njemu?!
Nije li i naša kompletna historija sačinjenja od beskonačnih propuštenih prilika i krivih poteza, koje potom, pretvarajući se u nadljude, pokušavamo ispraviti i pobjediti u utakmicama u kojima smo unaprijed osuđeni na pirovu pobjedu?
Možda ćemo ispit kao nacija položiti tek onda kad nam, umjesto traženja čuda, zadnje utakmice postanu tek puka formalnost u kojima ćemo samo potvrditi našu prethodnu dominaciju nastalu kao rezultat disciplinovanog rada i povlačenja pravih poteza. Fudbalska reprezentacija je, recimo, na dobrom putu da napravi taj korak.

Kako su se Bošnjaci sveli na kratke pantalone, pokrivene djevojčice i fildžan?!?

Nikakvi Revolti, Štukani, Brkani i nevladine organizacije bošnjaštvu nisu mogli nanijeti veću štetu od one koje du mu nanijeli Cerići, Zukorlići, Alispahići, Latići... i drugi misionarski grobari vlastite nacije... Spot s "brotom" samo je logičan nastavak nakaradnog imidža bošnjaštva koji je godinama građen - i sveden na kratke pantalone, pokrivene djevojčice i fildžan

Piše:
Od svih dušebrižničkih predpopisnih spotova  koji vrijeđaju vid, sluh i zdrav razum, kreiranih s ciljem davanja uputa bošnjačkom puku kako da ispuni popisni listić (kao da se obraćaju nedonošćadi s poteškoćama u razvoju), ubjedljivo najveću pažnju privukao je posljednji, objavljen pod nadasve nevinim nazivom :"Popis stanovništva 2013". Spot, uistinu, podsjeća na najčuvenije ratnohuškačke skečeve Riste Đoge,  koji su legitimitet zločinačkoj politici paljanskog režima prema Bošnjacima nastojali dati prikazivanjem istih kao niže vrste nedostojnih barbara - u sobu u kojoj vidimo dvije pokrivene djevojčice kako za sećijom "piju kahvu", u hlačama sa potvrdnutim nogavicama ulazi vidno ljutit dječak. "Što si ljut, broto", upita jedna od zabrinutih sestara, nakon čega "broto" otkriva da ga je razljutio onaj neimovani što mu je rekao da je "Bosonac" („estakvirulah“), a nije on "Bosonac", on je "Bošnjok". Video završava s "prosvjetiteljskom" porukom: "Ponosno kažimo, mi smo Bošnjaci".

Spot, uistinu, podsjeća na najčuvenije ratnohuškačke skečeve Riste Đoge, koji su legitimitet zločinačkoj politici paljanskog režima prema Bošnjacima nastojali dati prikazivanjem istih kao niže vrste nedostojnih barbara...

Spot je u trenu, a tako je i moralo biti, postao internetski hit, predmet zgražanja, inspirativnih pošalica te još jednog od beskonačnih virtuelnih sukoba vjernika i ateista, sekularista i klerikarista... U videu vidimo sliku Bošnjaka kakvu vam mogu stvoriti samo najveći neprijatelji - sliku primitivnih, vjerski radikaliziranih ljudi čudnog govora koji već od najranijih dana djeci, koja ne znaju ni govoriti kako spada, ispiru mozak svojim političko-vjerskim konceptima. No, da stvar bude tragičnija, ovakav vid promocije bošnjaštva, iako možda iskreniji i neinteligentniji, suštinski se ne razlikuje od slike koju su o bošnjaštvu slali oni koji su bili najglasniji u njegovom promovisanju.
Primjerice, bivši reis Mustafa Cerić, iako je po tituli bio predstavnik muslimana koji žive u BiH, a koji ne podrazumijevaju isključivo ljude bošnjačkog etniciteta, u javnosti je uglavnom nastupao kao bošnjački lider i ideolog, rijetko praveći jasnu distiknciju između vjerskog i nacionalnog identiteta. Naprotiv, preuzimajući ulogu brižnog oca naroda, "svoju djecu" je, kako to i priliči jednom odgovornom roditelju, u govorima ispunjenim paranojom i lovom na vještice, upozoravao da se klone raznih islamofoba, komunjara, liberala i sluga Zagreba i Beograda, koji unose pometnju i podjele u bošnjačkom puku. Istu matricu prihvatilo je još na desetine različitih političara, intelektualaca, kolumnista, vjerskih službenika i nevladinih aktivista koji su bošnjaštvo razumijevali i promovisali isključivo kao nešto što je usko vezano za religioznost i islamske običaje, a ljude koji su odudarali od toga nisu se libili proglašavati neprijateljima i izrodima.

U videu vidimo sliku Bošnjaka kakvu vam mogu stvoriti samo najveći neprijatelji - sliku primitivnih, vjerski radikaliziranih ljudi čudnog govora koji već od najranijih dana djeci, koja ne znaju ni govoriti kako spada, ispiru mozak svojim političko-vjerskim konceptima.

Međutim, bošnjaštvo kao nacionalni projekat koji svoje korijene ima još iz sredine 19. stoljeća, nikad nije bilo zamišljeno onako kako ga, usljed vlastite neupućenosti i vjerske ostrašćenosti, danas tumače pojedini krugovi. Riječ Bošnjak prvi put je zabilježena davne 1440. godine, a okupacijom Bosne od strane Osmanskog carstva, zbog promjena nastalih u bosanskom jeziku, postala je odrednica za stanovnika Bosne, zamijenivši srednjovjekovni izraz Bošnjanin. Kroz naredna stoljeća osmanske vladavine u BiH, kao i austrougarski period, Bošnjak je ostao pojam za osobu koja živi u Bosni.
No, kako ovo nekog ne bi navelo na krivi trag da počne tvrditi da bošnjačka nacija postoji stoljećima, treba reći da je termin Bošnjak kroz historiju označavao prvenstveno regionalnu odrednicu (slično kao danas Bosanac) i  svi pokušaji stvaranja bošnjačke nacije, od aktivnosti bosanskih franjevaca iz sredine 19. stoljeća, pa do Kalajevog projekta bošnjačke nacije na prelazu iz 19. u 20. stoljeće, završili su neslavno. Ono što je možda simptomatično, i na osnovu čega se mogu povući zanimljive paralele s mnogim današnjim propagatorima bošnjaštva je da je Kalajev projekat, pored činjenice da na njega nisu pristali pripadnici tada već etabliranih srpske i hrvatske nacije u BiH, bio odbačen i od samih muslimana koji u to vrijeme nisu pokazivali interes da razviju bilo kakav kolektivni identitet mimo vjerskog.

Bošnjaštvo kao nacionalni projekat koji svoje korijene ima još iz sredine 19. stoljeća, nikad nije bilo zamišljeno onako kako ga, usljed vlastite neupućenosti i vjerske ostrašćenosti, danas tumače pojedini krugovi.

U Kraljevini Jugoslaviji u širu upotrebu ulazi novi naziv za stanovnika Bosne - Bosanac, koji se koristio naizmjenično s terminom Bošnjak, da bi u socijalističkoj Jugoslaviji riječ Bošnjak među običnim pučanstvom bila gotovo potpuno zaboravljena. Međutim, u toj državi, i muslimansko stanovništo dobilo je pravo na posebno nacionalnu odrednicu, pa je u ustav iz 1974. uvedena nova jugoslovenska nacija pod imenom Muslimani, što je bio svojevrstan svjetski presedan da je jednoj grupi vjersko ime izjednačeno s nacionalnim. Uporedo s tim, pojedini bošnjački intelektualci, na čelu sa Adilom Zulfikarpašićem koji je djelovao u emigraciji, radili su na vraćanju zaboravljenog bošnjačkog imena kao nacionalnog, tj. oživljavanju Kalajeve ideje. Takav koncept bošnjaštva, iako je svakako podrazumijevao da njegovim dijelom postanu svi bh. muslimani, takođe je trebao biti  otvoren i za pojedince drugih vjeroispovijesti u našoj zemlji koji bi tako postali dijelom jedne višeslojne, pluralne nacije, identifikujući sebe prvenstveno s Bosnom i Hercegovinom i njenim kulturološkim identitetom.
S demokratizacijom Jugoslavije krajem osamdesetih i početkom devedestih, Zulfikarpašić se vratio u BiH i kroz politički angažman započeo snažniju promociju ideje bošnjaštva. Međutim, u svojim počecima, taj koncept (kao uostalom i većina drugih Zulfikarpašićevih ideja) nije nailazio na odabravanje među rukovodećim kadrom SDA (u to vrijeme više muslimanskim pokretom s jasnom islamocentričnom orijentacijom, nego strankom), kojem je savršeno odgovaralo tadašnje jugoslovensko rješenje da Musliman bude ujedno i vjerska i nacionalna odrednica.

Bivši reis Mustafa Cerić, preuzimajući ulogu brižnog oca naroda, "svoju djecu" je, kako to i priliči jednom odgovornom roditelju, u govorima ispunjenim paranojom i lovom na vještice, upozoravao da se klone raznih islamofoba, komunjara, liberala i sluga Zagreba i Beograda, koji unose pometnju i podjele u bošnjačkom puku.

Izopćen iz SDA, Zulfikarpašić je u konačnici završio kao politički gubitnik, ali ne i ideja bošnjaštva. Zahvaljujući incijativi bošnjačkih intelektualaca, na Drugom bošnjačkom kongresu 1993. godine, usred ratne golgote i neizvjesnosti, uvedeno je bošnjački ime kao nova nacionalna odrednica za tadašnje ustavom priznate Muslimane. Paradoks je da je jedno od nastarijih historijsko-teritorijalnih imena (doduše, u modificiranom turskom obliku), Bošnjak, postalo najmlađim nacionalnim imenom. Koliko je sama ova odluka da Bošnjak jednostavno zamijeni Muslimana, dalje uslovila da se ovaj identitet počne vezivati uz muslimanstvo i ostane reduciran samo na ljude koji su muslimani ili barem jednim porodičnim dijelom pripadaju islamskog civilizacijskom krugu, može se raspravljati, međutim, vjerovatno je daleko pogubnije bilo što se dozvolilo da afirmaciju i širenje bošnjačkog imena na sebe preuzmu izrazito vjerski nastrojeni pojedinci, isti oni koji su se nekoć bunili protiv Zulfikarpašićeve ideje želeći da im muslimanstvo ostane ne samo vjerska nego i nacionalna odrednica.
Oni suštinski, samo značenje nacije i njene odlike nisu razumjeli, niti su bili u stanju razdvojiti vjerski od nacionalnog identiteta. Naprotiv, bošnjačko nacionalno ime su koristili za promociju vlastitih svjetonazora i uvjerenja kao njegovih ključnih odlika, pritom ga, nužno i gotovo bez izuzetaka, uslijed vlastite ostrašćenosti i neukosti, poistovjećujući s vjerskim praksama i običajima.
Svjedoči li ovoj tvrdnji išta vjerodostojnije od kampanje ad hoc incijative "Bitno je biti Bošnjak", stvorene kako bi se u narodu probudila nacionalnu svijest pred popis stanovništva, uslijed panike "bošnjačkih misionara" da brojno stanje njihovog naroda neće biti onakvo kako su očekivali. Poznata je činjenica da dobar broj ljudi i pored toga što nose muslimanska imena, sebe nije želio vidjeti dijelom bošnjačke nacije, niti je ikad prihvatio bošnjačko ime. Radi se uglavnom o ateistima, agnosticima ili jednostavno sekularistički orijentisanim pojedincima, koji su, upravo zbog vezivanja bošnjaštva uz razne vjerske ceremonije i prakse, te desnije političke ideje, razvili odbojnost prema samom imenu. Takvi pojedinci sebe su odlučili identifikovati s drugačijim identitetima, prvenstveno bosanstvom, i upravo takve osobe većinom čine one koji će "smanjiti broj Bošnjaka".

Dakle, incijativa "Bitno je biti Bošnjak", po logici stvari  na prvom mjestu se trebala obratiti takvima, odnosno nastojati ih ubijediti da ne moraju biti vjernici da bi bili Bošnjaci. Međutim, kampanja incijative "BBB" započela je pod sloganom: "Nacija ti je bošnjačka, vjera islam, a jezik bosanski"! Radi li se ovdje samo o gluposti ili naprosto o činjenici da takve snage bošnjaštvo bez islama ne mogu i ne žele pojmiti?
Stvari ne stoje nimalo bolje ni sa poprilično blesavim predizbornim spotom "Ne moraš biti musliman, da bi bio Bošnjak", Fatmira Alispahića, koji je, kako mu i samo ime kazuje, upućen ateistima. Iako on u tom spotu ateiste poziva da se ne izjasne kao Bosanci nego kao Bošnjaci, potkrepljujući to primjerima eminentnih javnih bh. ličnosti koje se deklarišu kao Bošnjaci, a nisu vjernici, već u sljedećoj rečenici spota Alispahić cinično poručuje da su oni Bošnjaci iz interesa "kako bi mogli biti na pozicijama", što nužno implicira da za njega bošnjaštvo bez islama uzrok može imati samo u koristoljublju!

Koncept bošnjaštva koji je zastupao Adil Zulfikarpašić, iako je svakako podrazumijevao da njegovim dijelom postanu svi bh. muslimani, takođe je trebao biti otvoren i za pojedince drugih vjeroispovijesti u našoj zemlji koji bi tako postali dijelom jedne višeslojne, pluralne nacije, identifikujući sebe prvenstveno s Bosnom i Hercegovinom i njenim kulturološkim identitetom.

Stoga, gospodo Cerići, Zukorlići, Alispahići, Latići..., nemojte se čuditi što je bošnjaštvo danas od strane mnogih percipirano kao nešto što je usko vezano uz muslimanstvo, i što mnogi ateisti, agnostici i sekularno orijeniratni pojedinci sebe ne vide u tom konceptu. Upravo ste vi, uzimajući sebi za pravo da svoje ideje predstavljate ne kao konzervativne ili tradicionalističke, što bi politički bilo jedino korektno, ne čak ni kao ni kao muslimanske, nego kao esencijalno bošnjačke - doveli do toga da su vam mnogi ljudi to i dali za pravo i sebe više nisu htjeli vidjeti u istom narodu u čije ste ime mislili da možete ekskluzivno govoriti.

Ako tražite krivca za manji broj Bošnjaka nego što ih je mogao biti, kao i činjenicu da se brojni ljudi namjeravaju izjasniti kao Bosanci ili Bosanci i Hercegovci, ili Jugosloveni, ili kao ništa, samo se pogledajte u ogledalo i vidjet ćete ga. Nikakvi Revolti, Štukani, Brkani i nevladine organizacije bošnjaštvu nisu mogli nanijeti veću štetu od one koje ste vi svojim dugogodišnjim djelovanjem. Spot s "brotom" samo je logičan nastavak onog imidža bošnjaštva kojeg  vi godinama gradite.

Vi ste ti koji ste ideju o stvaranju jedne kompleksne, državotvorne, demokratske nacije, sveli na kratke pantalone, pokrivene djevojčice i fildžan.