Većina građana Bosne i Hercegovine protivnici su slobode govora,
ili barem smatraju da ona treba biti strogo ograničena i uskraćena onima koji,
kako se to voli reći, pozivaju na mržnju, nasilje i diskriminaciju, što je
također i našim zakonom zabranjeno. Međutim, postavlja se pitanje kako odrediti
kada govor prerasta u pozivanje na navedene stvari i spriječiti eventualnu
zloupotrebu, te, što je po meni i najbitnije- ukoliko sebe želimo smatrati
slobodnim društvom, imamo li pravo nekom, pa i pojedincima koji promoviraju
najmorbidnije i najzloćudnije ideje, zabraniti da misle?
Televizija Pink BH nedavno je kažnjena sa 4 000 KM zbog kršenja
člana 4. Kodeksa o emitovanju RTV programa kojim se zabranjuje govor mržnje.
Naime, tokom emisije navodno su u telop-u prikazivane SMS poruke gledalaca koje
su u sebi sadržavale govor mržnje na rodnoj osnovi, te podsticale na
diskriminaciju, mržnju, netrpeljivost i nasilje prema LGBTIQ osobama.
Pored sadržaja ovih poruka, u emisiji su čitani i komentari sa Facebook profila
emisije Zabranjeni forum, koji su također sadržavali poruke uvredljivog i
diskriminatornog sadržaja, te se ponižavajuće odnosili prema LGBTIQ osobama, a
sporni su bili i komentari gledalaca iz publike koja je uglavnom neblagonaklono
reagirala na ideju o legalizaciji gej brakova u BiH. Na ovu odluku RAK-a se
oglasilo i pozdravilo je izvjesno udruženje “Okvir” koje zastupa interese
LGBTIQ populacije u Bosni i Hercegovini. No, da su zaista iskrene u svojim
zahtjevima za borbu protiv diskriminacije i netolerancije, upravo bi takve
grupe bile najglasnije u borbama protiv bilo kakvih cenzura i ugnjetavanja, u skladu
sa onom Voltaierovom: “Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio,
ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš”; jer, ako
sta sami žrtva navodne diskriminacije i netrpeljivosti prema sebi, koja je onda
logika da uz pomoć državnog aprata represije isti takav odnos želite
uspostaviti prema svojim neistomišljenicima i zabraniti im pravo na govor?
Iako kod pojedinih grupacija možda i postoji
opravdan strah od nasilja i šikaniranja, pa smatraju da oni koji eventualno
pozivaju na to trebaju biti i zakonski sankcionirani, kad zagrebete ispod
površine bombastične retorike tih samoprozvanih ljudskopravaša i boraca za
slobodu, bit će vam jasno da njih slobode, a naročito govora, najmanje
interesuju; ne interesuje ih čak ni eventualno kažnjavanje svih onih pojedinaca
i grupacija koje pozivaju na nasilje i mržnju. Sve te velike parole, aktivizmi
i tobožnja zabrinutost za prava onih ili ovih, u konačnici imaju za cilj
nametanje vlastitih ideoloških uvjerenja i istina kao neupitnosti, i u tu svrhu
se ne libe (zlo)upotrebljavati i državnu represiju. Stvari funkcionišu
jednostavno- svoje ideje proglasiš progresivnim, liberalnim, civiliziranim i
spasonosnim, a sve one koji se ne slažu s njima neprijateljima slobode i
napretka s kojima se treba obračunati ne birajući sredstva.
Tako će ta ista samoprozvana progresivna,
ljevičarska, ljudskopravaška elita, s pravom dići cijelu halabuku zbog toga što
je studentici filozofije u Sarajevu onemogućeno dobrovoljno darivanje krvi zato
što se izjasnila kao gej, ali će također s oduševljenjem i salvama podrške
dočekati odluku svojih istomišljenika s istog tog državnog Filozofskog
fakulteta u Sarajevu da se Fatmiru Alispahiću, rigidno boljševički, prekrše
osnovna ljudska prava i zabrani branjenje doktorske disertacije na tom
fakultetu, uz otvoreno staljinističko opravdavanje te odluke da je nepoželjan
zbog svojih stavova; ista klika će se svim silama zalagati za sankcioniranje
šovinizama, govora mržnje na etničkoj, vjerskoj, rasnoj, spolnoj i rodnoj
osnovi, pa će u cilju privatizacije antifašizma i degradiranje neistomišljenika
(jer ko nije za SDP-ov zakon taj je fašist!), SDP godinama predlagati ublehaški
zakon o zabrani nikad jasno navedenih fašističkih organizacija u BiH, dok s
druge strane ljevičarski drugovi neće vidjeti ništa sporno u onom drugom,
ljevičarskom šovinizmu, i pozivanju na klasne sukobe, rezanje glava “buržujima”
ili pak otvoreno slavljenje komunističkih zločinaca i diktatora, a nerijetko i
veličanje njihovih zločina (od čega naš javni protostor vrvi); poželjni će
također biti i nerijetko ogavni, otvoreno šovinistički napadi na vjerske
zajednice: prikazivanje karikature Mustafe Cerića, tadašnjeg poglavara Islamske
zajednice BiH u tanga gaćama na naslovnici bh. Dana bit će pravdano slobodom
govora, no ista ekipa će vrištati za zakonskim sankcijama i procesuiranjima ako
se neko, kao što je to bi slučaj u spornoj emisiji Pinka, usudi reći da gejeve
smatra bolesnim ili da ne voli Srbe, Hrvate, Bošnjake, feministkinje,
ljevičare… itd.
Ovaj teror političke korektnosti svoj, sasvim
providan uzrok ima u čisto ideološkim motivima. Cilj je, uz pomoć agresivne
medijske propagande, institucija sile i zloupotrebe “ljudskih prava”, stvoriti
društveni ambijent u kome će većina ljevičarskih istina postati svetinje čije će
se propitivanje ako treba i zakonom kažnjavati, dok će opća pljuvačina i
širenje mržnje prema svim ideološkim neistomišljenicima biti ne samo pravdano
slobodom govora, nego i aktivno podsticano. Svjesno ili ne, naši domaći
ljevičari time zapravo samo pokazuju da su dobro savladali lekcije svojih
ideoloških otaca, poput Herberta Marcusa koji je savjetovao da “čistu”
toleranciju treba zamijeniti onom istinskom “oslobađajućom” tolerancijom:
“Oslobađajuća tolerancija označava netolerantnost prema pokretima s desnice, a
tolerantnost prema pokretima s ljevice”. I tu zapravo razni ocvali akademici,
mediji, nevladine organizacije, udruženja za zaštitu ljudskih prava,
feminističke grupacije, gej aktivisti i ostali, sa svojim dominantnim diskursom
i selektivnim biranjem “govora mržnje” protiv kojeg će se boriti, duvaju u isti
rog sa ciljem stvaranja kulturološke diktature vlastitih svjetonazora ili
spletova ideja.
No, pogrešno bi bilo iz ovog teksta izvući
zaključak da je, ne baš najjasnije definirana, desna intelektualna i medijska
scena kod nas operisana od pokušaja korištenja raznih institucionalnih
mehanizama za nametanje svog svjetonazora i represiju nad neistomišljenicima.
Prije će biti da im je, uslijed činjenice da ljudi sa lijevim svjetonazorima
tradicionalno dominiraju našim akademskim, medijskim i nevladinim
institucijama, skučen manevarski prostor za djelovanje, te im zbog silnih
pritisaka i napada i ne preostaje ništa drugo nego da se, kao što to primjerice
često čini Fatmir Alispahić kad odgovara na brojne zahtjeve da mu se zabrani
javno djelovanje, pozivaju na vlastita prava i slobodu govora.
Na kraju dolazimo u paradoksalno situaciju, ne
baš svojstvenu samo za BiH, da oni koji se kunu u ljudska prava i slobode su
uvjerljivo najglasniji u zahtjevima da se upravo u ime tih prava i sloboda
onima sa “radikalnim” stavovima uskraćuje osnovno pravo- pravo na slobodu
izražavanja, dok s druge strane oni pojedinci, koji nerijetko otvoreno
promoviraju šovinizam i netoleranciju, svoje djelovanje opravdavaju pravom na
slobodu govora. I imaju i pravo, jer sloboda govora ne može biti neka
relativna, varijabilna kategorija, koja može postojati samo do neke mjere, i
koju ćemo tumačiti onako kako nama odgovara. Sloboda govora ili postoji ili ne
postoji- i ma koliko lično, širenje mržnje prema narodima, rasama, klasama,
vjerskim grupama i bićima općenito, smatram nečovječnim i užasavajućim, ni
umovima s takvim idejama nemamo pravo zabranjivati da misle. Istinski slobodnim
društvom moći ćemo se smatrati tek kada se protiv raznih šovinističkih,
rasističkih i mrziteljskih stavova, umjesto pozivanjem na zakone o zabrani
širenja mržnje (a koje ćemo potom vrlo široko definirati kako bismo se
obračunavali s raznoraznim neistomišljenicima!), počnemo sukobljavati zdravim
razumom i argumentima.
Nema komentara:
Objavi komentar