Komšić kao grobar Lagumdžije?

Željko Komšić kao politička pojava u potpunosti je proizvod tvornice partijskih poltrona kojom već dugi niz godina suvereno rukovodi vlasnik Zlatko Lagumdžija. Među čuvenije Lagumdžije proizvode spadaju i političari poput Damira Hadžića, Denisa Bećirovića, Saše Magazinovića, Damira Mašića i ostalih. Karakteristika navedenih političara je da se radi o robi kratkog roka trajanja koja nema izglednu šansu da opstane bez svog proizvođača. Njihova uloga je da slijepo izvršavaju naredbe svog šefa i obezbjeđuju mu zaleđinu, a krase ih osobine podaništva, slijepe poslušnosti i divljenja vođi, i to ne zato što ga vole nego jer su svjesni da bez njega politički ne bi niti postojali. Zbog takvih osobina su i odabrani da budu to što jesu. Poltronski mostovi za privremenu upotrebu. 

No, Željka Komšića ipak je nešto izdiglo iznad mora takvih političkih likova. Zahvaljujući spletu životnih okolnosti koje su kreirali njegovu ličnost, Komšić već nekoliko godina važi za miljenika naroda, a taj status još uvijek uspijeva održati. Sa imidžom Zlatnog ljiljana, gradske sarajevske raje, te pored svega toga još i "Hrvata a našeg", Komšić je 2006. godine pobijedio u utrci za hrvatskog člana predsjedništva. Uspjesi koje je ostvario u svom prvom mandatu (a i u drugom je nastavio istim putem) krajnje su minorni i zapravo teško se je sjetiti ijednog pozitivnog rezultata za BiH za koji je Komšić zaslužan. No, stvari poptu političkih programa, vizija te ostvarnih rezultati u praksi, našem narodu oduvijek su bile nebitne i potpuno irelevantne. Nastupajući kao prostodušni i iskreni narodni čovjek koji govori ono što mu je na srcu, jezikom razumljivim prosječnom građaninu BiH i pritom koristeći militantnu probosansku retoriku tako blisku bošnjačkom srcu, Željko Komšić postao je u isto vrijeme glavna uzdanica i sekularno nabrijanih nacionalista i predvodnik borbe za građansku BiH. Na oktobarskim izborima 2010. njegova popularnost narasla je na čak 340 000 glasova, čime je značajno nadmašio i svoju partiju kojoj je također donio većinu glasova. I pored nešto narušenog ugleda, nesumnjivo i danas uživa najveću popularnost od svih političara u Federaciji. To dokazuje i nedavni aplauz u Srebrenici kojeg je dobio kao jedini političar, za razliku od svih drugih koji su izviždani.

Sve ove godine Komšić je slijepo podržavao i slijedio svog tvorca Zlatka Lagumdžiju, no u posljednjih nekoliko mjeseci svjedoci smo historijskog razdora koji se dešava u SDP-u između njegova dva vodeća čovjeka. Prvi nagovještaj ozbiljno narušenih odnosa bila je farsa sa Komšićevim podnošenjem nikad obrazložene neopozive ostavke, koju je pak opozvao nakon svega nekoliko sati. I baš kad smo pomislili da se "opametio", te pristao vratiti pod Lagumdžijine skute, Komšić je još jednom pokazao neslaganje sa svojim liderom te se javno i otvoreno suprotstavio sporazumu sa HDZ-om o prijedlogu provođenja presude Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u slučaju "Sejdić-Finci". I ne samo da se još jednom otvoreno usprotivio Lagumdžiji, nego i kompletnoj poltronskoj partijskom vrhušci. Čak je, napustviši sjednicu Predsjedništva SDP-a na kojoj se odlučivalo o sporazumu sa HDZ-om, iskoristio priliku da u svom tipičnom stilu medijima dirljivo saopšti kako ga u predsjedništvu stranke "smatraju ludim".

Ovaj put je posve jasno da Komšiću nema povratka natrag te da će najnoviji sukob u SDP-u završiti političkim padom ili njega ili Lagumdžije. No, Komšić ima dva izvrsna načina da iz ovog sukoba izađe kao apsolutni pobjednik.

Prvi je da krene u otvoren i agresivan juriš ka preuzimanju partije. Međutim, svi oni koji su u SDP-u od Lagumdžijinog dolaska na njegovo čelo na bilo koji način pokušali dovesti u pitanje vođinu vladavinu završavali su tako što su politički sahranjeni. Spisak političkih leševa koje je iza sebe ostavio Lagumdžija zaista je dugačak- od Nijaza Durakovića, preko Mire Lazovića, Nermina Pećanca, Ive Komšića pa do jednog Bogića Bogićevića i još mnogih drugih. Prednost koju Komšić ima nad svim nabrojanim (donekle se jedino može porediti Bogić Bogićević) je još uvijek ogromna popularnost koju uživa u narodu. Nema sumnje da je i danas, kao i 2010. Komšić puno omiljenija institucija od samog SDP-a, te da se u sukobu između Lagumdžije i Komšića zna na čijoj je strani narod. U koliko bi se ovaj obračun u SDP-u završio ostavkom ili protjerivanjem Komšića, ni u tom slučaju Komšić ne bi imao razloga za očajavanje.

Dapače, djelujući iz pozicije žrtve čime bi privukao dodatne simpatije Komšić bi morao osnovati svoju stranku. Ta stranka nesumnjivo bi potpuno porazila i marginalizovala SDP, a osim što bi privukla veliki broj aktuelnih članova i simpatizera ove stranke, također bi dobila i značajnu podršku ostalih bošnjačkih glasača kojima je bliska Komšićeva patriotska retorika, ali ne i SDP. Komšićeva stranka bi, vrlo vjerovatno, postala jedna od dvije ili tri vodeće u Federaciji.

Lagumdžija je nesumnjivo jedna od najvećih političkih štetočina koje su se pojavile u poslijeratnoj BiH. Od okončanja izbora 2010., za godinu i pol dana uspio je proizvesti nekoliko političkih kriza- najprije sa neustavnim formiranjem federalne vlasti bez HDZ-a, blokadom formiranja državne vlasti, najnovije krize vezane za pokušaj izbacivanja SDA a sada ubacivanja HDZ u vlast, sporazuma sa HDZ-om o novom načinu izbora delegata u Dom naroda kojim bi se strankama iz RS-a omogućila trećina vlasti u Federaciji, itd.. Nepotizam, korupciju, katastrofalna kadrovska rješenja i nedostatak bilo kakve političke vizije tek ne treba posebno naglašavati.

U sukobu između naroda i Komšića s jedne, te Lagumdžije s druge strane, jasno je koja strana bi trebala odnijeti pobjedu. Komšić se nalazi u win-win situaciji, te uz malo političke mudrosti i taktičnosti (koje ga dosad i nisu krasile) njegova pobjeda može biti brutalna i uvjerljiva. Godinama se nije nazirao niko ko bi osionoj i štetočinskoj vladavini Lagumdžije u SDP-u mogao stati na kraj. U narednih nekoliko mjeseci ili godina, vrlo je moguće da ćemo biti svjedoci konačnog pada diktatora, pada kojeg će prouzrokovati njegov do sada najbolji brand. Bilo bi i krajnje vrijeme.