Bosna i Hercegovina država je koja ima profesionalnu vojsku.
Prilikom stupanja u OS snage BiH u ugovoru o radu jasno je naznačeno da u
radnom odnosu možete biti do 35. godine, što je određeno kao dobna granica do
koje je pojedinac fizički u stanju obnašati vojničke dužnosti. Dakle, kada
odlučite postati dio profesionalnih vojnik snaga BiH vi svjesno pristajete na
posao s ograničenim rokom trajanja koji možete obnašati svega nekoliko godina,
tako da je logično da sami preuzimate odgovornost za svoj postupak i imate plan
šta poslije činiti, zar ne? E pa ne u BiH s brižljivo uzgajanim parazitskim
načinom razmišljanja.
Tamo negdje pred zadnje opće izbore, s nepresušnim motivom
kupovine socijalnog mira i stvaranja državnih zavisnika, naša državna vrhuška
usvojila je zakon po kome bivši pripadnici OS BiH dobijaju pravo na penziju. Tada niko nije razmišljao o tome da li
će novca zaista biti. Cilj je
bio kupiti poslušnost i prvenstveno glasove. Što se time na grbaču onih rijetkih
osoba koje rade u realnom sektoru tovari još nekoliko stotina socijalnih
slučajeva, što će našeg penzionera od 35 godina poreski obveznik biti dužan
finansirati narednih 50 ili 60 godina, što se time znatno opterećuje budžet i
stvara opasnost od bankrota, te naposljetku ono najgore- što se na taj način
dodatno gaji parazitski mentalitet naroda zaostalog u razvoju koji je sposoban
egzistirati samo uz pomoć državnih jasli, našu političku elitu nije pretjerano
interesovalo. Ne postoji ta količina novca poreskih obveznika koju nisu u
stanju potrošiti, niti šteta koju nisu u stanju učiniti, samo da bi se održali
na vlasti. Ili kako je to Milton Friedman sjajno sročio: "Kad bi postavili
državu da upravlja Saharom, u roku od pet godina bi stvorili nestašicu pjeska
”. I u tome ideološke razlike između naših stranaka nema.
Poslije izbora 2010. najprije godinu i po dana nismo imali
formirano Vijeće ministara, a kada je konačno došlo da dogovora valjalo se
uhvatiti u koštac s mirenjem različitih interesa i usvojiti državni budžet, a
unutar njega osigurati penzije i za bivše pripadnike OS BiH. Ali ispostavilo se
da novca nema! Međutim, bivši borci i nemoćni penzioneri u dobi 35-40 godina za
to nisu željeli ni da čuju! U jednom od prethodnih tekstova pisao sam
kako ekonomski interes prevazilazi sve ostale i kako je jedini mogući garant
stvaranja jedinstvene BiH. E pa bivši pripadnici OS BiH savršeno su potvrdili
moju tezu. Naime desila se za bh. prilike jedna nevjerovatna stvar- pripadnici
sva tri kontigenta OS BiH, među njima i bivši ratni protivnici, ujedinjeno su
odlučili protestovati, tj. kampovati pred Zgradom zajedničkih institucija u
potrazi za svojim "pravima". Obećane su im penzije, oni ih žele i tačka.
Ne zanimaju ih nuđena sredstva za pokretanje biznisa, prekvalifikacije,
programi za zapošljavanje.... žele da parazitiraju na grbači poreskih obveznika
i ništa više. Eto kako ekonomski interes ujedinjuje bivše smrtne neprijatelje.
Doduše, u ovom slučaju parazitski motiviran, ali ipak ekonomski interes.
Prijedlog državnog budžeta za tekuću godinu se u međuvremenu
pojavio, a u njemu i predviđena sredstva za penzije bivšim pripadnicima OS BiH.
Iako budžet još nije usvojen, gotovo da nema nikakve sumnje da će se njim
stvoriti još jedna grupa budžetskih ovisnika. Donekle je ohrabrivalo
protivljenje SNSD-a usvajanju takvog zakona, kao i posljednja najava prijedloga
pomenute stranke za izmjene budžeta kojima bi bivši pripadnici OS BiH bili
izbačeni iz stavke budžeta. No, s obzirom da su "socijalno osjetljivi"
SDP i merhametli SDA, vodeće stranke u Federaciji, već najavile da bi to bilo
skandalozno i da ti ljudi imaju pravo na penzije, od usvajanja tog prijedloga
zasigurno neće biti ništa.
Najlicemjerniji u svemu je odnos medija prema ovom slučaju, koji
uglavnom daju bezuvjetnu podršku bivšim borcima, ili se u najgorem slučaju drže
distancirano. No njihovo
ponašanje je posve razumljivo. Bosna
i Hercegovina je društvo nikad u potpunosti izašlo iz socijalističkog sistema i
prvenstveno mentaliteta koji prožima sve pore društva. U takvoj društvenoj
klimi država se posmatra kao roditelj s neograničenim mogućnostima za brigu o
svoj svojoj djeci, te kao neiscrpna krava muzara zadužena za ispunjavanja naših
prohtjeva. Fiskalna odgovornost i disciplina, indvidualizam, odgovornost za
vlasiti život i postupke u njemu, nešto su s čim prosječan građanin u BiH nikad
nije bio na TI. Osim toga, iz bivše Jugoslavije također imamo jedno vrlo štetno
naslijeđe da vojsku i vojnike posmatrano kao jedan od najvažnijih segmenata
društva. Ovakav odnos posebno je pojačan nesretnim ratom. U svijesti većine
naših ljudi vojnici uživaju ugled svetih krava, a u društvu opterećenom
etničkim napetostima i ratnim naslijeđem reći bilo šta protiv institucije
vojske ili nekog vojnika posmatra se kao nacionalna izdaja. Zbog toga većina
ljudi s visokim uvažavanjem pristupa bivšim ili sadašnjim vojnicima i njihovim
zahtjevima, ma koliko oni štetni ili pogrešni bili. No kako ja nisam osoba koja ima
fetiš prema vojsci niti se bojim iskazati svoje mišljenje, sve bivše pripadnike
OS BiH koji smatraju da bi ih poreski obveznici u BiH i naša buduća pokoljenja
trebala finansirati do njihovih smrti, ne treba smatrati ni za što drugo osim
za običnu primitivnu rulju koja ponosno i besramno zahtijeva tuđi novac, valjda
smatrajući sebe Bogom danim zbog svog zanimanja.
A zašto se i mi ostali ne bi ugledali na bivše pripadnike OS BiH?
Zašto neki pravnik, pekar, novinar, vodoinstalater, kuhar, ljekar, inžinjer,
moler, itd. ne bi mogao tražiti da sa 35 godina stekne pravo na penziju?
Svakako da su njihovi poslovi daleko korisniji od puzanja ispod bodljikave
žice.
Nema komentara:
Objavi komentar