petak, 5. srpnja 2013.

Hugo Chavez: Novi poraz socijalizma

Hugo Chavez lider je koji je radikalno preobrazio svoju zemlju i promijenio odnos snaga u Latinskoj Americi. Kada probleme nije bio u stanju rješavati svojom karizmom, nije se libio koristiti silu. Međutim, u 58. godini života Hugo Chavez je izgubio bitku sa rakom.


„Ostat ću na čelu dok god Bog to bude želio i narod mi zapovijedao“ , izjavio je Chavez 2008. godine. U to vrijeme venecuelanski predsjednik i ljevičarski nacionalist nalazio se na vrhuncu moći. Sa 54 godine starosti, od kojih je već deset proveo kao lider zemlje, energičan i siguran u sebe, planirao je predvoditi i sljedeće desetljeće venecuelanskog socijalizma.

Tada se činilo nezamislivim da će ovaj lationamerički revolucionar i bivši vojni časnik izbornu pobjedu 2012. dočekati kao teško bolestan čovjek. Godinu dana prije toga Chavez je bio operiran zbog raka. U posljednjih nekoliko mjeseci na sliku o lideru koji je zapanjio svijet, završne boje stavile su vijesti o njegovom zdravstvenom stanju i operacijama, sve dok njegov bivši zamjenik Nicolas Maduro petog ovog mjeseca nije zvanično objavio smrt Chaveza. Predsjednik koji se u svijetu proslavio kao ogorčeni protivnik SAD-a, životnu bitku s rakom ipak nije uspio dobiti.

Bio je to kraj jednog turbulentnog života. Hugo Rafael Chávez Frías rođen je u Sabaneti, 28. jula 1954. godine. Kao dijete iz porodice učitelja, uspio se uspeti do pozicije pukovnika venecuelanske vojske. 1992. godine Chavez je predvodio pokušaj preuzimanja vlasti u Venecueli vojnim udarom. Nekoliko stotina ljudi je poginulo, puč je propao, a Chavez je zatvoren. Nakon dvije godine zatvora pomilovan je od strane tadašnjeg predsjednika Venezuele Rafaela Caldere. Po izlasku iz zatvora odlučio je da vlast osvoji političkim putem.

Osnovao je stranku Movimiento Quinta Republica (Pokret za petu republiku) i na predsjedničkim izborima 1998. ostvario uvjerljivu pobjedu sa čak 56% glasova, zahvaljujući prvenstveno glasovima siromašnih građana koji su mu sve do smrti davali bezrezervnu podršku. Ponudivši program potpuno drugačiji od politike socijaldemokratskih i kršćanskih elita koje su se decenijama smjenjivale na vlasti, Chavez je u narednih petnaest godina Venecuelu stavio na potpuno drugačiji politički i ekonomski kolosijek.

Socijalizam s ukusom nafte

Chavezov projekt za cilj je imao potpuno preobraziti politički sistem Venecuele. Svojoj domovini odlučio je ponuditi novi početak- usvojio je novi ustav, raspustio je stari parlament i formirao novi, te proveo niz reformi kojima je svu političku moć skoncentrirao u svojim predsjedničkim rukama. Njegovom projektu „demokratskog socijalizma“ savršeno je pogodovala i činjenica da je Venecuela jedna od najbogatijih zemalja naftom, čija je cijena baš tih godina počela vrtoglavo rasti. Stoga je jedan od njegovih prvih poteza bio potpuna nacionalizicija naftne industrije i državno ovladavanje naftnim resursom, čije prihode je koristio kao glavni instrument svoje vladavine.

Iako je tokom svih ovih godina Venecuelom upravljao kao svojom potpuno privatnom haciendom, za razliku od većine ostalih socijalističkih lidera, svoju vladavinu uvijek je nastajao opravdati izbornim legitimitetom. Tako je za nešto manje od petnaest godina uspio zabilježiti četiri izborne pobjede, preživjeti pokušaj puča i dobiti podršku građana na referendumu o povjerenju.

Uvijek računajući na mogući gubitak vlasti, i pored formalnog postojanja demokratije u zemlji, Chavez je činio sve kako bi svojoj vladavini osigurao neupitnost predstavljujući sebe kao jedinu osobu koja je u stanju zemlji osigurati mir i red.

Tako je primjerice pred prošlogodišnje izbore narod i opoziciju nastojao uplašiti najavama da će u slučaju njegovog poraza u Venecueli započeti građanski rat! A kako ove najave ne bi izgledale kao isprazne demoagoške prijetnje, svojim pristalicama u siromašnim četvrtima podijelio je nekoliko hiljada kalašnjikova formirajući tzv. bolivarijanske milicije. U slučaju pobjede opozicije, što je prema Chavezu značilo preuzimanje zemlje od strane SAD-a, najavljivao je da će uloga tih milicija biti vođenje gerilskog rata s ciljem ponovnog oslobađanja Venecuele. U stvarnosti, ove milicije su bile privatne paravojne grupe koje su u službi predsjednika sijale teror i strah, a nije se libio koristiti ih kao prijetnju opozicionim aktivistima i novinarima.

Iako je teško bolestan i pored ujedinjene i ojačane opozicije, na izborima 2012. ipak odnio pobjedu, mnoge stvari su mu već bile izmakle iz ruku. U posljednjih nekoliko godina venecuelanska industrija praktično je svedena samo na izvoz nafte. No, pogonsko gorivo revolucije postajalo je jedva dostatno za održavanje socijalističkog projekta- većinu prihoda državne naftne kompanije PDVSA, Chavez je preusmjeravao u socijalne programe i raspodjelu društvenog bogatstva, što je za posljedicu imalo nemogućnost ulaganja u razvoj proizvodnje i tehnologije, tako da je proizvodnja nafte već godinama padala i pored činjenice da Venecuela leži na ogromnim resursima.

Pojedine namirnice koje su u ostatku svijetu uobičajene, Veneculeancima su postale nedokučive, ili su na raspolaganju samo pripadnicima političke elite. Karakas, prijestolnica Venecuele, danas je najopasniji grad u Latinskoj Americi sa najvećom stopom ubistava.

Većina gradskog stanovništva koja je 1998. podržala Chaveza u međuvremenu mu je okrenula leđa, dok se mogao oslanjati jedino na podršku siromašnih ruralnih slojeva u zemlji, koji su izvlačili korist iz njegovih socijalnih programa. Od 1999. godine do danas u te socijalne programe upumpano je preko 300 milijardi dolara. Prema statističkim podacima, broj siromašnih tokom Chavezove vladavine smanjio se sa polovine na manje od jedne trećine stanovništva.

Zabavljač i navijač

Tokom svoje vladavine Chavez je bio sveprisutna pojava u zemlji. Na državnoj televiziji imao je čak i svoj sedmični televizijski show pod nazivom „Aló Presidente” u kojem su predsjednikove diskusije, analize i monolozi znali trajati i do osam sati. Kao mješavina jeftinog zabavljača i autoritarnog lidera, Chavez je inspirarao i nadahnjivao milione ljudi širom svijeta, i doživljavan je podjednako i kao predmet sprdnje i kao lider nove ere socijalističkog „oslobađanja“, ovisno o ideološkim percepcijama recepijenata. Chavez će posebno ostati upamćen po brojnim „kontroverznim“ ili pak samo blesavim izjavama poput onih da svako jutro žvaće listove koke, da je život na Marsu uništio kapitalizam ili da je George Bush đavo koji je ušao u ljudsko tijelo.

Chavezova ostavština


                                                           Rast realnog GDP-a

Ono za šta pristalice Chavezu odaju najveća priznanja je što je u navodnoj eri neoliberalnog kapitalizma, uspio skrenuti pažnju dobrog dijela svjetske javnosti na teme siromaštva, nejednake raspodjele društvenog bogatstva i uloge multinacionalnih korporacija u nerazvijanim zemljama, što je svakako bio vjetar u leđa globalnoj ljevici.

Također, Chavez se smatra vjesnikom nove ere vladavine ljevičarskih populista Latinskom Amerikom, te je omogućio da na vlast dođu lideri poput Eva Moralesa u Boliviji, Rafael Corea u Ekvadoru ili Cristine Fernandez u Argentini; ili kao što je to objasnio idejni tvorac „socijalizma 21. stoljeća“ i Chavezov prijatelj, Heinz Dietrich: „Bez Chaveza Latinska Amerika ne bi bila ono što jeste“. Sa mesijanskim žarom, Chavez je uspostavljao prijateljske odnose s ideološki srodnim režimima, ne samo u Latinskoj Americi nego i diljem svijeta, a osnovna nit koja ih je povezivala bio je anti-amerikanizam i protivljenje zapadnom civilizacijskom poretku, pa je tako Chavez gajio jako dobre odnose prvenstveno sa Iranom, Kinom, Rusijom i Bjelorusijom, a njihovu naklonost kupovao je ekonomskom podrškom.

Politički protivnici u svijetu smatrali su ga ili psihički bolesnom osobom ili egomanijakom i beskrupuloznim autokratom koji nije birao sredstva radi ostvarivanja svog osnovnog cilja- provođenja tzv. bolivarijanske revolucije u Venecueli, koja bi se zatim proširila cijelom Latinskom Amerikom. Izvjesno je da je Chavez iskreno vjerovao da na njemu leži zadatak dovršetka misije koju je započeo Simon Bolivar, osloboditelj velikog dijela Latinske Amerike od španskog kolonijalizma. I kao što se Bolivar nekoć borio protiv španskog kolonijalizma, tako je Chavez vjerovao da je njegov zadatak uz pomoć „socijalizma 21. stoljeća“ predvoditi konačno oslobođenje Latinske Amerike od zapadnog, prvenstveno američkog imperijalizma, prisustva multinacionalnih korporacija i kapitalizma kao preovladavajućeg ekonomskog sistema.

No, koliko je Chavezov projekat bio uspješan i da li on može biti temelj za stvaranje neke nove Latinske Amerike? Najbolji odgovor na to daju rezultati njegove politike. Chavez snosi zasluge za smanjenje siromaštva u Venecueli, no to je smanjenje postignuto ne stvaranjem perspektive siromašnim slojevima da pomoću rada i stvaranja novih vrijednosti poboljšaju svoj status, nego preraspodjelom društvenog bogatstva. Problem preraspodjele je što ne stvara nove vrijednosti, nego samo raspoređuje novac kojeg neko drugi zarađuje, što je model na kojem se dugoročno sasvim sigurno ne može graditi društvo.

U trenutku Chavezovog dolaska na vlast cijena barela nafte iznosila je 17 dolara, da bi nakon toga počela vrtoglavo rasti i danas doseže 118 dolara. Za zemlju svjetskog lidera po zalihama nafte takva situacija predstavljala je odličnu priliku da se projekt „socijalizma 21. stoljeća“ pokaže uspješnim. No, tokom Chavezove vladavine Venecuela je proizvodnju nafte smanjila za jednu trećinu, izvoz iste je pao za 45%. Za sve to vrijeme stopa inflacije u zemlji kretala se između 20% i 30%, a u poređenju s „neoliberalnim“ lationoameričkim državama Kolumbijom, Peruom i Čileom, Venecuela je bilježila sporiji rast. Pored toga, Chavezova vladavine u samoj zemlji izazvala je velike socijalne turbulencije i velike animozitete između urbanog gradskog i siromašnog seoskog stanovništva. Broj ubistava u Venecueli tokom ovog perioda se udvostručio i 2012. godine ova država zauzela je šesto mjesto u svijetu po stopi ubistava.

Uzimajući u obzir navedene podatke i rezultate Chavezove politike, kao i činjenicu da sličan politički projekat u Argentini ovih dana puca po svim šavovima i zbog teške ekonomske situacije izazvao je bunt naroda, možemo zaključiti da je „socijalizam 21. stoljeća“ još jedan u nizu historijskih poraza socijalizma.

Nema komentara:

Objavi komentar