EPILOG PUTA NA MUNDIJAL/ NAŠA DOMOVINA KONAČNO JE POBIJEDILA: Zmajevi - motor jedne bolje i sretnije BiH: Večeras smo s ponosom svi Bosanci i Hercegovci!

Završeno je! Večeras uistinu s ponosom možemo reći da smo Bosanci i Hercegovci jer je naša domovina konačno pobijedila. Ko zna, možda fudbalska reprezentacija bude jedan od motora stvaranja jedne bolje i sretnije zemlje. Ipak je fudbal na ovim prostorima puno više od najvažnije sporedne stvari!

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Završeno je! Bosna i Hercegovina se direktno plasirala na Mundijal 2014. I to u kakvom stilu. Možda ima neke sudbinske predodređenosti da nakon dugog fudbalskog putovanja započetog još 1993. godine utakmicom protiv Albanije, Bosna i Hercegovina svoje prvo veliko takmičenje igra baš u najuspješnijoj fudbalskoj zemlji svih vremena, u kojoj je ovaj sport oduvijek bio mnogo više od igre, a da svoju kartu ovjeri upravo u Litvaniji, zemlji koja nam je prije samo mjesec dana srušila košarkaške snove zaustavivši u zadnje dvije minute potpuni debakl od naših igrača, zbog čega su i pored poraza, zbog bolje koš razlike, na iglene uši uspjeli proći dalje.

Ali sudbina se ovaj put nije ponovila...

Razlog tih posustajanja „na korak od sna“, ipak, nadajmo se, nije bio u nekim neopipljivim kosmičkim zakonima, nego u sasvim  konkretnom duševnom stanju koje preovladava među našim ljudima: kao i većina slavenskih naroda - mi smo psiholabilni. Za razliku od Nijemaca ili Holanđana koji svakoj svojoj utakmici pristupaju hladnokrvno, hladnokrvo čak i kada su krajnje očajni: mi smo histerici.

Pribojavali smo se da nam se subdina iz te utakmice ne ponovi i ovaj put, jer bi to u suštini bila samo još jedna, ko zna koja po redu repriza naših pehova, gdje svako malo dođemo pred cilj, ali nikako i da ga pređemo. No, razlog tih posustajanja „na korak od sna“, ipak, nadajmo se, nije bio u nekim neopipljivim kosmičkim zakonima, nego u sasvim  konkretnom duševnom stanju koje preovladava među našim ljudima: kao i većina slavenskih naroda - mi smo psiholabilni. Za razliku od Nijemaca ili Holanđana koji svakoj svojoj utakmici pristupaju hladnokrvno, hladnokrvo čak i kada su krajnje očajni: mi smo histerici.

Sjetimo se samo onih malo starijih kvalifikacionih ciklusa gdje bismo nakon loših rezultata u već prve dvije-tri utakmice kvalifikacije proglašavali neuspješnim i tražeći nečiju glavu dizali ruke od reprezentacije i maštali o nekom sljedećem ciklusu; ili još bolje, sjetimo se onih nekoliko kvalifikacija u kojima nam je zadnja utakmica odlučivala o plasmanu, a mi se svaki put, bez izuzetka, u opštoj nacionalnoh histeriji danima unaprijed proglašavali pobjednicima i organizovali slavlja, što nam se svaki put obiljalo o glavu.

Jer ta naša euforičnost i prerana nabusitost zapravo je samo  maska jednog mentaliteta neurotičnosti koji se javlja uvijek kad igramo pod imperativom pobjede, a izaziva razne  mentalne, fizičke i motoričke poremećaje koji na kraju dovode do ukočenosti i isprepadanosti,  te vi u konačnici nemate igrača na terenu koji će, odvažno i hladno, povući loptu i završiti započeto.

Samo u fudbalu je već mnogo tih teških šamara u odlučujućim utakmicama koji su nas koštali velikih natjecanja - od „historijske“ utakmice sa Danskom kad nam je falio jedan gol za pobjedu i plasman na evropsko prvenstv,o ali ga nismo postigli, preko utakmica baraža s Portugalom, pa do prošlih kvalifikacija, kada smo u zadnjoj utakmici, usred Pariza, svega desetak minuta prije kraja imali 0:1 i direktan plasman na Evropsko, da bi onda, kada već indisponirani Francuzi nisu bili u stanju iz igre postići gol, naš ključni igrač odbrane, Spahić, pred svojim golom izgubio loptu, srušio Nasrija u šesnaestrcu i protivnicima poklonio penal za izjednačenje.

Za razliku od prijašnjih FIFA-nih i UEFA-nih kažnjavanja zbog navijačkog ponašanja, klanjanja na turskim zastavama, tučnjava i ostalog, navijači BiH su, u isto vrijeme dok se pri susretima reprezentacija Srbije i Hrvatske demonstriralo zastrašujuće nacionalističko divljaštvo i vodili odavno izgubljeni ratovi, pokazali iznimno dostojanstvo i čast, te Evropu zadivili svojim odnosom prema reprezentaciji.

Šta da smo izgubili ili odigrali neriješeno?!
Ne treba se zanositi, takva sudbina mogla nas je svakako snaći i ovaj put. Euforije naravno nije nedostojalo. Portugalski smo, kako nam to Jasna Žalica s reklame poručuje, još mjesecima ranije počeli učiti, a u Kaunasu je već sedmicama unaprijed pripremljen slavljenički dernek za nekoliko hiljada domaćih navijača, koji baš negdje u ovim trenucima uživaju na koncertu Halida Bešlića. Dakle, ponovo smo se unaprijed proglasili pobjednicima i svakako da je lijepo vidjeti kako se znamo organizovati kad hoćemo, a i kako se, bogami, znamo veseliti i svoju zemlju predstaviti u najboljem svjetlu; no, izvinit ćete na ovoj možda pretjeranoj kritičnosti i ozbiljnosti, ali šta da smo izgubili ili odigrali neriješeno?!
I suviše je bilo, i to ne samo u fudbalu i ne samo u sportovima, zicera koje je ova zemlja kroz historiju propuštala pa na kraju završavala kao gubitnik. Dakako, u odnosu na prethodne četiri meč lopte za odlazak na veliko fudbalsko takmičenje, kada smo svaki put zakazivali, ovaj put protivnik je ipak objektivno bio mnogo lošiji nego što su to Danska, Portugal i Francuska, a uz to nije imao i ni najmanju motivaciju za pobjedu, osim eventualno onih 100 hiljada eura koje im je Grčka obećala po igraču ukoliko ne izgube od nas.
No, nije li BiH dosta kvalitetnija i od Slovačke od koje je prije kojih mjesec dana u prvoj utakmici ključnog dvomeća, u potpuno neprepoznatljivom izdanju, izgubila usred Zenice, da bi u drugoj utakmici tek zahvaljući promašenim slovačkim zicerima i čudesnom udarcu Hajrovića, koji ulazi jednom u desetak godina, naša reprezentacija za dlaku izbjegla da još jednom uprska stvar? Dakle, kvaliteta u odnosu na protivnika dolazi u drugi plan čim se u nama pokrene uobičajeni proces „sagorijevanje u želji“ koji nužno vodi u poraze, a za njima slijede beskonačna sažalijevanja samih sebe kao moralnih pobjednika i simpatičnih luzera.
Više nam 'ne treba tako malo', sad možemo slaviti
Na svu sreću naši igrači, iako su tokom dobrog dijela meča djelovali ukočeno i plašljivo, ovaj put nisu dozvoli da se historija ponovi. Ibišević ga je zabio hladnokrvno, u najboljem mogućem trenutku za minimalnu, ali rutinsku pobjedu.
Fudbalska reprezentacija BiH je položila ispit. Prvi dio apsolviran je još tamo negdje od 2008. kada smo se uspjeli etablirati kao reprezentacija koja je nužno u svakim kvalifikacijama jedna od prve dvije u grupi i ne kiksa na slabijim protivnicima. Danas, nakon što smo zasluženo savladali Litvaniju, završili kvalifikacije kao jedna od najefikasnijih ekipa evropskog kontinenta (koja je nedostatak rješenja u zadnjoj liniji nadoknađivala agresivnom napadačkom igrom), pokazali hladnokrvnost i snagu kad je bilo potrebno te imali konstantnost i disciplinu u igri, možemo reći da je naša ekipa napravila jedan značajan iskorak od gubitničkog mentaliteta i vječnog samosažaljevanja koje obično počinje rečenicom „a trebalo nam je tako malo“. Više ne treba, sad možemo slaviti.

Ko zna, možda fudbalska reprezentacija bude jedan od motora stvaranja jedne bolje i sretnije zemlje. Ipak je fudbal na ovim prostorima puno više od najvažnije sporedne stvari!

Najbolji igrač je dvanaesti igrač
Uporedo sa igračima i stručnim štabom, jednako bitan pobjednik su i navijači, svi građani Bosne i Hercegovine kojima ja ova reprezentacija na srcu. Za razliku od prijašnjih FIFA-nih i UEFA-nih kažnjavanja zbog navijačkog ponašanja, klanjanja na turskim zastavama, tučnjava i ostalog, navijači BiH su, u isto vrijeme dok se pri susretima reprezentacija Srbije i Hrvatske demonstriralo zastrašujuće nacionalističko divljaštvo i vodili odavno izgubljeni ratovi, pokazali iznimno dostojanstvo i čast, te Evropu zadivili svojim odnosom prema reprezentaciji.

Sve utakmice ovih kvalifikacija ispraćene su bez zvižduka tuđim himnama, bez pirotehničkih sredstava kao dijela našeg zabranjenog fudbalskog folklora, bez omalovažavanja protivnika, a uz pokazivanje nesebične ljubavi prema našoj repki, jednom od rijetkih reprezenata opipljive državnosti ove jadne zemlje koja nas čini ponosnom i zbog koje su hiljade Bosanaca i Hercegovaca na ogromno čuđenje nešto uštogljenijih evropskih domaćina okupirali svaki mogući grad u kojem je naša reprezentacija gostovala, pokazujući fanatičnu predanost jednog iznimno malog naroda prema svojoj fudbalskoj selekciji.

I upravo zbog toga, više od samog plasmana na svjetsko prvenstvo, mogo veću radost predstavlja to što u ovoj zemlji siromaštva, pesimizma, bezadežnosti, političkih hulja i uništenih snova, među narodom koji živi za momke u plavim dresovima konačno možemo vidjeti optimistična, sretna i nasmijana lica kojima su zrake brazilskog sunca barem na tren osvjetlale sumornu svakodnevnicu.
I večeras uistinu s ponosom možemo reći da smo Bosanci i Hercegovci jer je naša domovina konačno pobijedila.  Ko zna, možda fudbalska reprezentacija bude jedan od motora stvaranja jedne bolje i sretnije zemlje. Ipak je fudbal na ovim prostorima puno više od najvažnije sporedne stvari.

OSVRT NA EUROBASKET 2013, ZMAJEVE I JOŠ JEDNO NEOSTVARENO ČUDO: Vječiti bosanski baksuzluk: Nije li i cijela bh. historija sačinjena od beskonačnih propuštenih prilika i krivih poteza?!

Evorpsko prvenstvo, 38. po redu, koje je održano u Sloveniji, ljubitelji košarke u svijetu, a najprije Evropi, pamtit će po još jednoj lošoj organizaciji domaćina i FIBA-e, čudnom sistemu takmičenja, prosječnim utakmicama, izostanku većine najboljih evropskih košarkaša i brilijantnom nastupu Tonija Parkera... No, Bosanci i Hercegovci pamtiće ga po još jednom tipičnom i večitom bosanskom baksuzluku

Piše:
Završen je još jedan Eurobasket. Evorpsko prvenstvo, 38. po redu, koje je održano u Sloveniji, ljubitelji košarke u svijetu, a najprije Evropi, pamtit će po još jednoj lošoj organizaciji domaćina i FIBA-e,  čudnom sistemu takmičenja, prosječnim utakmicama,  izostanku većine najboljih evropskih košarkaša i brilijantnom nastupu Tonyja Parkera. Među fanovima bh. reprezentacije pak, sjećanje na ovo prvenstveno budit će prvenstveno osjećaje tuge, ponosa i žala zbog još jedne, ko zna koje u nizu, propuštene sportske (a možda čak i životne) prilike, kada smo bili samo na korak od sna i postizanja čuda, ali..., čudo se ni ovaj put nije desilo.

No,  krenimo redom. I prije početka očekivao se jedan od najlošijih i najdosadnijih Eurobasketa, s obzirom da je većina vodećih evropskih zvijezda odlučila da ovo prvenstvo pauzira, pa smo u Sloveniji ostali uskraćeni za nastupe košarkih velikana poput Dirka Nowitzkog, Paula Gasola, Andreja Kiriljenka, Luol Denga, Juan Carlosa Navarra, Miloša Teodosića....

Reprezentacija naših zapadnih susjeda pružila je jako dobar nastup i, zauzevši 4. mjesto, ostvarila svoj najbolji rezultat na evropskim prvenstvima još od 1995. godine, kada su Hrvati bili bronzani.

Da prvenstvo pored izostanka košarkaških asova bude dodatno iritantno potrudili su se i slovenski domaćini, kao i ljudi iz FIBE, ti dugogodišnji rušitelji ove predivne igre, pa se u krajnje konfuzan sistem takmičenja, sa prekobrojne 24 ekipe, savršeno uklopilo katastrofalno suđenje sudijskih diletanata i brojni tehnički nedostaci domaćina koji u pojedinim dvoranama nije bio u stanju obezbijediti ni neometano funkcionisanje semafora.

Uspjeh naših susjeda...

Međutim, upravo izostanak vodećih zvijezda davao je nagovještaj da bi ovo prvenstvo moglo biti neizvjesnije zbog  „šarenijih“ sastava, te da bi neke, kvalitetom objektivno slabije reprezentacije, mogle napraviti iznenađenje. I neke su zaista i iskoristile priliku.
Reprezentacija naših zapadnih susjeda pružila je jako dobar nastup i, zauzevši 4. mjesto, ostvarila svoj najbolji rezultat na evropskim prvenstvima još od 1995. godine, kada su Hrvati bili bronzani. Solidan uspjeh zabilježila je i reprezentacija Srbije. Iako su na prvenstvo došli desetkovani bez nekih od svojih najboljih košarkaša, nakon dobre igre u grupnim fazama, debakla u četvrfinalu od Španije, te poraza i od Slovenije, u utakmici za sedmo mjesto istočne komšije su se ipak uspjele konsolidovati i pobjedom nad Italijom osigurati sebi nastup na Svjetskom prvenstvu 2014. godine.  Historijski uspjeh na ovom prvenstvu ostvarila je Ukrajina, osvojivši na kraju šesto mjeto. Velike ambicije na ovom prvenstvu imali su i domaćini Slovenci, ali u četvrfinalu ipak nisu mogli preko budućih prvaka Francuza, te su se na kraju morali zadovoljiti 5. mjestom.

Nezaustavljivi Tony Parker...

Dvostruki prvak, Španija, iako je nastupao bez dvojice svojih ponajboljih igrača, Paula Gasola i Navarra, važio je za velikog favorita na prvenstvu. Uz nadasve nadmeno i samouvjereno ponašanje igrača na terenu, kalkulisanje u grupnoj fazi i svesrdnu podršku sudaca,  Španci su uistinu odavali utisak ekipe koja takmičenje tretira kao samo još jednu rutinsku formalnost kroz koju mora proći kako bi se domogla novog trofeja. No, da stvari ne završe tako, potrudio se jedan tihi, neizbrušeni košarkaški dragulj i najveći junak ovog prvenstva - Tony Parker.
Dok je većina njegovih evropskih kolega iz NBA, pod izgovorm priprema za narednu sezonu, odlučila odmoriti od ovog Eurobasketa, Parker, trostruki prvak sa San Antonijom i MVP finala 2007. godine, je  kao i svaki put dosad svim srcem igrao za svoju zemlju. Šutirao, igrao i na kraju pobijedio. Nakon ne baš toliko uvjerljivih nastupa Francuza u grupnim fazama, Parker je u četvrfinalu sa 27 ubačenih poena najprije pomrsio račune domaćinima, donijeviši svojoj selekciji uvjerljiv trijumf od deset poena razlike.

Tony Parker, trostruki prvak sa San Antonijom i MVP finala 2007. godine, je  kao i svaki put dosad svim srcem igrao za svoju zemlju. Šutirao, igrao i na kraju pobijedio. Nakon ne baš toliko uvjerljivih nastupa Francuza u grupnim fazama, Parker je u četvrfinalu sa 27 ubačenih poena najprije pomrsio račune domaćinima, donijeviši svojoj selekciji uvjerljiv trijumf od deset poena razlike.

U polufinalu, koje nije pogrešno nazvati i finalem prije finala, Francuze je čekao aktuelni prvak i glavni favorit za osvajanje prvenstva- Španija. U triler završnici utakmice koja je često bivala na rubu incidenta, Parker, koji je poput baletana klizeći kroz protivničku odbranu i pogađajući sve što je bacao u pojedinim trenucima izgledao kao da igra sam protiv čitave španske odbrane, srušio je ego nadobudnim Špancima i sa ubačena 32 poena i ukupnim rezultatom 72-75 odveo Galske pijetlove do finala.
Nakon pokazanog karaktera i nadčovječne psihičke snage u polufinalu, Parker i ekipa finalnu utakmicu protiv Litvanije naprosto nisu mogli izgubiti, te su uvjerljivom pobjedom zasjeli na tron Evrope. Prvi put u historiji. Oh, kakvu li je samo moralnu i ljudsku ćusku Francuz dao svim zvijezdama kojima reprezentativne utakmice u odnosu na klupske karijere gdje zarađuju masne milione predstavljaju tek sekundarna, neobavezna natjecanja, na kojima će se pojavljivati samo onda kada im se prohtije, a i tada će se truditi da se uz što više zahtjeva prema stručnom štabu i upravi, što manje troše na terenu. Parker s druge strane je,  i pored brojnih razočaranje i bolnih poraza koja je Francuska redovno doživljavala na prvenstvima, i pored povreda, i pored brutalno teških NBA sezona, se svake godine odazivao na pripreme reprezentacije i uvijek se bezrezervno davao reprezentaciji.
Danas, za Parkera ne samo da se može reći da je prvak i najbolji igrač Evrope, nego takođe i  neupitna karakterna gromada kakva odlikuje samo najveće.

Moralni pobjednici i bosanski inat...

Pored, naravno, Francuske, najzadovoljniji nastupom na ovom prvenstvu mogu biti Litvanci i osvojena srebrna medalja je i više nego dobar rezultat. Međutim, od poraza u finalu od 14 razlike, Litvananiju su trenuci dijelili od možda još i većeg poraza u zadnjoj utakmici grupne faze, kojim bi oni bili poslani kući, a Bosna i Hercegovina ostvarila svoj historijski uspjeh.
Nakon katastrofalnog starta i poraza od Latvije i Srbije, činilo se da će Zmajevi zabilježiti još jedan očajan nastup na Eurobasketu i služiti ostalim ekipama za popravljanje skora. To je nagovještavao i treći duel sa Crnom Gorom u čiju je zadnju četvrtinu BiH ušla sa deset poena zaostaka i treći uzastopni poraz je bio na pomolu. Međutim, u toj četvrtini naši igrači su naprosto eksplodirali i napravivši 16 razlike u zadnjih 10 minuta na kraju slavili sa 70-76.
Psihički ojačani, naši reprezentativci su sljedeći meč protiv Makedonije i pored brojnih sramnih sudijskih odluka i isključenja trenera Ace Petrovića, uspjeli prilično uvjerljivo završiti u svoju korist. Zahvaljujući već spomenutom konfuznom sistemu takmičenja i rezultatima ostalih utakmica, za prolaz dalje „Zmajevima“ je u zadnjem meču bila neophodna pobjeda protiv Litvanije, jedne od najboljih košarkaških nacija na svijetu, i to ne bilo kakva, nego od  minimalno10 poena razlike. I to se zaista činilo kao nemoguća misija. No, nakon lošeg starta protiv Latvije i Srbije, naši košarkaši su se svojski iskupili u mečevima sa Crnogoracima i Makedonacima, i zaista im nismo mogli ništa zamjeriti, a svaka pobjeda protiv Litvanije bila bi hvale vrijedna.

Ko zna šta bi bilo da je Teletović u zadnje tri minute uspio pogoditi barem još jedan šut s „parkinga“, da je Petrović ranije, a ne nakon serije Litvanaca od 8:0, zvao time out, da je barem ušla ona trica Teletovića dvije sekunde prija kraja koja bi nas odvela na dovoljnih  +10, ili... Ili da nismo očajno startali evropsko prvenstvo i izgubili od Latvije, pa onda bili primorani pokazivati čelični karakter, tjerati bosanski inat, doći nadomak čuda ali čudo ne ostvariti...

Nakon izjednačenog i neizvjesnog prvog poluvremena, krajem treće i početkom četvrte četvrine, naši momci ponovo pokazuju nesvakidašnju psihičku snagu, taj čuveni bosanski inat. Na krilima sjajnih ulaza Đedovića i ludih, potpuno nerezonskih trojki Mirze Teletovića, „s parkinga“ kako je to ushićenim glasom komentarisao Edin Avdić, samo tri minute prije kraja utakmice semafor u Jažicama je pokazivao 16 poena razlike za BiH. Litvanci su bili izgubljeni i u potpunom šoku, dok smo mi s nestrpljenjem očekivali isticanje posljednjih minuta i ostvarenje košarkaškog čuda koje je bilo na dohvat ruke.
Ali, kao da je to trajan usud naše zemlje, san ni ovaj put nije ostvaren. Nekoliko ishitrenih šuteva Teletovića, loši napadi i Đedovića  lična greška, vraćaju Litvancima snagu. Prednost BiH se potpuno topi i na kraju naši košarkaši bilježe herojsku, ali ipak pirovu pobjedu, 78:72!.. A tako je malo falilo! Ko zna šta bi bilo da je Teletović u zadnje tri minute uspio pogoditi barem još jedan šut s „parkinga“, da je Petrović ranije, a ne nakon serije Litvanaca od 8:0, zvao time out, da je barem ušla ona trica Teletovića dvije sekunde prija kraja koja bi nas odvela na dovoljnih  +10, ili... Ili da nismo očajno startali evropsko prvenstvo i izgubili od Latvije, pa onda bili primorani pokazivati čelični karakter, tjerati bosanski inat, doći nadomak čuda ali čudo ne ostvariti...

Epilog...

Nije li ovo prvenstvo, kao i mnoge sportske nesreće BiH, od gola koji je Željezničar primio u posljednoj minuti polufinala Kupa UEFA od Videotona 1985. i tako ostao uskraćen za veliko finale sa Realom, preko Džekine prečke, pa zatim i Muslimovićevog promašaja praznog gola u Lisabonu protiv Portugalu u baražu za Svjetsko prvenstvo 2010., glupog Spahićevog prekršaja u kaznenom prostoru nad Nasrijem, koji je potom izjednačujućim pogotkom sa 11 metara spriječio BiH da kao prvoplasirana u grupi ode na Evropsko prvenstvo 2012. - zapravo samo paradigma našeg kolektivnog mentaliteta, mentaliteta koji nas navodi da uvijek kiksamo na zicerima i sebi u jednostavnim situacijama zagorčavamo život, da bismo onda u nemogućim uslovima pokazivali nadljudsku snagu i dolazili nadomak čuda, ali ipak na kraju završavali kao ponosni i časni gubitnici koji su uvijek pred ciljem, a nikad na njemu?!
Nije li i naša kompletna historija sačinjenja od beskonačnih propuštenih prilika i krivih poteza, koje potom, pretvarajući se u nadljude, pokušavamo ispraviti i pobjediti u utakmicama u kojima smo unaprijed osuđeni na pirovu pobjedu?
Možda ćemo ispit kao nacija položiti tek onda kad nam, umjesto traženja čuda, zadnje utakmice postanu tek puka formalnost u kojima ćemo samo potvrditi našu prethodnu dominaciju nastalu kao rezultat disciplinovanog rada i povlačenja pravih poteza. Fudbalska reprezentacija je, recimo, na dobrom putu da napravi taj korak.

Kako su se Bošnjaci sveli na kratke pantalone, pokrivene djevojčice i fildžan?!?

Nikakvi Revolti, Štukani, Brkani i nevladine organizacije bošnjaštvu nisu mogli nanijeti veću štetu od one koje du mu nanijeli Cerići, Zukorlići, Alispahići, Latići... i drugi misionarski grobari vlastite nacije... Spot s "brotom" samo je logičan nastavak nakaradnog imidža bošnjaštva koji je godinama građen - i sveden na kratke pantalone, pokrivene djevojčice i fildžan

Piše:
Od svih dušebrižničkih predpopisnih spotova  koji vrijeđaju vid, sluh i zdrav razum, kreiranih s ciljem davanja uputa bošnjačkom puku kako da ispuni popisni listić (kao da se obraćaju nedonošćadi s poteškoćama u razvoju), ubjedljivo najveću pažnju privukao je posljednji, objavljen pod nadasve nevinim nazivom :"Popis stanovništva 2013". Spot, uistinu, podsjeća na najčuvenije ratnohuškačke skečeve Riste Đoge,  koji su legitimitet zločinačkoj politici paljanskog režima prema Bošnjacima nastojali dati prikazivanjem istih kao niže vrste nedostojnih barbara - u sobu u kojoj vidimo dvije pokrivene djevojčice kako za sećijom "piju kahvu", u hlačama sa potvrdnutim nogavicama ulazi vidno ljutit dječak. "Što si ljut, broto", upita jedna od zabrinutih sestara, nakon čega "broto" otkriva da ga je razljutio onaj neimovani što mu je rekao da je "Bosonac" („estakvirulah“), a nije on "Bosonac", on je "Bošnjok". Video završava s "prosvjetiteljskom" porukom: "Ponosno kažimo, mi smo Bošnjaci".

Spot, uistinu, podsjeća na najčuvenije ratnohuškačke skečeve Riste Đoge, koji su legitimitet zločinačkoj politici paljanskog režima prema Bošnjacima nastojali dati prikazivanjem istih kao niže vrste nedostojnih barbara...

Spot je u trenu, a tako je i moralo biti, postao internetski hit, predmet zgražanja, inspirativnih pošalica te još jednog od beskonačnih virtuelnih sukoba vjernika i ateista, sekularista i klerikarista... U videu vidimo sliku Bošnjaka kakvu vam mogu stvoriti samo najveći neprijatelji - sliku primitivnih, vjerski radikaliziranih ljudi čudnog govora koji već od najranijih dana djeci, koja ne znaju ni govoriti kako spada, ispiru mozak svojim političko-vjerskim konceptima. No, da stvar bude tragičnija, ovakav vid promocije bošnjaštva, iako možda iskreniji i neinteligentniji, suštinski se ne razlikuje od slike koju su o bošnjaštvu slali oni koji su bili najglasniji u njegovom promovisanju.
Primjerice, bivši reis Mustafa Cerić, iako je po tituli bio predstavnik muslimana koji žive u BiH, a koji ne podrazumijevaju isključivo ljude bošnjačkog etniciteta, u javnosti je uglavnom nastupao kao bošnjački lider i ideolog, rijetko praveći jasnu distiknciju između vjerskog i nacionalnog identiteta. Naprotiv, preuzimajući ulogu brižnog oca naroda, "svoju djecu" je, kako to i priliči jednom odgovornom roditelju, u govorima ispunjenim paranojom i lovom na vještice, upozoravao da se klone raznih islamofoba, komunjara, liberala i sluga Zagreba i Beograda, koji unose pometnju i podjele u bošnjačkom puku. Istu matricu prihvatilo je još na desetine različitih političara, intelektualaca, kolumnista, vjerskih službenika i nevladinih aktivista koji su bošnjaštvo razumijevali i promovisali isključivo kao nešto što je usko vezano za religioznost i islamske običaje, a ljude koji su odudarali od toga nisu se libili proglašavati neprijateljima i izrodima.

U videu vidimo sliku Bošnjaka kakvu vam mogu stvoriti samo najveći neprijatelji - sliku primitivnih, vjerski radikaliziranih ljudi čudnog govora koji već od najranijih dana djeci, koja ne znaju ni govoriti kako spada, ispiru mozak svojim političko-vjerskim konceptima.

Međutim, bošnjaštvo kao nacionalni projekat koji svoje korijene ima još iz sredine 19. stoljeća, nikad nije bilo zamišljeno onako kako ga, usljed vlastite neupućenosti i vjerske ostrašćenosti, danas tumače pojedini krugovi. Riječ Bošnjak prvi put je zabilježena davne 1440. godine, a okupacijom Bosne od strane Osmanskog carstva, zbog promjena nastalih u bosanskom jeziku, postala je odrednica za stanovnika Bosne, zamijenivši srednjovjekovni izraz Bošnjanin. Kroz naredna stoljeća osmanske vladavine u BiH, kao i austrougarski period, Bošnjak je ostao pojam za osobu koja živi u Bosni.
No, kako ovo nekog ne bi navelo na krivi trag da počne tvrditi da bošnjačka nacija postoji stoljećima, treba reći da je termin Bošnjak kroz historiju označavao prvenstveno regionalnu odrednicu (slično kao danas Bosanac) i  svi pokušaji stvaranja bošnjačke nacije, od aktivnosti bosanskih franjevaca iz sredine 19. stoljeća, pa do Kalajevog projekta bošnjačke nacije na prelazu iz 19. u 20. stoljeće, završili su neslavno. Ono što je možda simptomatično, i na osnovu čega se mogu povući zanimljive paralele s mnogim današnjim propagatorima bošnjaštva je da je Kalajev projekat, pored činjenice da na njega nisu pristali pripadnici tada već etabliranih srpske i hrvatske nacije u BiH, bio odbačen i od samih muslimana koji u to vrijeme nisu pokazivali interes da razviju bilo kakav kolektivni identitet mimo vjerskog.

Bošnjaštvo kao nacionalni projekat koji svoje korijene ima još iz sredine 19. stoljeća, nikad nije bilo zamišljeno onako kako ga, usljed vlastite neupućenosti i vjerske ostrašćenosti, danas tumače pojedini krugovi.

U Kraljevini Jugoslaviji u širu upotrebu ulazi novi naziv za stanovnika Bosne - Bosanac, koji se koristio naizmjenično s terminom Bošnjak, da bi u socijalističkoj Jugoslaviji riječ Bošnjak među običnim pučanstvom bila gotovo potpuno zaboravljena. Međutim, u toj državi, i muslimansko stanovništo dobilo je pravo na posebno nacionalnu odrednicu, pa je u ustav iz 1974. uvedena nova jugoslovenska nacija pod imenom Muslimani, što je bio svojevrstan svjetski presedan da je jednoj grupi vjersko ime izjednačeno s nacionalnim. Uporedo s tim, pojedini bošnjački intelektualci, na čelu sa Adilom Zulfikarpašićem koji je djelovao u emigraciji, radili su na vraćanju zaboravljenog bošnjačkog imena kao nacionalnog, tj. oživljavanju Kalajeve ideje. Takav koncept bošnjaštva, iako je svakako podrazumijevao da njegovim dijelom postanu svi bh. muslimani, takođe je trebao biti  otvoren i za pojedince drugih vjeroispovijesti u našoj zemlji koji bi tako postali dijelom jedne višeslojne, pluralne nacije, identifikujući sebe prvenstveno s Bosnom i Hercegovinom i njenim kulturološkim identitetom.
S demokratizacijom Jugoslavije krajem osamdesetih i početkom devedestih, Zulfikarpašić se vratio u BiH i kroz politički angažman započeo snažniju promociju ideje bošnjaštva. Međutim, u svojim počecima, taj koncept (kao uostalom i većina drugih Zulfikarpašićevih ideja) nije nailazio na odabravanje među rukovodećim kadrom SDA (u to vrijeme više muslimanskim pokretom s jasnom islamocentričnom orijentacijom, nego strankom), kojem je savršeno odgovaralo tadašnje jugoslovensko rješenje da Musliman bude ujedno i vjerska i nacionalna odrednica.

Bivši reis Mustafa Cerić, preuzimajući ulogu brižnog oca naroda, "svoju djecu" je, kako to i priliči jednom odgovornom roditelju, u govorima ispunjenim paranojom i lovom na vještice, upozoravao da se klone raznih islamofoba, komunjara, liberala i sluga Zagreba i Beograda, koji unose pometnju i podjele u bošnjačkom puku.

Izopćen iz SDA, Zulfikarpašić je u konačnici završio kao politički gubitnik, ali ne i ideja bošnjaštva. Zahvaljujući incijativi bošnjačkih intelektualaca, na Drugom bošnjačkom kongresu 1993. godine, usred ratne golgote i neizvjesnosti, uvedeno je bošnjački ime kao nova nacionalna odrednica za tadašnje ustavom priznate Muslimane. Paradoks je da je jedno od nastarijih historijsko-teritorijalnih imena (doduše, u modificiranom turskom obliku), Bošnjak, postalo najmlađim nacionalnim imenom. Koliko je sama ova odluka da Bošnjak jednostavno zamijeni Muslimana, dalje uslovila da se ovaj identitet počne vezivati uz muslimanstvo i ostane reduciran samo na ljude koji su muslimani ili barem jednim porodičnim dijelom pripadaju islamskog civilizacijskom krugu, može se raspravljati, međutim, vjerovatno je daleko pogubnije bilo što se dozvolilo da afirmaciju i širenje bošnjačkog imena na sebe preuzmu izrazito vjerski nastrojeni pojedinci, isti oni koji su se nekoć bunili protiv Zulfikarpašićeve ideje želeći da im muslimanstvo ostane ne samo vjerska nego i nacionalna odrednica.
Oni suštinski, samo značenje nacije i njene odlike nisu razumjeli, niti su bili u stanju razdvojiti vjerski od nacionalnog identiteta. Naprotiv, bošnjačko nacionalno ime su koristili za promociju vlastitih svjetonazora i uvjerenja kao njegovih ključnih odlika, pritom ga, nužno i gotovo bez izuzetaka, uslijed vlastite ostrašćenosti i neukosti, poistovjećujući s vjerskim praksama i običajima.
Svjedoči li ovoj tvrdnji išta vjerodostojnije od kampanje ad hoc incijative "Bitno je biti Bošnjak", stvorene kako bi se u narodu probudila nacionalnu svijest pred popis stanovništva, uslijed panike "bošnjačkih misionara" da brojno stanje njihovog naroda neće biti onakvo kako su očekivali. Poznata je činjenica da dobar broj ljudi i pored toga što nose muslimanska imena, sebe nije želio vidjeti dijelom bošnjačke nacije, niti je ikad prihvatio bošnjačko ime. Radi se uglavnom o ateistima, agnosticima ili jednostavno sekularistički orijentisanim pojedincima, koji su, upravo zbog vezivanja bošnjaštva uz razne vjerske ceremonije i prakse, te desnije političke ideje, razvili odbojnost prema samom imenu. Takvi pojedinci sebe su odlučili identifikovati s drugačijim identitetima, prvenstveno bosanstvom, i upravo takve osobe većinom čine one koji će "smanjiti broj Bošnjaka".

Dakle, incijativa "Bitno je biti Bošnjak", po logici stvari  na prvom mjestu se trebala obratiti takvima, odnosno nastojati ih ubijediti da ne moraju biti vjernici da bi bili Bošnjaci. Međutim, kampanja incijative "BBB" započela je pod sloganom: "Nacija ti je bošnjačka, vjera islam, a jezik bosanski"! Radi li se ovdje samo o gluposti ili naprosto o činjenici da takve snage bošnjaštvo bez islama ne mogu i ne žele pojmiti?
Stvari ne stoje nimalo bolje ni sa poprilično blesavim predizbornim spotom "Ne moraš biti musliman, da bi bio Bošnjak", Fatmira Alispahića, koji je, kako mu i samo ime kazuje, upućen ateistima. Iako on u tom spotu ateiste poziva da se ne izjasne kao Bosanci nego kao Bošnjaci, potkrepljujući to primjerima eminentnih javnih bh. ličnosti koje se deklarišu kao Bošnjaci, a nisu vjernici, već u sljedećoj rečenici spota Alispahić cinično poručuje da su oni Bošnjaci iz interesa "kako bi mogli biti na pozicijama", što nužno implicira da za njega bošnjaštvo bez islama uzrok može imati samo u koristoljublju!

Koncept bošnjaštva koji je zastupao Adil Zulfikarpašić, iako je svakako podrazumijevao da njegovim dijelom postanu svi bh. muslimani, takođe je trebao biti otvoren i za pojedince drugih vjeroispovijesti u našoj zemlji koji bi tako postali dijelom jedne višeslojne, pluralne nacije, identifikujući sebe prvenstveno s Bosnom i Hercegovinom i njenim kulturološkim identitetom.

Stoga, gospodo Cerići, Zukorlići, Alispahići, Latići..., nemojte se čuditi što je bošnjaštvo danas od strane mnogih percipirano kao nešto što je usko vezano uz muslimanstvo, i što mnogi ateisti, agnostici i sekularno orijeniratni pojedinci sebe ne vide u tom konceptu. Upravo ste vi, uzimajući sebi za pravo da svoje ideje predstavljate ne kao konzervativne ili tradicionalističke, što bi politički bilo jedino korektno, ne čak ni kao ni kao muslimanske, nego kao esencijalno bošnjačke - doveli do toga da su vam mnogi ljudi to i dali za pravo i sebe više nisu htjeli vidjeti u istom narodu u čije ste ime mislili da možete ekskluzivno govoriti.

Ako tražite krivca za manji broj Bošnjaka nego što ih je mogao biti, kao i činjenicu da se brojni ljudi namjeravaju izjasniti kao Bosanci ili Bosanci i Hercegovci, ili Jugosloveni, ili kao ništa, samo se pogledajte u ogledalo i vidjet ćete ga. Nikakvi Revolti, Štukani, Brkani i nevladine organizacije bošnjaštvu nisu mogli nanijeti veću štetu od one koje ste vi svojim dugogodišnjim djelovanjem. Spot s "brotom" samo je logičan nastavak onog imidža bošnjaštva kojeg  vi godinama gradite.

Vi ste ti koji ste ideju o stvaranju jedne kompleksne, državotvorne, demokratske nacije, sveli na kratke pantalone, pokrivene djevojčice i fildžan.

Bošnjački mentalitet žrtve

Još od završetka rata ponašanje bošnjačkog naroda podsjeća na kakvo odrpano balavo neokupano čeljade koje luta gradskim ulicama tražeći od prolaznika pola marke. Zahvaljujući potpunom uživljavanju u ulogu žrtve što su aktivno podsticali vodeći domaći politički i akademski krugovi, razvijeno je kolektivno uvjerenje da su strane sile i međunarodni faktori ti koji su dužni rješavati naše probleme i urediti nam društvo- u političkom ekonomskom, socijalnom i svakom drugom pogledu. Takvo stanje svijesti u konačnici je bilo najpogubnije upravo po sam bošnjački narod.

U trenucima kada su pomračeni umovi krenuli s realizacijom projekta uništenja bošnjačkog naroda ili njegovog svođenja na nivo marginalnog političkog faktora, najbolji sinovi su ustali u odbranu naroda i zemlje te dokazali da su i pored brutalnih zločina počinjenih nad mnogim njihovim sunarodnjacima i vojne inferiornosti, ipak u stanju odbraniti svoj narod, svoju zemlju i živote svojih porodica, te uporedo s tim graditi državu. S druge stane naša politička elita se od samog početka u gradnji države i postizanju pobjede u ratu, koristeći (tada s pravom) alibi žrtve, daleko više uzdala u međunarodnu intervenciju (do koje, zbog tadašnjih međunarodnih okolnosti nije došlo sve do pred sam kraj rata) nego u sposobnost vlastitih snaga da stvar okončaju na terenu.

Na kraju je rezultat bio takav da je rat voljom vodeće svjetske sile okončan bez pobjednika, a ista sila nam je u sklopu mirovnog sporazuma kreirala novi Ustav i novo državno uređenje. Uporedo s implementacijom Daytonskog sporazuma, narod- borac ubrzo se počeo pretvarati u narod-socijalni slučaj. Klica mentaliteta žrtve koja je u ratu zasađena ostavila je mahom negativne posljedice na ukupno stanje u narodu. Ratno uvjerenje po kojem su nama kao žrtvi strane sile bile dužne da pomognu te zaustave rat i zločin nad našim narodom, kasnije je preneseno i na sve moguće pore društva i života, a političkim elitama postalo je osnov građenja stranačkih identiteta.

Većina Bošnjaka smatrala je da je prema njima nakon ratnih zločina samim mirovnim sporazumom učinjena golema nepravda, te da je neophodno da vodeće zapadne sile budu glavni faktor koji će im omogućiti da dođu na zelenu granu i ostvare napredak u političkom, ekonomskom, kulturnom i svakom drugom pogledu. Iako je strana pomoć nesumnjivo mogla biti kvalitetnija i bolje usmjerena, ona je ipak, šta god neko mislio o tome, u ogromnoj mjeri postojala. Tokom i nakon rata u svrhu odbrane i obnove BiH uložene su milijarde maraka, i iako se vrlo vjerovatno nikad neće saznati ukupan iznos sredstava koja su prošla kroz našu zemlju, činjenica jeste da je društvo vidjelo samo manji njihov dio kroz rijetke otvorene firme, gradnju škola, bolnica, puteva ili pak vila, razvoj nevladinog sektora itd.,  dok je veći dio netragom nestao.  Ni na političkom planu podrške nije nedostojalo- OHR i drugi faktori međunarodne zajednice uložili su velike napore u gradnju demokratskih institucija i unapređenje društva, desetine nadležnosti prenesene su ovlastima visokog predstavnika sa entitetskog na državni nivo i često je djelovalo kao da strani predstavnici više žele dobro našoj zemlji od samih domaćih političara.

No, bošnjački politički lideri stranu pomoć nisu posmatrali  tek kao dobrodošlu priliku za unapređenje društvenih kapaciteta; naprotiv, ona im je postala osnovna politička vodilja. Insistirajući na ulozi žrtve, temelj bošnjačkog političkog koncepta postao je lobiranje kod utjecajnih karika međunarodne zajednice da one budu te koji će nam izgraditi društvo umjesto nas samih, a velika većina običnih ljudi nažalost je krenula za tim konceptom. Bošnjački političari su tako sebi stvorili krajnje lagodnu poziciju: dok su s jedne strane homogenizirali narod i osiguravali  podršku manipulisanjem njegovim najosjetljivijim emocijama koje se tiču  ratne žrtve, s druge strane su imali savršen alibi da svoju političku nesposobnost, neodgovornost, nedostatak vizije i korumpiranost, pored srpskih i hrvatskih predstavnika koji "nam ne daju" i "koče", opravdavaju i međunarodnom zajednicom koja "nam je skrojila nefunkcionalan sistem" i "nije htjela da nam pomogne da ga promijenimo". Stvari nisu bolje funkcionisale ni u ekonomiji gdje se očekivalo i još uvijek se očekuje da zbog rata i preživljene žrtve, ili pak  vjersko-bratskih odnosa s ovim ili onim narodima i zemljama, drugi budu dužni investirati milijarde u našu zemlju koja bi valjda dovijeka trebala živjeti od strane pomoći.

Bistvovanje pomoću stranih političkih intervencija, humanitarne pomoći i stranih kredita prema svemu sudeći se polako privodi svom kraju. Međunarodna zajednica sve više diže ruke od Bosne i Hercegovine, OHR se već godinama ponaša kao puki posmatrač bosanskohercegovačkih političkih prilika, pritisci stranih krugova moći na domaće političare sve su slabiji i zemlja se polako ali sigurno prepušta propadanju u crnu evropsku rupu. Situacija nije puno bolja ni na ekonomskom planu.  Stranih donacija koje su ionako uglavnom bestragom nestajale ili uzaludno trošene u beskorisne stvari, odavno već nema, a strane investicije našu zemlju zaobilaze u širokom luku, pa tako i naše "bratske" arapske zemlje i Turska daleko više investiraju u susjednu Srbiju (http://www.avaz.ba/vijesti/teme/dok-se-investicije-u-bih-broje-na-prste-arapi-u-srbiju-ulazu-200-miliona-eura) na čuđenje onih koji još uvijek vjeruju da kapital poznaje vjerske i nacionalne pripadnosti  i da su za investicije presudni nekakvi prijateljski ili bratski odnosi, a ne uslovi za razvoj poslovanja.

Insistiranje na ulozi žrtve prema kojoj je učinjenja historijska nepravda, od naroda koji je pokazao da je spreman braniti svoju zemlju krvlju i u kratkom vremenu organizovati otpor, u zadnjih dvadesetak godina stvorio je jednu zavisničku, bespomoćnu, neodgovornu masu, uvjerenu u dužnost čitavog svijeta da brine o njoj i  rješava sve njene goruće političke, ekonomske i socijalne probleme. Čitav bošnjački narod danas pomalo djeluje kao stanovnik nekog siromašnog američkog crnačkog getoa koji živi na socijalnoj pomoći, novac poreskih obveznika troši na skupocjene patike i brzu hranu, nikada nije pokušavao naći posao, a socijalu smatra prirodnim pravom zbog historijske nepravde koja je učinjena njegovim precima. No problem sa socijalnom pomoći, osim što ako želite živjeti od nje ste osuđeni da budete na dnu društva kao što je i BiH na dnu Evrope, je i u tome što radnim i produktivnim ljudima prije ili kasnije dosadi da finansiraju nečije parazitiranje, kao što i ostatku svijeta slučaj naše zemlje slučaja sve više dosađuje.  Sve dok svijet budemo posmatrali iz ugla žrtve kojoj neko nešto duguje, umjesto da se uzdamo u vlastitu snagu i sposobnost da rješavamo probleme i uredimo sebi društvo,  nećemo izaći iz aktuelnog gubitničkog statusa. 

Decentralizovanost kao kocnica ekonomskog razvoja BiH. Stvarno?

Ovih dana svjedoci smo sve snaznije kampanje kojom se gradjani BiH nastoje ubijediti da je decentralizovanost drzave najveca kocnica za njen razvoj, narocito zbog razlicitih fiskalnih sistema u Republici Srpskoj i FBiH koji navodno onemugacavaju ekonomsku stabilnost zemlje. No, tu se postavllja pitanje kako je onda moguce da u Svicarskoj koja je povrsinom manja od BiH, svaki od 26 njenih kantona ima razlicit fiskalni i porezni sistem i da pored te cinjenice sistem funkcionise besprijekorno i Svicarska ostaje jedna od najbogatijih i najprosperitetnijih zemalja svijeta?

"In 2011, the federal income tax varied from a bracket of 1% (for single tax payers) and 0.77% (for married taxpayers) to the maximum rate of 11.5%. Individuals earning below 13,600 and couples earning below 27,000 Swiss francs were exempt. On cantonal level, tax rates varies heavily, Obwalden adapted a 1.8% flat tax on all personal income following a cantonal referendum in 2007. In most cantons, the rate is proportional with a maximum rate of 6.5% in Bern, whereas in Zurich it was 13% and in Geneva 17.58-.76 % (depending upon taxes as single or jointly)".

Porezni sistem u Svicarskoj

Krpelji u ratu protiv bh. ekonomije

Zijad Krnjić, direktor Zavoda PIO/MIO FBiH ovih dana je ni pet, ni šest izjavio-izvalio da je u Federaciji BiH potrebno povećati stope doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje kako bi se stvorili uslovi za stabilnu isplatu penzija. Pritom Krnjićeva izjava nije došla u svojstvu prijedloga ili savjeta šta on misli da bi se trebalo uraditi, nego naprotiv, direktor nam je jasno dao do znanja da je usvajanje ovakve mjere pod moranjem:  "To je jedino moguće rješenje, da se naše plaće malo smanje kako bi penzioneri imali više penzije, a to će se, prema mom mišljenju, morati desiti uskoro”.

                 (Foto: Zijad Krnjic)

U FBiH ukupni porezi i doprinosi na plate iznose 69 posto na neto zaradu i kao takvi spadaju u sami evropski, ali i svjetski vrh. Ali tu priča ne staje-  ako poredimo ukupne poreze i doprinose na plate u našoj zemlji sa ukupnim davanjima u drugim državama, možemo zaključiti, bez obzira na metodologiju obračuna, da su oni među najvećim na svijetu, a ako na sve to još dodamo i obračunamo razne druge pokazatelje, poput životnog standarda i kupovne moći, inflacije i rasta cijena, te saberemo još i troškove za razne druge oblike državnog, entitetskog, kantonalnog ili općinskog harača (takse, naknade, fiskalizacija i slično)  jasno ćemo doći  do poražavajućih saznanja o jednoj od najskupljih, a ujedno i socijalno najneefikasnijih i najnesigurnijih država.

Osim toga, u BiH valjda nećete sresti poslodavca koji se neće požaliti na visinu doprinosa kao na jednu od najvećih kočnica za uspješno bavljenje biznisom, a gotovo svi ugledniji ekonomisti već godinama alarmiraju javnost o potrebi za smanjenjem nameta koji su, u ovom iznosu, nesnosan balast našoj ekonomiji. Dakle, dodatno povećanje doprinosa nužno bi vodilo dodatnom slabljenju ionako preslabašnog privatnog sektora u našoj zemlji. Suočeni sa novim nametima poslodavci bi bili primorani otpuštati radnike, a kao razumljiv odgovor na državni banditizam došlo bi do jačanja sive ekonomije. Na ove izgledne posljedice neki od poslodavaca su javno upozirili u reakciji na Krnjićevu izjavu.

No, i pored svih izvjesnih nuspojava takvog poteza, direktor Zavoda PIO/MIO nema razloga da brine. Sigurno uhljebljen na poziciji direktora ove vrlo važne državne institucije, Krnjićevi pogledi očigledno su i suviše ograničeni da bi bio u stanju sagledati širi društveni kontekst i pritom razviti osjećaj i minimalne društvene odgovornosti. Dodatno slabljenje ekonomije, pad standarda, otpuštanje radnika i jačanje rada na crno, nije nešto što Krnjiću zadaje muke. Njemu, kao klasičnom državnom birokrati briga i interes je prvenstveno sebi obezbijediti što lagodnije radno mjesto, odnosno što je moguće više sredstava poreskih obveznika za sistemsku manipulaciju i lak posao, te za to dobiti zahvalnost svoje, u ovom konkretnom slučaju penzionerske klijentele. O onim radnim ljudima koji stvaraju nove vrijednost i koje bi ovakva mjera direktno osiromašila i unazadila- drugi neka brigu brinu. Bitno da je Krnjićev, odnosno interes PIO/MIO-a podmiren.

Ovakve stupidarne, štetočinske i nadasve neodgovorne mjere, nažalost, i nisu nešto neobično u ovom društvu kada su u pitanju državne strukture i njihovi skromni ljudski izdanci. U glavi mi još odzvanja izjava direktora Federalne uprave za inspekcijske poslove Ibrahima Tirka, koji je prije nešto više od godinu dana povodom akcije državnog reketiranja malih poduzetnika zamišljene na način da im službenici inspekcije upadaju u urede i rovare po kompjuterima ne bi li pronašli piratske programe na koje će udariti kaparu- izjavio da se poslodavci bespotrebno žale da su im preveliki nameti jer su među najmanjim u Evropi i da oni lažu da pune budžet kad to kod nas u najvećem procentu čini država! S obzirom da država nema svoj novac nego posjeduje isključivo ono što od svojih radnih građana koji stvaraju nove vrijednosti uzme kroz poreze, nije baš najjasnije šta je Tirak mislio pod tim da je država ta koja puni budžet!? Osim ukoliko, eventualno, Tirak zna za neku tajnu državnu riznicu s neograničenim blagom kojim se puni budžet, ovakva izjava bila bi dovoljna za izvlačenje konačnog i nesumnjivog zaključka da je Tirak potpuni diletant, nedostojan funkcije koja mu je povjerena, a u normalnom društvu bi zbog takvih izjava bio "razapet" od strane medije sve dok zbog blamaže i siline pritiska ne bi bio prinuđen podnijeti ostavku. Koliko se sjećam, a vrlo se dobro sjećam, izjava Tirka tada je u medijima prošla apsolutno nezapaženo, kao što će vjerujem i ovaj štetočinski i idiotski prijedlog Krnjića. I čak i kada bi se ostvarila njegova prijetnja o dodatnom povećanju doprinosa, i ne sumnjam da bi naša javnost ubrzo zaboravila ko i zbog čega im je povećao namete, kao što se danas više niko živ ne sjeća ko, kada i kako nam je uvodio i povećavao razne poreze i doprinose.

Država vs. tržište

Izjava Krnjića i generalno ponašanje većine pripadnika naše vladajuće budžetske klase simptom je jednog dubokog stanja svijesti koja vlada u tom dijelu društva- stanja permanentne, grčevite borbe za povećanje vlastitih privilegija i utjecaja s jedne, te krajnjeg prezira prema tržištu s druge strane. Iako bi po logici stvari Krnjići, Tirci i ostale budžetske age pred poslodavcima i radnim ljudima iz realnog trebali biti manji od makovog zrna, jer upravo zahvaljujući njihovom radu i porezima koje plaćaju oni dobijaju svoje plate i mogućnost da rade,  u njihovim izjavama redovno ćete prepoznati krajnji skepticizam, netrpeljivost i osvetoljubivost prema slobodnom poduzetništvu i tržištu, te svemu što oni predstavljaju.

Ovakav odnos prema privatnom sektoru od strane državnih službenika donekle je i razumljiv. Privatni i državni sektor suštinski su, i u svakoj svojoj pori- potpuni antipodi. I iako državni sektor ne može postojati bez privatnog sektora, a privatnom je državni potreban tek toliko da mu obezbijedi pravnu i fizičku sigurnost, ono što šteti privatnom, državnom kratkoročno donosi znatne benefite. Primjerice, preveliki porezi i prekrobrojne regulacije znatno otežavaju normalno funkcionisanje i razvoj privatnog sektora, ali zato javnom veći porezi obezbjeđuju više sredstava, a regulacije veću moć i opus nadležnosti. Osim toga, za razliku od poslodavaca koji u zdravim društvima uspjeh mogu ostvariti jedino tako što tržištu ponude proizvode i usluge koje će što veći broj ljudi željeti koristiti, a radnici visoke plate i ugled obezbjeđuju uspješnim radom za kojim postoji potražnja, kod državnih službenika stvar je nešto drugačija. Oni na najodgovornije funkcije dospijevajaju uglavnom zahvaljujući političkim i stranačkim vezama. Dakle, dok je za značajniji uspjeh na tržištu neophodna izvrsnot bez obzira kojim poslom da se bavite, za uspjeh u državnom sektoru presudna je- podobnost. Zaposleni u javnom sektoru svjesni su da na te pozicije najčešće nisu došli zahvaljući svom znanju i sposobnostima, nego uglavnom zahvaljujući političkim vezama, a za održavanja na istima presudni su ne težak rad i dokazivanje, nego odanost svojim političkim i interesnim mecenama. S obzirom na te, suštinski suprotne predispozicije za uspjeh i opstanak u javnom sektoru u odnosu na tržište, oni instinktivno preziru privatni sektor jer osjećaju da kada bi sigurni administrativni položaj sa još sigurnijom platom zamijenili bespoštednom tržišnom utakmicom, u njoj bi od konkurencije naprosto bili pregaženi  i njihov život ni izbliza ne bi bio tako lagodan. U svemu tome najpogubnija stvar je što su i budžetlije, kao i svi drugi ljudi, u poslu vođeni prvenstveno svojim sebičnim, pohlepnim interesima. I dok je za zaposlenog i poslodavca u privatnom sektoru ta pohlepa uglavnom korisna i ostatatku društva, jer da bi ostvarili materijalno blagostanje neophodno je da svojim sunarodnjacima ponude neku konkretnu uslugu za koju će oni biti spremni dobrovoljno izdvojiti svoj novac, javni sektor raspolaže monopolom na silu. Njihove plate ne zavise od produktivnosti i tržišne efikasnosti, nego ih sami sebi izaglasavaju, a finansiraju se od poreza koje svojevoljno nameću realnom sektoru. Poput krpelja, javni se kači za realni sektor, siše mu krv, tj. novac, raste, prenosi bolesti poput nezaposlenosti, besperspektivnosti i stagnacije, sve dok u konačnici žrtva ne podlegne. S obzirom da mu je u to prirodi, krpelj u svojoj nagonskoj žeđi za krvlju nije u stanju razviti bilo kakvu empatiju i ili odgovornost prema žrtvama koje uništava.

Zato je potpuno razumljivo zašto Krnjić najavljuje povećanje doprinosa kako bi povećao finansijska sredstva Zavoda na čijem je čelu, ali mu ne pada na pamet da za rješenje problema penzija predloži smanjenje javnog sektora.. I dok je takvih poput Krnjića kao pripadnika jedne posve odvojene, budžetske društvene klase, potpuno suprostavljene našem realnom sektoru koji sve više posustaje, građani koji rade i stvaraju nove vrijednosti mogu očekivati da će im se u budućnosti još snažnije sisati krv sve dok jednom potpuno ne presuše. 

Gora-bolja Bosna i Hercegovina

Stanje u Bosni i Hercegovini i dalje je tradicionalno beznadežno. Krize vlasti na raznim nivoima i političke blokade koje su u ovoj luđačkoj košulji skrojenoj u Daytonu od početka uobičajenost, poprimile su možda i najozbiljniji oblik do sada i nije izvjesno da će aktuelna vladajuća garnitura političkih partija, a nevladajućih gotovo da nema, do sljedećih izbora uspjeti profunkcionisat na bilo kojem nivou višem od opštinskog.

Nakon četverogodišnje dominacije osovine Dodik-Silajdžić, pred izbore 2010. mogli smo čuti zabrinuta upozorenja odveć umornih međunarodnih funkcionera i domaćih analitičara kako su četiri godine njihove vladavine bile potpuno izgubljene za BiH, te da stoga naša zemlja nema više vremena za čekanje i potrebno je da munjevitom brzinom počnemo s provođenjem reformi ukoliko se iole želimo približiti zemljama u okruženju na putu ka, kako se to popularno kaže- euroatlantskim integracijama.

I bješe izbori, SBiH ode u penziju, SDP sjede na trenersku klupu, ostali igrači ostaše u igri uz neka nova lica na klupi. Trener u crvenoj majici pokaza da je totalni diletant nedostojan tako ozbiljnog posla- s konstantnim rotacijama igrača izazva pobunu u ekipi, najpopularnijeg igrača otjera iz igre, a igrač u zelenom dresu odbi da napusti teren i umjesto toga odluči da mu do kraja utakmica minira igru. Ovakvo rasulo u crveno-zelenom timu iznimno obradova njihovog glavnog konkurenta iz Laktaša, no smiješak s lica ubrzo mu nestade kada se navijači njegovog tima u sve većem broju i sve glasnije pobuniše zbog katastrofalnih rezultata na domaćem terenu. “Sve su to kopilad”- rekao bi poetičn bloger, a u slobodno vrijeme do ove izjave i sekretar SNSD-a Rajko Vasić.

No, ako je vesela Dodikova družina svojim izjavama i djelovanjem unosila strah i nemir u junačka srca patriotskih snaga zabrinutih za budućnost i opstanak naše Jedne i Jedine, nakon posljednjih izbora više nema razloga da brinu. Naime, teško da je ijedna politika separatizma, nacionalizma, podjela i segregacije mogla nanijeti veći udarac cjelovitoj i funkcionalnoj Bosni i Hercegovini od političke farse u režiji dvije najveće bošnjačke stranke- SDA i SDP-a, koje su u bespoštednoj borbi za vlast i moć gdje god je to bilo moguće onemogućili normalno funkcionisanje države. No, da nije sve tako crno i da ipak ima nade za ovu zemlju saopštio nam je član predsjedništva Bakir Izetbegović. Sve što treba da uradimo, veli predsjednik, jeste da se strpimo do izbora 2014. Tada će valjda, računa Izetbegović, njegova stranka odnijeti apsolutnu pobjedu na svom parčetu zemlje, i u skladu sa starom dobrom tradicijom odvesti zemlju i u narednih najtežih 20 godina.

I dok tako SDA po ko zna koji put štiti opstanak Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda, SNSD i dalje prepada Srbe sa bošnjačkim unitaristima i domaćim srpskim plaćenicima, Bosić protestuje protiv “orijentalne patetike” iz Sarajeva, Radončić nastavlja ratovati s Bakirom, Lijanović nam ponavlja lekcije o političkom sistemu SAD-a, a od SDP-a ni traga ni glasa: Bosna i Hercegovina je i zvanično potvrđena kao najsiromašnija država Evrope sa najnižim standardom, nezaposlenost i dalje prelazi 40%, po indeksu ekonomskih sloboda smo također prikovani za evropsko dno, a bebe nam umiru u beogradskim bolnicama jer politički idioti već nekoliko mjeseci nisu u stanju usaglasiti se oko pitanja o izdavanju jedinstvenih matičnih brojeva. Siromaštvo, besperspektivnost, korupcija, nezaposlenost i opća apatija i dalje ostaju dominantno obilježje bh. društva, obilježje koje pogađa svakog građanina i sve narode u ovoj zemlji. No, čini se da ovo političko, a najprije ekonomsko beznađe dugoročno može i nešto pozitivno iznjedriti. Iako još uvijek stidljivo i polako, sve primjetnije se pojavljuju iskre neke bolje Bosne i Hercegovine. Rat je stanje u kojem najbolje i najgore osobine najboljih i najgorih pojedinaca dolaze do izražaja, pa se u takvim okolnostima crno na bijelo daju prepoznati i nitkovi i veličine. Naša zemlja na svu sreću već 18 godina nije u ratu, ali ratni mentalitet nastavio je i dalje kroz sve ovo vrijeme biti dominantan mentalitet našeg društva kojeg karakterišu podjele, mržnja, netrpeljivosti, obilna paranoja i zatvorenost u svoje oronule uspavane sredine. Ovakvo stanje svijesti dovelo je do rezultata da su, u ionako nakaradno sklepanoj dejtonskoj državi, najveću popularnost uživale one snage koje su bile najglasnije u dodatnom potrahnjivanju naših strahova i antagonizama. Posljedice takve prakse jasno se ogledaju u socijalnom beznađu, siromaštvu i potpunoj besperspektivnosti, i čini se da sve veći broj ljudi shvata da ih je takva politika uljuljkavanja u halucinogenu kolektivističku utopiju odvela u mračni tunel kome se ne nazire kraj, a stanje besparice, beznadežnosti i apatije kod mnogih polako nadjačava svijest o “zaštiti svojeg” kao primarnog smisla postojanja.

Protesti u Sarajevu zbog nerješavanja pitanja jedinstvenih matičnih brojeva, koji ma koliko su možda i bili neogranizovani, svojim odjekom u javnosti su pokazali da je većini građana polako dozlogrdilo i da je im je dosta više upornih ponižavanja koje im priređuju političke elite. Iako su proteste u Sarajevu i blokadu parlamenta dodikovci ovaj put pojačani SDS-om, po običaju nastojali prikazati kao udar na Republiku Srpsku i njene predstavnike s tajnom političkom pozadinom i planom za centralizaciju BiH, čini se da im takva huškačka retorika zaluđivanja i širenja straha barem kod dobrog dijela građana RS više ne pali. Naime, uporedo sa sarajevskim protestima banjalučki studenti izašli su na ulice svog grada izražavajući nezadovoljstvo studentskim standardom i općim stanjem u društvu s jasnom porukom “Mile lopove, izađi vani”. Iako ova dva protesta nisi bili direktno povezani, i iako, i pored želje pojedinih sarajevskih demonstranata da nekako povežu ove proteste, vođe banjalučkih protesta nisu dale direktnu podršku sarajevskim demonstrantima, oba protesta ipak imaju bitnu zajedničku crtu- predstavljaju dugo očekivan i prijeko potreban bunt protiv istog uzroka problema- političkih nesposobnjakovića i štetočina zlih namjera koji su građanima i Banja Luke i Sarajeva i svih ostalih gradova u BiH u podjednakim količinama podarili urušeno društvo, zaostalost i siromaštvo. I kad zagrebete ispod površine postratnih traumi, antagonizama, podjela, netrpeljivosti i borbi za nacionalne ciljeve, vidjet ćete jednako siromašnog, nerealiziranog, nesretnog i ogorčenog sarajevskog, banjalučkog ili mostarskog studenta, nezaposlenog, radnika, penzionera, građanina i seljaka. A podrška koju su i sarajevski i banjalučki protesti dobili iz, zaista svih krajeva naše zemlje, pokazuje da postoji sve veći broj onih ljudi koji su ljudskost i solidarnost u stanju staviti iznad kolektivnih antagonizama i traumi.

Za borbu za bolju i prosperitetniju Bosnu i Hercegovinu nije nužno da dijelimo zajedničke poglede na državno uređenje, dešavanja u prošlosti ili ideologiju, Iako oko nekih ključnih pitanja koja se tiču samog uređenje Bosne i Hercegovine i toga kako ova država treba izgledati još dugo neće biti konsenzusa, građani naše zemlje trebaju i moraju konačno obraćati pažnju na svoja egzistencijalna pitanja i one stvari koje se u suštini najviše tiču svih nas, te temeljem tih stvari početi graditi povjerenje i bolju saradnju. A meni se čini da ti dani nezaustavljivo dolaze iz prostog razloga što kad imate drutšvo čije se institucije urušavaju, koje je prikovano za evropsko dno po standardu i koje polako zapada u stanje opšteg haosa i očaja, iz toga se može izroditi ili još veće zlo ili nešto pozitivno. S obzirom da mi već dvadesetak godina živimo u zlu koje teško da može biti veće od onog kojeg su propovijedale i personificirale naše političke i društvene elite, vjerujem da će konačno neki normalniji umovi sa normalnijim zahtjevima i pogledima na svijet sve više dolaziti do izražaja, a gladni stomaci i osjećaj beznađa kod sve većeg broja ljuda polako će nadjačavati nacionalne osjećaje i strahove za narod, entitet, državu…. Tako vođeni logikom stomaka, jer je logiku uma od građana BiH pretenciozno očekivati, ljudi od političara polako počinju tražiti polaganje računa za katastrofalno stanje u društvu i upropaštene živote. S obzirom da nam prema svim izgledima u skorije vrijeme ne slijede bolji ekonomski dani, nego naprotiv, zaključit ću da nas u skorije vrijeme vjerovatno očekuje gora-bolja Bosna i Hercegovina.

Protesti protiv čovjeka koji je preporodio Tursku

Politički uspon aktuelnog premijera Turske Recepa Tayyipa Erdoğana počinje 1994. godine, kada kao kandidat Stranke blagostanja biva izabran za gradonačelnika Istanbula. U tom trenutku u Istanbulu su postojali brojni problemi- grad je bio neuređen s neadaktvatnim gradskim prevozom, brojnim problemima opskrbe vodom, zapuštenim kulturno-historijskim spomenicima i krajnje neefikasnom javnom službom. Odlučan u namjeri da se obračuna s korupcijom i grad dovede u red, Erdogan je u četiri godine svog mandata preporodio Istanbul- grad je dobio redovnu opskrbu vodom, novi sistem gradskog prevoza, uređene deponije, tržne centre, autoputeve, zelene površine, studentske domove i mnoge kapitalne projekte.  Još tada su protivnici optuživali Erdogana da u Istanbulu namjerava uvesti islamske zakone, no od toga nije bilo ništa. Upravo će optužbe za pokušaj uvođenja islamizma i ukidanja turskog sekularizma postati glavna optužba koju će njegovi politički protivnici, uključujući i sadašnje demonstrantne, koristiti kao glavni argument u borbi protiv Erdoganove vladavine.

Ustavni sud je zabranio Stranku blagostanja 1998. godine, pa je Erdogan, zajedno s ostacima bivše stranke pristupio novosnovanoj Stranci vrline. Godinu dana kasnije, pod optužbom da je poticao vjersku mržnju, osuđen je na devet mjeseci zatvora, od čega je odslužio četiri mjeseca.

Stranka vrline je 2001. također zabranjena pod optužbom da je kršila sekularne zakone, što Erdogana nije pokolebalo u njegovim političkim ambicijama. Iste godine osnovao je Partiju pravde i razvoja (AKP), koja je na izborima 2002. ostvarila pobjedu s 35% glasova, što joj je po tadašnjim turskim zakonima bilo dovoljno da samostalno formira vladu. Narod Turske upamtio je odlične rezultate koje je Erdogan ostvario kao gradonačelnik Istanbula i nakon višedecenijske dominacije kemalističkih politika čiju je vladavinu pored njegovanja tekovina sekularizma, karakterisala i ekonomska zaostalost te masovno kršenje ljudskim prava i sloboda, odlučio je povjerenje dati novom političkom konceptu.

Uslijed velike zabrinutosti koja je vladala u samoj Turskoj i izvan nje zbog dolaska na vlast stranke čiji su članovi imali islamističku prošlost i kao takvi predstavljali potencijalnu prijetnju sekularističkom uređenju u zemlji, Erdogan i ostalo rukovodstvo stranke uporno su isticali da AKP nema tajni vjerski program, nego se radi o konzervativnoj stranci prozapadnog tipa koja je kao svoje prioritete isticala približavanje EU i ekonomski napredak zemlje, uz oživljavanje pomalo potisnute turske tradicije.

U tom kontekstu, jedan od važnijih aspekata političke ideologije AKP bio je i ekonomski liberalizam, zahvaljujući čijoj je primjeni tokom narednih desetak godina vladavine ove stranke Turska doživjetla potpuni procvat- ekonomija je značajno liberalizovana i oslobođena brojnih zakonskih stega koje su ograničavale razvoj poduzetništva, tržište je deregulisano i izvršena je privatizacija većih kompanija koje su bile u državnom vlasništvu. Ovakve mjere ubrzo su dovele do velikog ekonomskog rasta koji u Turskoj već godinama kontinuirano traje, priliva stranih investicija i otvaranja nekoliko miliona radnih mjesta. O rezultatima vladavine AKP u Turskoj možda najbolje govore statistički podaci o stanju u zemlji danas, nakon desetak godina vladavine ove stranke, u odnosu na 2001., godinu prije dolaska AKP-a na vlast: ukupni bruto domaći proizvod 2001. iznosio je 230 milijardi dolara, danas on iznosi 770 milijardi; realnog ekonomskog rasta nije ni bilo 2001., odnosno zemlja je bilježila pad koji je iznosio čak -9,4%, dok danas Turska bilježi rast od 8,9%; prihod po glavi stanovnika povećan je sa sa 3 000$ na 10 600$; izvoz je povećan sa 25 milijardi na 152 milijarde dolara; izdvajanje za zdravstvo sa 29 povećano je 16,8 milijardi dolara, a za školstvo sa 6,5 milijardi na 47,4 milijardi danas. Osim toga, Turska je vratila i komletan dug MMF-u!

Pa ipak, pozitivne promjene koje su se desile tokom vladavine Erdogana i AKP-a nisu se odnosile samo na ekonomsku situaciju u zemlji. Iako lične i socijalne slobode u Turskoj još uvijek nisu na zavidnom nivou, u posljednjih nekoliko godina zemlja i na ovom polju ostvaruje značajan napredak.  Ukinuta je smrtna kazna, uvedena je veća sloboda govora i udruživanja, data su manjinska prava Kurdima, težište vlasti prebačeno je ka manjim administrativnim jedinicima, i što je možda i najvažnije- armija je stavljena pod civilnu kontrolu. Ovakvi rezultati nisu prošli bez nagrade turskog naroda, tako da je na opštim izborima 2007. stranka osvojila 46,5% glasova, a četiri godine kasnije čak 49,8% glasova.

Protiv čega se protestuje?

Pa ipak, i pored ogromnog ekonomskog napretka koji je Turska ostvarila pod vodstvom AKP-i Erdogana, veće demokratizacije društva te gotovo natpolovične podrške na izborima, ovih dana svjedoci smo nimalo mirnih protesta u Turskoj na kojima demonstranti izražavaju bunt protiv aktuelne vlasti i optužuju je za tiraniju i pokušaj uvođenja islamizma! Treba također napomenuti da ovo nisu prve demonstracije protiv Ergogana i AKP-a zbog navodnog pokušaja islamizacije turskog društva. Sličan pokušaj rušenja AKP-a postojao i 2007., kada su milioni pobornika striktnog sekularizma demonstrirali po gradovima Turske. Generali, koji su tokom četiri decenije oborili četiri vlade i zatvorili isto toliko islamskih partija, izveli su brodove na Bosfor sa cjevima okrenutim gradu. Onda su raspisani prijevremeni izbori u julu na kojima je Erdogan ubedljivo trijumfovao, osvojivši čak 46, 5% glasova.

Danas, šest godina nakon tog događaja, ponavlja se slična situacija. Ako je neko možda i pomislio, naivno, da je povod za masovnije demonstracije u turskim gradovima bio brutalan odgovor policije na proteste protiv rušenja parka i izgradnje tržong centra, ili protiv pokušaja ograničavanja prodaje alkohola, njegove sumnje su mogli odagnati konkretni politički zahtjevi s kojima su naoružani slikama Ataturka istupili demonstranti. Jarko politički i ideološki obojeni demonstranti otkrili su, što kroz ikonografiju, što kroz istupe svojih glavnih protagonista, pravi uzrok ovih protesta- Erdogana i AKP se optužuje za pokušaj uvođenja islamizma i uništenje sekuralističke Turske, zamjera mu se njegov otpor režimu Bašara Al Asada u Siriji, spominje se borba protiv nejednakosti u društvu, a sve je popraćeno uličnim nasiljem uz uništavanje privatne i javne imovine, te čak i skrnavljenje džamija… Pritom, sam način i tok demonstracija jasno ukazuje da se radi o vrlo smišljenoj akciji s dubljom pozadinom: od namjernog organizovanja protesta na za to nedozvoljenom mjestu kao iskre za veće nemire, preko slanja lažnih podataka medijima o broju poginulih i povrijeđenih na demonstracijama do montiranja slika sa protesta kako bi se poslala lažna slika o brutalnosti i siledžijstvu turske policije- jasno je da ovi protesti za cilj imaju uzdrmati tursko društvo i oslabiti poziciju vladajuće stranke.

No, s kojim motivom se nastoji uzdrmati zemlja i srušiti vlast koja je Turskoj donijela veliki ekonomski napredak i rast standarda svim građanima, učinivši od nje regionalnu silu i svjetski relevantan politički faktor? U ime kojih ljudskih prava i sloboda i protiv kakve islamizacije se bore oni koji protestuju sa slikama osobe koja je stvorila sistem u kojem je pokrivenim ženama bilo zabranjeno ući na fakultet, što je tek nedavno promijenjeno, i kada svi podaci govore da je stepen ljudskih prava pod Erdoganovim režimom ne zavidno, ali ipak povećan? Je li pokušaj uvođenja zakona o ograničavanju prodaje alkohola ( takvi zakoni su na snazi u mnogim evropskim zemljama, poput primjerice Švedske u kojoj se samo u državnim prodavnicama do 20 sati mogu kupiti alkoholna pića), odlika te islamizacije i kršenja teško stečenih sloboda, a s druge strane stvarno kršenje prava osobama s vjerskim uvjerenjima i drugačijim ideološkim stavovima nešto što je društveno poželjno i priželjkivano? Erdogan ako je i imao namjeru sistemske islamizacije turskog društva, onda je to dosad jako jalovo radio, jer je vrlo teško pronaći zakone koji ozbiljnije idu u tom pravcu, a koje je njegova stranka usvojila, osim ako pod islamizmom ne podrazumijevamo samu činjenicu da Erdogan zajedno s najprominentijim političarima AKP-a nedvosmisleno ističe svoje islamsko vjerovanje i slijeđenje islamskih vrijednosti?

Ili se pak naprosto radi o činjenici da kemalističkim ljevičarima koji su odlučili izraziti svoj, nimalo miroljubiv bunt prema Erdagonovom režimu, nikakav rast standarda i povraćeni ponos zemlji ne mogu nadomjestiti želju i žal za vremenima kada su u svojoj kemalističkoj poludiktaturi pod svesrdnom podrškom vojske mirno mogli kompletnom društvu nametati svoj ideološki teror i sistemski šikanirati neistomišljenike? Da su kojim slučajem ovi protesti organizovani prije kojih petnaestak godina, umjesto “brutalnosti” policije, vrlo vjeorvatno bismo gledali slike tenkova kako gaze demonstrante.

(Ne)sloboda govora

Većina građana Bosne i Hercegovine protivnici su slobode govora, ili barem smatraju da ona treba biti strogo ograničena i uskraćena onima koji, kako se to voli reći, pozivaju na mržnju, nasilje i diskriminaciju, što je također i našim zakonom zabranjeno. Međutim, postavlja se pitanje kako odrediti kada govor prerasta u pozivanje na navedene stvari i spriječiti eventualnu zloupotrebu, te, što je po meni i najbitnije- ukoliko sebe želimo smatrati slobodnim društvom, imamo li pravo nekom, pa i pojedincima koji promoviraju najmorbidnije i najzloćudnije ideje, zabraniti da misle?

Televizija Pink BH nedavno je kažnjena sa 4 000 KM zbog kršenja člana 4. Kodeksa o emitovanju RTV programa kojim se zabranjuje govor mržnje. Naime, tokom emisije navodno su u telop-u prikazivane SMS poruke gledalaca koje su u sebi sadržavale govor mržnje na rodnoj osnovi, te podsticale na diskriminaciju, mržnju, netrpeljivost i nasilje prema LGBTIQ osobama. Pored sadržaja ovih poruka, u emisiji su čitani i komentari sa Facebook profila emisije Zabranjeni forum, koji su također sadržavali poruke uvredljivog i diskriminatornog sadržaja, te se ponižavajuće odnosili prema LGBTIQ osobama, a sporni su bili i komentari gledalaca iz publike koja je uglavnom neblagonaklono reagirala na ideju o legalizaciji gej brakova u BiH. Na ovu odluku RAK-a se oglasilo i pozdravilo je izvjesno udruženje “Okvir” koje zastupa interese LGBTIQ populacije u Bosni i Hercegovini. No, da su zaista iskrene u svojim zahtjevima za borbu protiv diskriminacije i netolerancije, upravo bi takve grupe bile najglasnije u borbama protiv bilo kakvih cenzura i ugnjetavanja, u skladu sa onom Voltaierovom: “Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš”; jer, ako sta sami žrtva navodne diskriminacije i netrpeljivosti prema sebi, koja je onda logika da uz pomoć državnog aprata represije isti takav odnos želite uspostaviti prema svojim neistomišljenicima i zabraniti im pravo na govor?

Iako kod pojedinih grupacija možda i postoji opravdan strah od nasilja i šikaniranja, pa smatraju da oni koji eventualno pozivaju na to trebaju biti i zakonski sankcionirani, kad zagrebete ispod površine bombastične retorike tih samoprozvanih ljudskopravaša i boraca za slobodu, bit će vam jasno da njih slobode, a naročito govora, najmanje interesuju; ne interesuje ih čak ni eventualno kažnjavanje svih onih pojedinaca i grupacija koje pozivaju na nasilje i mržnju. Sve te velike parole, aktivizmi i tobožnja zabrinutost za prava onih ili ovih, u konačnici imaju za cilj nametanje vlastitih ideoloških uvjerenja i istina kao neupitnosti, i u tu svrhu se ne libe (zlo)upotrebljavati i državnu represiju. Stvari funkcionišu jednostavno- svoje ideje proglasiš progresivnim, liberalnim, civiliziranim i spasonosnim, a sve one koji se ne slažu s njima neprijateljima slobode i napretka s kojima se treba obračunati ne birajući sredstva.

Tako će ta ista samoprozvana progresivna, ljevičarska, ljudskopravaška elita, s pravom dići cijelu halabuku zbog toga što je studentici filozofije u Sarajevu onemogućeno dobrovoljno darivanje krvi zato što se izjasnila kao gej, ali će također s oduševljenjem i salvama podrške dočekati odluku svojih istomišljenika s istog tog državnog Filozofskog fakulteta u Sarajevu da se Fatmiru Alispahiću, rigidno boljševički, prekrše osnovna ljudska prava i zabrani branjenje doktorske disertacije na tom fakultetu, uz otvoreno staljinističko opravdavanje te odluke da je nepoželjan zbog svojih stavova; ista klika će se svim silama zalagati za sankcioniranje šovinizama, govora mržnje na etničkoj, vjerskoj, rasnoj, spolnoj i rodnoj osnovi, pa će u cilju privatizacije antifašizma i degradiranje neistomišljenika (jer ko nije za SDP-ov zakon taj je fašist!), SDP godinama predlagati ublehaški zakon o zabrani nikad jasno navedenih fašističkih organizacija u BiH, dok s druge strane ljevičarski drugovi neće vidjeti ništa sporno u onom drugom, ljevičarskom šovinizmu, i pozivanju na klasne sukobe, rezanje glava “buržujima” ili pak otvoreno slavljenje komunističkih zločinaca i diktatora, a nerijetko i veličanje njihovih zločina (od čega naš javni protostor vrvi); poželjni će također biti i nerijetko ogavni, otvoreno šovinistički napadi na vjerske zajednice: prikazivanje karikature Mustafe Cerića, tadašnjeg poglavara Islamske zajednice BiH u tanga gaćama na naslovnici bh. Dana bit će pravdano slobodom govora, no ista ekipa će vrištati za zakonskim sankcijama i procesuiranjima ako se neko, kao što je to bi slučaj u spornoj emisiji Pinka, usudi reći da gejeve smatra bolesnim ili da ne voli Srbe, Hrvate, Bošnjake, feministkinje, ljevičare… itd.

Ovaj teror političke korektnosti svoj, sasvim providan uzrok ima u čisto ideološkim motivima. Cilj je, uz pomoć agresivne medijske propagande, institucija sile i zloupotrebe “ljudskih prava”, stvoriti društveni ambijent u kome će većina ljevičarskih istina postati svetinje čije će se propitivanje ako treba i zakonom kažnjavati, dok će opća pljuvačina i širenje mržnje prema svim ideološkim neistomišljenicima biti ne samo pravdano slobodom govora, nego i aktivno podsticano. Svjesno ili ne, naši domaći ljevičari time zapravo samo pokazuju da su dobro savladali lekcije svojih ideoloških otaca, poput Herberta Marcusa koji je savjetovao da “čistu” toleranciju treba zamijeniti onom istinskom “oslobađajućom” tolerancijom: “Oslobađajuća tolerancija označava netolerantnost prema pokretima s desnice, a tolerantnost prema pokretima s ljevice”. I tu zapravo razni ocvali akademici, mediji, nevladine organizacije, udruženja za zaštitu ljudskih prava, feminističke grupacije, gej aktivisti i ostali, sa svojim dominantnim diskursom i selektivnim biranjem “govora mržnje” protiv kojeg će se boriti, duvaju u isti rog sa ciljem stvaranja kulturološke diktature vlastitih svjetonazora ili spletova ideja.

No, pogrešno bi bilo iz ovog teksta izvući zaključak da je, ne baš najjasnije definirana, desna intelektualna i medijska scena kod nas operisana od pokušaja korištenja raznih institucionalnih mehanizama za nametanje svog svjetonazora i represiju nad neistomišljenicima. Prije će biti da im je, uslijed činjenice da ljudi sa lijevim svjetonazorima tradicionalno dominiraju našim akademskim, medijskim i nevladinim institucijama, skučen manevarski prostor za djelovanje, te im zbog silnih pritisaka i napada i ne preostaje ništa drugo nego da se, kao što to primjerice često čini Fatmir Alispahić kad odgovara na brojne zahtjeve da mu se zabrani javno djelovanje, pozivaju na vlastita prava i slobodu govora.

Na kraju dolazimo u paradoksalno situaciju, ne baš svojstvenu samo za BiH, da oni koji se kunu u ljudska prava i slobode su uvjerljivo najglasniji u zahtjevima da se upravo u ime tih prava i sloboda onima sa “radikalnim” stavovima uskraćuje osnovno pravo- pravo na slobodu izražavanja, dok s druge strane oni pojedinci, koji nerijetko otvoreno promoviraju šovinizam i netoleranciju, svoje djelovanje opravdavaju pravom na slobodu govora. I imaju i pravo, jer sloboda govora ne može biti neka relativna, varijabilna kategorija, koja može postojati samo do neke mjere, i koju ćemo tumačiti onako kako nama odgovara. Sloboda govora ili postoji ili ne postoji- i ma koliko lično, širenje mržnje prema narodima, rasama, klasama, vjerskim grupama i bićima općenito, smatram nečovječnim i užasavajućim, ni umovima s takvim idejama nemamo pravo zabranjivati da misle. Istinski slobodnim društvom moći ćemo se smatrati tek kada se protiv raznih šovinističkih, rasističkih i mrziteljskih stavova, umjesto pozivanjem na zakone o zabrani širenja mržnje (a koje ćemo potom vrlo široko definirati kako bismo se obračunavali s raznoraznim neistomišljenicima!), počnemo sukobljavati zdravim razumom i argumentima.

Dometi Demokratske fronte

Sudeći po dosadašnjem razvoju događaja, novoosnovana Demokratska fronta ne nudi ni najmanje razloga za optimizam. Naime, svi dosadašnji potezi koji su vučeni u procesu osnivanja stranke otkrivaju duboki amaterizam, hronični nedostatak osnovnih menadžerskih sposobnosti i osjećaja za javnost te potpunu ideološku dezorijentiranost.

 Priča o osnivanju Komšićeve stranke započela je u ljeto prošle godine nakon što je, zbog raskola sa rukovodstvom partije, odlučio definitivno napustiti SDP. Odmah potom krenule su špekulacije da namjerava osnovati vlastitu stranku, što je Komšić ubrzo i potvrdio. I dok se tako javnost bavila nagađanjima o imenu, ideologiji i članovima, novoj stranci mjesecima nije bilo ni traga ni glasa, a uslijed trenutne političke krize i mnogo važnijih političkih aktera, ni Komšić sa svoje, ne pretjerano utjecajne pozicije hrvatskog člana predsjedništva, se nije čuo. Konačno, nakon što smo saznali da će se zvati Demokratska fronta, nova stranka svoju osnivačku skupštinu imala je u aprilu ove godine. Gori datum za osnivanje nije mogao biti izabran.

Nekoliko dana nakon što je napustio SDP, sva pažnja javnosti danima je bila usmjerena na Komšića i njegovu političku budućnost. Da je iskoristio dati momenat i uz najavu, trenutno poduzeo i konkretne radnje na osnivanju stranke i početnoj gradnji njenog imidža, Komšić je tu pažnju mogao mnogo duže i snažnije zadržati, i stvoriti daleko bolju poziciju za buduću stranku. Umjesto toga, odlučio je da čeka, držeči zainteresirane u neizvjesnosti oko izgleda i sastava nove stranke. A onda, u najgorem mogućem trenutku, nekoliko mjeseci po okončanju općinskih, i na pola puta između dvaju parlamentarnih izbora, Demokratska fronta upriličila nam je osnivački kongres sa mahom nepoznatim licima, koje je osnivač opravdao tvrdnjom da će njegova stranka biti sastavljena od novih, mladih ljudi koji se još nisu okušali u politici i spremni su ponuditi nove ideje društvu. Doduše, nije baš najjasnije kako se u tu priču o stranci za novu generaciju uklapa njena potpredsjednica, Hanka Vajzović, koja do sada vjerovatno nije bila član samo onih stranaka koje još nisu ni osnovane; ili slike Tita, zastave SFR Jugoslavije i SR Bosne i Hercegovine koje je Demokratska fronta udrobila u svoje virtualne plakate, i s kojima se Komšić slika po manifestacijama iskazivanja nekrofilske ljubavi prema mrtvim sistemima i državama.

Između petokrake i ljiljana

No, pokazana neozbiljnost i amaterizam u dosadašnjem procesu stvaranja Demokratske fronte, te ideološki bučkuriš kojim ta stranka odiše gradeći vizualni identitet malo sa zastavama s ljiljanima, malo sa zastavama SR BiH, malo sa stećkom, malo sa slikom Tita, na sebi zapravo ima mastan pečat koji održava nesumnjivo autorstvo njenog osnivača. Komšić je do sada nebrojeno puta dokazao da nije političar velikog formata. Ako pogledate njegovu dosadašnju političku karijeru, osim demagogije i nekoliko bombastičnih kontroverznih izjava s kojima je sticao simpatije naroda, Komšićevi konkretni politički rezultati krajnje su minorni; stvari su još značajno i gore ako pogledate njegovo iskustvo u nepolitičkoj karijeri. Pored toga, baš kao što i Demokratska fronta za sada odaje utisak političke svaštare razapete između stećka, petokrake i ljiljana, tako je i lična ideološka pozicija samog Komšića sasvim nesvakidašnja. Kao dobitnik najvišeg ratnog odlikovanja Armije BiH, “Zlatnog ljiljana”, u startu je budio velike simpatije među svim probosanski orijentiranim pojedincima u našem društvu, a njegove ratne zasluge godinama je pratilo verbalno promoviranje patriotizma i bosanstva kao osnovnih vrijednosti. No, ono što je Komšića posebno istaklo u odnosu na ostale političare sa “Bosna uber alles” retorikom, je to što je za razliku od onih koji su tradicionalno igrali na kartu patriotizma, Komšić nastupao iz jedne lijeve (a zovu je i građanskom) pozicije SDP-a. I pored toga, kao i većina njegovih bivših partijskih drugova, neskriveni je simpatizer Josipa Broza Tita, bivše Jugoslavije i njenih tekovina. Tako je na našoj političkoj sceni stvoren jedinistveni politički brand mješavine Zlatnog ljiljana, branioca Republike BiH, titoiste, jugonostalgičara i ljevičara.

Između SDA i SDP-a

Takav spoj jugo-bosanstva naišao je na krajnje pozitivan odjek u bošnjačkom biračkom tijelu. Najprije je SDP-u omogućio da sruši monopol igranja na patriotsku kartu dvojca SDA-SBiH i zaigra na njihovom domaćem terenu ne narušavajući svoj imidž neokomunističke i jugonostalgičarske partije. Koliko je takav ideološki spoj bio uspješan pored ogromne popularnosti koju je Komšić uživao i još uvijek uživa u narodu (340 000 osvojenih glasova na zadnjim izborima) govori i sastav njegovih simpatizera među kojima ćete naći svega i svačega- od ratnih veterana, preko bošnjačkih nacionalista, samoprozvane “gradske raje”, modernih socijaldemokrata pa sve do radikalnih marksista koji otvoreno prizivaju nacionalizaciju.

Upravo ovakva popularnost i podrška koju još uvijek uživa u narodu daje realna očekivanja da bi Demokratska fronta, uz daleko ozbiljniji rad, bolji menadžment i PR, mogla biti jedan od glavnih političkih činilaca u BiH. Ipak, iako mu kratkoročno zbog masovnosti stranke i uspjeha na izborima može biti korisno što je u stranku u stanju privući i zagrižene marksiste i razočarane bivše glasače SDP-a, i “etničke Bosance” i sekularne bošnjačke nacionaliste, Komšić će u jednom trenutku morati preuzeti političku odgovornost i odlučiti kojoj grupi dati primat. Taj problem će posebno doći do izražaja ako Komšić, nakon što mu istekne mandat u predsjedništvu, odnosno poslije sljedećih izbora, dođe u poziciju da se pita o konkretnim stvarima i politikama, jer tada mu više neće vode piti dosadšnja narodska opravdanja: “Dobar je on, ali mu Lagumdžija/partija ne valjaju”. Iako je teško, nije nemoguće graditi stranku na svim tim identitetima, no problem dodatni mu predstavlja aktuelni bespoštedni sukob na relaciji SDA-SDP, možda i najžešći kojem smo svjedočili do sada, a koji se u skorijoj budućnosti vjerovatno neće smiriti. Na pokušaje izbacivanja iz vlasti, SDA je, vrlo uspješno, odlučila zaigrati na svom tradicionalnom terenu pozivanja na zaštitu države BiH i nacionalnih interesa bošnjačkog naroda od političkih kvislinga, dok SDP odavno gubi kako popularnost, tako i konce iz ruku, te demonstrira potpunu nezrelost za vođenje države.

Iako će rezultati uveliko utjecati na to, Komšić će poslije izbora, vrlo izvjesno, biti u poziciji da odluči da li će se držati po strani tog sukoba i igrati sam protiv svih, ili će se prikloniti jednoj od strana, bilo taktički, bilo ideološki. I dok će upravo razočarani bivši glasači SDP činiti veći dio glasačke baze Željka Komšića zbog čega po prirodi stvari mora biti suprostavljen svojoj bivšoj stranci, ti isti glasači mu vjerovatno neće oprostiti bilo kakvo koaliranje sa SDA, sa kojom trenutno, spletom okolnosti, duva u isti rok patriotske retorike i otpora SDP-u.

Od toga hoće li svoju stranku primarno graditi kao ljevičarsku, jugonostalgičarsku, multietničku i građanski probosansku, odnosno na vrijednostima koje je do sada utjelovljavao SDP-a, ili će, možda čak i bez koaliranja, primat dati SDA-ovoj probuđenoj retorici o branjenju države i izdajama, uveliko će zavisiti sudbina Demokratske fronte. Naravno, sve ovo pod uslovom da ozbiljnije počnu raditi na promociji stranke i privlačenju novih članova i simpatizera, dok ljudi nisu zaboravili da su opšte i osnovani, što i ne bi bilo toliko nevjerovatno ukoliko nastave djelovati kao i dosad. Na krilima Komšićeve popularnosti Demokratska fronta bi, uz kvalitetnu kampanju, mogla postati treća ili čak druga politička snaga u Federaciji BiH i bitan politički faktor. I samo to!- jer svi oni koji očekuju neke velike političke promjene i reforme s Demokratskom frontom, uzaludno se nadaju. Mješavina jugokomunističke nostalgije i patetičnog igranja na patriotske emocije predstavlja zapravo samo prežvakavanje ideja koje u ovoj zemlji dominiraju već sedamdesetak godina. Osim toga, istinski odlučni lider i reformator za kojim ova zemlji vapi, poptuni je antipod iskrenom i otvorenom, ali u pogledu državničkih kvaliteta minornom Komšiću.