četvrtak, 6. srpnja 2017.

ORDOLIBERALIZAM: “Pravila i red” koji stoje iza njemačkog ekonomskog čuda

Između socijaldemokratije i čistog ekonomskog liberalizma, postoji jedna ekonomska i politička teorija koja na najbolji način nastoji pomiriti slobodno tržište s kvalitetnom socijalnom zaštitom i snažnom državom. Riječ je o ordoliberalizmu. Ovo je ogranak klasičnog liberalizma koji je nastao u Njemačkoj tokom nacističkog razdoblja, kada su disidenti oko Waltera Euckena, ekonomisti u Freiburgu, sanjali o boljem ekonomskom sistemu. Oni su reagirali protiv planskih ekonomija nacističke Njemačke i Sovjetskog Saveza. No odbacili su i čisti laissez-faire i kejnzijansko upravljanje potražnjom.
Rezultat je bila škola koja je i idejno i kroz lična poznanstva bila bliska sadržajima Austrijske škole ekonommije povezane s Friedrichom Hayekom. Hayek i Eucken dijelili su mišljenje da je deficitarna potrošnja radi stimulisanja potražnje bio nadasve besmislen model. Ordoliberalizam se od austrijske škole međutim razlikovao u uvjerenju koliko snažna uloga države u ekonomiji treba da bude. Za razliku od austrijske škole ekonomije koja tradicionalno zagovara što je moguće manju državu, ordoliberali vjeruju da kapitalizam zahtijeva snažnu vladu kako bi ona stvorila okvir za uspostavljanje reda (latinski ordo) koji bi slobodnom tržištu omogućio najdjelotvornije funkcionisanje. No, snažna država u očima ordoliberala je samo ona koja postavlja pravila, ne i ona kejnzijanska koja otvoreno interveniše i vodi ekonomiju. Ordoliberali snažno i eksplicitno odbacuju državni intervencionizam i mješovitu privredu. Za njih je slobodno tržište etički poredak. Negiraju koncept pune zaposlenosti, subvencija, državne kontrole i politike cijena. Prema njima, državni intervencionizam je neprihvatljiv jer deformiše pravila igre na tržištu. Državnim intervencionizmom određeni privredni subjekti se stavljaju u povlašten položaj u odnosu na druge. Država jedino može podsticati ekonomiju ako stalno unapređuje institucije i pravila. No, ordoliberali su istvoremeno i zagovornici snažne i kvalitetne socijalne zaštite te su izvorni ordoliberali jednu od najvećih mana svijeta u godinama prije Prvog svjetskog rata vidjeli u njenom nedostatku. U tom smislu stvari poput univerzalnog zdravstvenog osiguranja i obezbijeđenih penzija ordoliberali smatraju neupitnim civilizacijskim dostignućem. Ipak, prema ordoliberalnoj teoriji sve vrste redistribucije bogatstva moraju biti zasnovane na čvrstim i jasnim pravilima koja će biti jednaka za sve i nijednoj grupi neće pružati posebne povlastice nauštrb druge.
Preko Ludwiga Erharda, prvog ministra ekonomije u Zapadnoj Njemačkoj ispred CDU-a i drugog kancelara poslije Konrada Adenauera, ordoliberalizam je snažno utjecao na njemačku poslijeratnu ekonomsku politiku. U mjesecima nakon kapitulacije nacista, Njemačka se nalazila u očajnom stanju. Zemljom su harali siromaštvo i glad, a inflacija je bila astronamska, pa je trampa postala glavni oblik trgovine. Erhard je kao službenik tada još uvijek okupacione vlade na svoju ruku i uz žestoko protivljenje nadređenih američkih funkcionera uspio provesti reforme koje će stvar iz temelja promijeniti. Reforme su se odnosile na prestanak kontrole cijena i pojednostavljivanje propisa za ekonomske aktivnosti. Povrće, voće, jaja i gotovo sva prehrambena roba je u potpunosti oslobođena kontrole cijena. Dozvoljene cijene većine drugih proizvoda maksimalno su povišene, dok u praksi državne kontrole cijena zapravo nisu ni vršene. Prethodno je uvedena njemačka marka kao nova valuta, a stabilnost će u narednom periodu postati njena glavna karakteristika. Osim toga, smanjeni su i do tada ogromni i destimulirajući porezi.
Iako su se savezničke vlasti bojale da će ovakvi potezi i prekid kontrole cijene i politike racioniranja dovesti do još veće nestašice hrane i odvesti cijene nebu pod oblake, u svega nekoliko sedmica do jučer prazne prodavnice su bile pune proizvoda, jer su ljudi shvatili da je stabilni novac koji su sada dobijali za njih puno vrijedniji od nekadašnjeg čiju je vrijednost stalno jela inflacija. Produktivnost je počela rapidno rasti, a rapidno je rastao i izvoz. Na ovim reformama i filozofiji ordoliberala u pedesetim će se desiti ono što je postalo poznato kao „njemačko ekonomsko čudo“.
U šezdesetim i sedamdesetim godinama pak na kratko se je desilo koketiranje s kejnzijanizmom koje je bilo vezano prvenstveno uz rast državne potrošnje. No ipak, ideje ordoliberalizma nastavile su većinski dominirati njemačkom ekonomskom politikom. Njemačka je nametnula svoju filozofiju antitrustne politike i monetarne čvrstine Europskoj uniji i ECB-u. Postoje ordoliberalni otisci prstiju i u Paktu o stabilnosti i rastu eurozone, koji je dogovoren tokom devedesetih godina kao sistem pravila koji podrazumijeva sprječavanje velikih budžetskih deficita.
 Ordoliberalizam danas
Financijska kriza iz 2008. godine oštro je pokazala jaz između Njemačke i ostatka svijeta. U Americi je donijela kejnzijanizam natrag u modu. I George Bush i Barack Obama na nju su reagirali fiskalnim poticajem. Njemačka je također usvojila fiskalnu ekspanziju, ali mnogi njemački ekonomisti su odlučno digli glas protiv toga.
No, ubrzo potom iz Njemačke se gotovo jedinstveno zagovarao antikejnzijanski koncept smanjenja potrošnje uslijed smanjenja potražnje koji se zahtijevao od većine članice EU. U Njemačkoj je čak i ustavnim zakonom predviđena „kočnica za rast duga“,  te nalaže da država uravnoteži svoje budžete do 2020. godine i ograniči savezno zaduživanje (za razliku od većine evropskih država njemački je budžet danas uravnotežen).
Naravno, svi njemački ekonomisti ne vide sebe kao ordoliberale. No, utjecaj tradicije i dalje je snažan na univerzitetima na kojima mnogi studiraju, kao i u Bundesbanci i Vijeću ekonomskih stručnjaka. I baš kao što su izvorni ordoliberali prešli u humanističke nauke i pravo, danas ih se također često obučava i kao advokate, politologe ili sociologe.
Svakako je zanimljiv fenomen da teorija koja je zaslužna za njemačko ekonomsko čudo i koja je u ovoj zemlji ostala i do danas dominantna te ogromnim dijelom oblikuje i fiskalnu i monetarnu politiku EU, mimo Njemačke je zapravo vrlo malo poznata, na Balkanu gotovo nikako.
A zbog svoje kombinacije politika slobodnog tržišta s kvalitetnom socijalnom zaštitu i vladavinom prava, možda bi upravo za države poput Bosne i Hercegovine mogla postati model na kojem bi se gradio ekonomski sistem.

četvrtak, 22. lipnja 2017.

Vi volite kapitalizam, a prezirete veliku državu. Ne vjerujete? Dokazat ću vam

Piše: Danijal Hadžović
Kada se spomene kapitalizam mnogi, pa možda i većina, vjerovatno će pomisliti na stvari poput izrabljivanja radnika, zagađivanja prirodne sredine, imperijalnih ratova, iskorištavanja jeftine radne snage u zemljama trećeg svijeta, ogromnih socijalnih razlika, itd…
Antikapitalističkoj propagandi se mora skinuti kapa da je uradila enorman posao u demonizaciji kapitalizma i nametanju onih loših primjera iz čovječanstva kao slike kompletnog sistema. Kako je to rekao nobelovac Milton Friedmana: „Sva sreća da je kapitalizam tako prokleti efikasan. Jer s obzirom koliki broj ljudi ga mrzi, u suprotnom bi davno bio izbrisan s lica zemlje“.
No, ako pokušate pogledati stvari iz drugog ugla shvatit ćete da vi zapravo volite kapitalizam. Ozbiljno vam kažem – volite ga.

Ne vjerujte mi? Onda razmislite o ovim stvarima

Tražite li stvari na Googleu?
Gledati li kablovsku televiziju?
Gledate li video klipove na YouTubeu? Filmove na Netflixu?
Kupujete li na Amazonu?
Plaćate li preko PayPala?
Pijete li Coca-Colu?
Nosite li Nike ili Adidas teninise?
Jesi li na Facebooku? Ili Instagramu? Tvitujete li?

Vjerojatno upotrebljavate mnoge, ako ne i sve, od ovih stvari, i vjerovatno ih volite. Moderni život se praktično ne može zamisliti bez njih.
Odukle su nam došle sve ove stvari i ko nam ih je omogućio? Inovatori i poduzetnici  s velikim idejama i slobodom da ih plasiraju na tržište. To je ono što se zove – kapitalizam.
No, iako mnogi od vas u praksi zapravo misle da bi vam država trebala pružati veću sigurnost i rješavati probleme, vi zapravo i ne volite veliku državu s prevelikim ovlastima. Ne vjeujete? Sada razmotrite neke druge stvari koje također nerijetko činite:

Jeste li ikad čekali u redu za vađenje dokumenata i suočavali se s neljubaznošću teta za šalterom?
Čekali na graničnom prelazu?
Prošli kroz sigurni sistem na aerodromu?
Ispunjavali poresku karticu?
Beskonačno čekali na red za pregled u državnoj bolnici?
Vozili u smrdljivim vozilima i suočavali s neljubaznim revizorima u javnom gradskom prevozu?

Jesu li vam ova iskustva bila ugodna? Šta razlikuje gornje od potonjih primjera?
Jeste li se ikad zapitali primjerice zašto državne zgrade su redom oronulih fasada, prljave i zapuštene, a privatne zgrade ili kuće čiste, uredne i s održavanim fasadama? Razlog je što potonje nemaju  veze s državnom.
A jedna je država. Zakone i propise koje u ime države donose političari nameću se silom i postaju obaveza za cijelo društvo da ih slijedi. Privatne firme i pojedinci na tržištu ukoliko žele opstati moraju vam ponuditi proizvod i uslugu za koje ćete biti spremni izdvojiti novac. Drugim riječima, moraju ispunjavati vaše potrebe. Što većem broju ljudi ispune njihove potrebe, to će im biti i veći profit. Ko ne odgovori ovom zadatku, propada.
Stoga, u uspješnom i zdravom društvu svrha države ne bi trebala da bude upravljanje ekonomijom i bavljenje proizvodnjom. Još jednom na trenutak pomislite samo na sve te usluge koje vas država primorava da koristite pa se zapitajte želite li još takvih stvari od države? Vrlo vjerovatno ne. Vjerovatno smatrate da i trenutni poslovi kroz koje morate prolaziti s državom su mučni, spori i loši. Možda shvatate da i nema potrebe da se država bavi bilo čim od onih poslova koje bi vam mogao pružiti privatni sektor. To je zato što vam pojedinci motivirani profitom  moraju pružiti kvalitetne usluge kako bi zadovoljili vaše želje. Da li ćete davati svoj novac firmi koja ne ispunjava vaša očekivanja ili ćete otići kod konkurencije? Čovjek na državnom šalteru ne mora zadovoljavati bilo koga. Niste u mogućnosti otići u drugu poreznu upravu ili u alternativnoj općini izvaditi dokumenta.
Možete li zamisliti da je Steve Jobs mora tražiti odobrenje vlade za svaki novi dizajn iPhonea? Da li bi ikad uspio stići do iPhonea 3g?
Pogledajte Uber. Vjerovatno znate šta je, iako ga u BiH još nemamo. U našoj zemlji taksisti su prijetili da će, ako treba i nasiljem spriječiti pojavu novog i modernijeg načina prevoza, dok upravo ovih dana u Hrvatskoj traju veliki protesti taksista protiv Ubera. Na Balkanu se, nažalost, ljudi još uvijek bore protiv „parnih mašina“, no u uređenim zemljama Uber je već odavno realnost. Šta im je on donio? Prije samo nekoliko godina, pozivanje privatnog vozača da stigne za nekoliko minuta, koji bi vas odveo tamo gdje želite ići, bila je izuzetno skupa usluga dostupna samo najbogatijim. No, sada, zahvaljujući kapitalizmu, privatne vožnje su pristupačna i jeftina opcija za obične ljude širom svijeta. Vjerovatno vas je nekada na ulici zatekla iznenadna žestoka kiša. Tražili ste taksi, kao i još hiljade ljudi u gradu. I dok ste stajali na kiši pored vas su prolazila već zauzeta taksi vozila kojima ste uzaludno mahali. Znate li kako je Uber ovaj problem riješio? Podigao je cijene za vrijeme kiše kako bi potaknuli više vozača u Uberu da dođu do ceste. Naći Uber dok pada kiša – nikakav problem!
Država to nikada nije mogla izmisliti. Šta bi državnog službenika motiviralo da se bavi takvim stvarima? Kako bi on znao da želimo usluge kao što je Uber? I da je znao, odakle bi mogao dobiti sredstva za jedan takav projekt? Da li bi mu ostale državne birokrate dale novac za to? I kada bi ga dobio, zašto bi on imao ličnu motivaciju da ulaže svoj rad i trud u razvoj nečega takvog ukoliko to ne bi mogao naplatiti?
Stvari poput Ubera, Google ili desetina programa na kablovskoj televiziji imamo zahvaljujući kapitalizmu. Upravo motiv profita, mogućnost da se postane bogat, uspješan i slavan ono što je motiviše pojedince da ulaze u goleme poduzetničke rizike i u konačnici nam podare sve te stvari koje život čine lakšim.
Cinici bi na ovo mogli reći da pripisivati zasluge za ove stvari kapitalizmu je kao hvaliti feudalizam zbog nastanka kompasa. No, proste činjenice i zdrav razum ih demantuju. Era inovativnosti, rapidnog ekonomskog i tehnološkog napretka započinje upravo s uvođenjem modernog kapitalističkog načina proizvodnje. Ili kako je i sam Karl Marx u svom Komunističkom manifestu iz 1858. napisao: „Buržoazija je u svojoj jedva stogodišnjoj klasnoj vladavini stvorila masovnije ikolosalnije proizvodne snage nego sve prošle generacije zajedno.“
Ukratko, gotovo svi proizvodi koje koristite rezultat su sistemskih preduslova za rad i inovativnost koje stvara kapitalizam; stvari koje radite s državom uglavnom su vam mučne i ponižavajuće.
Naravno, za uspješno funkcionisanje društva treba nam ijedno i drugo. No, ovo potonje da bude što manje, što transparentnije i postavi što kvalitetniji mogući okvir u kojem će ljudska inovativnost i poduzetnost moći doći do punog izražaja.
Znači, volite kapitalizam? Naravno da volite. Samo toga trebate postati svjesni i uočiti njegove blagodati.

srijeda, 10. svibnja 2017.

Kako je Macronova vizija otvorene liberalne Evrope preko noći pomela nacionalistički populizam!

Nakon najuzbudljivije i najrobusnije izborne kampanje u novijoj historiji, Francuzi su se odlučno suprostavili populizmu i kreirali novu historiju. U nedjelju, 7. maja za predsjednika su izabrali bivšeg ministra ekonomije Emmanuela Macrona koji nikad u životu nije vodio izbornu kampanju. Bivši investicioni bankar je sa 66% glasova osvojio dvotrećinsku većinu glasova ispred svoje nacionalističke oponentkinje Marine le Pen. Bila je to značajna demonstracija da je u zapadnoj liberalnoj demokratiji u kratkom vremenskom periodu moguće oblikovati i popularizovati proevropski, liberalni i centristički odgovor populizmu i nacionalizmu.
Ovi izbori su po mnogo čemu bili historijski. Emmanuel Macron je centristički liberal, zagovornik EU i NATO-a, veliki pobornik globalizacije te kritičar Vladimira Putina i njegovih imperijalnih ambicija. I u ekonomskoj politici Macron je poprilično liberalan, te između ostalog se zalaže za smanjenje javne potrošnje i poreza, otpuštanje više od 100.000 državnih službenika, produženje radne sedmice, dok od Pariza namjerava stvoriti novi finansijski centar u Evropi i oduzeti primat Londonu. Posebno je pažnje vrijedna činjenica da je kandidat s takvom agendom pobijedio u državi u kojoj se to najmanje očekivalo, jer Francusku već decenijama karakteriše sklonost različitim vrstama etatizma i nacionalizma.
Macron je također postao i najmlađi predsjednik u historiji Francuske, skinuvši s trona nećaka Napoleona Bonapartea, Louisa Napoleona koji je na čelo države došao 1848. godine s 40 godina. U zemlji u kojoj decenijama dominiraju dvije političke opcije i koja je preferirala da za predsjednika bira prekaljene političare, ključnu poziciju je preuzeo potpuni novajlija. Svoj politički pokret En Marche! (U pokretu!) osnovao je prije svega 13 mjeseci. Njegove najave da će od njega napraviti političku snagu koja će biti u stanju da se nosi s vodećim partijama izgledala je kao dalekovidna fantazija. Otkad je Charles De Gaulle uspostavio Petu republiku 1958., nijedan nezavisni kandidat nije se ni približio mogućnosti da postane predsjednik.
Ipak, Macron je uspio napraviti svojevrsno čudo. Njegov uspjeh rezultat je kombinacije razočaranosti glasača, neustrašivog samopouzdanja, odlične procjene konkurenata te dobre doze sreće. Na gotovo svim izborima na državnom nivou u proteklih deset godina, na svim nivoima vlasti, Francuzi su glasali protiv vladajuće stranke. Nakon petogodišnje vladavine socijaliste Françoisa Hollandea, Republikanska stranka desnog centra bila je sigurna da je pobjeda njihova. Ali je njihov kandidat, Francois Fillon, diskreditovan skandalom oko parlamentarnih plata. Bio je to samo jedan od prekaljenih političara u nizu koji su otklonjeni tokom ove kampanje, a među njima su se nalazili i bivši predsjednik Nicolas Sarkozy te dva bivša premijera, Alain Juppe i Manuel Valls. Mladi nezavisni kandidat kockao se pretpostavkom da se po prvi otvorio prostor za opciju liberalnog centra. Njegova intuicija ga je dobro poslužila.
Sjajna politička avantura Emmanuela Macrona počela je pod pretpostavkom da tradicionalno vladajuće stranke u Francuskoj ne samo da nisu u stanju adekvatno odgovoriti na bujajući  populistički nacionalizam, nego da stare, kako lijeve tako i desne političke elite, duboko ukorijenjene u sistem i saživljene s njim, nisu u stanju provesti ni prijeko potrebne tržišne jer bi time direktno ugrozili vlastite interese.
Ključni politički preokret u životu Emmanuela Macrona, tada studenta, desio se 2002. godine kada je otac Marine Le Pen, Jean-Marie Le Pen koji je otvoreni antisemita i bitno radikalniji od svoje kćerke, uspio da uđe u drugi krug predsjedničkih izbora gdje je poražen od Jacquesa Chiraca.
Francuska politička klasa, napisao je Macron u svojoj knjizi „Revolucija“, od tada je zapala u „duboki san“. Umjesto da Nacionalni front nastoje pobijediti idejama, njihova jedina agenda, tvrdi Macron, postala je strašenje ljudi fatalnim posljedicama do kojih će doći ako ova ultradesničarska stranka osvoji vlast. I tokom svoje predizborne kampanje Macron je isticao da ostale stranke neće moći pobijediti sve dok se protiv Nacionalnog fronta budu borile strahom i moralisanjem. Umjesto toga, tvrdi, neophodno je da političari ponude nešto privlačno,uvjerljivo i pozitivno: otvoreno, tolerantno, proevropsko društvo koje podstiče poduzetništvo i slobodnu trgovinu te umjesto podilaženja strastima narodnih masa, objasne građanima zašto su te vrijednosti superiornije od protekcionizma i gradnje zidova.
Tokom predizborne kampanje Macron je ove vrijednosti jasno isticao i branio, ostvarivši na svojim skupovima ono što se u francuskoj politici zaista rijetko viđa – da njegove pristalice uporedo s francuskim mašu i zastavama Evropske unije. Tokom žustre televizijske debate Marine Le Pen ga je optužila da je kandidat “divlje globalizacije“, na šta je Macron nadasve lucidno uzvratio da je ona s druge strane „visoka svećenica straha“.
Ipak, nakon što je pobijedio na izborima Macron će morati pronaći način da u superiornost ovih vrijednosti ubijedi onu jednu trećinu koja je glasala protiv njega. Mnogi od tih ljutitih glasača dolaze iz malih gradova i ruralnih dijelova zemlje te su u proteklom periodu ostali bez poslova, fabrika i usluga, te ne vide nikakvu korist od globalizacije. Mnogi su također podržali Macrona po principu manjeg zla, samo da Le Pen ne bi postala predsjednica. Mnogi su također ostali i sudržani od glasanja, razočarani izborom između onog što su neki nazivali „kolerom ili kugom“: globalnim finansijama ili ksenofobičnim nacionalizmom. Također, ne treba previše likovati ni zbog poraza Le Penove. Ona je nesumnjivo razočarana rezultatom, no sama činjenica da je uspjela ući u drugi krug i završiti s duplo boljim rezultatom od svog oca je zabrinjavajuća. Njena stranka i nacionalistički populizam i dalje će biti bitan čimbenik u francuskoj politici.
Da bi ostvario išta od najavljenih ciljeva, Macrona čekaju veliki posao i kompromisi. On će svakako imenovati vladu, no neophodno je da osigura ili složi, vladajuću većinu u parlamentu za koji se izbori održavaju u junu. Bez obzira na široke ovlasti koje posjeduje francuski predsjednik, on značajnije reforme ne može provesti bez podrške parlamenta. Njegov novoosnovani pokret En Marche! trenutno, naravno, nema zastupnika te francuski parlament očekuje priliv potpuno novih lica nakon izbora.
Macron preuzima ne samo politički podijeljenu zemlju, nego i teret ogromnih očekivanja koja cijela Evropa ima od njega. Njemačka, najveća evropska ekonomija i dugogodišnji bliski partner Francuske, posebno polaže velike nade u Macrona da prekine s praksom prethodnih francuskih predsjednika koji su odbijali provoditi reforme. Emmanuel Macron je pokazao da je u jeku rasta nacionalističkog populizma diljem kontinenta moguće kao pobjedničku iznijeti ideju koja se zasniva na vrijednostima otvorenog društva, snažnije integracije Evrope, globalizacije i slobodnog tržišta. Nada za liberalnu Evropu pojavila se tamo gdje se do prije svega nekoliko mjeseci to moglo najmanje očekivati – u Francuskoj, zemlji tradicionalno opterećenoj etatističkim idejama i politikama. Ukoliko Macron, ne daj Bože, ne uspije u svojim namjerama, bit će vrlo teško populizam ponovo vratiti na smetljište historije, a stranke poput Nacionalnog fronta ostaviti bez moći.

utorak, 25. travnja 2017.

SDA je socijalistička stranka

Padom Berlinskog zida pred bivšim socijalističkim državama u Evropi, kako onim koje su bile dio tzv. istočnog bloka tako i zemljama bivše Jugoslavije, stajao je veliki zadatak uvođenja liberalne demokratije, tržišnih ekonomija i uklapanja svojih društava u novi evropski i globalni poredak. Prve države su taj zadatak ispunile uglavnom dobro, i danas su redom integrisane i uspješne članice Evropske unije. Bosna i Hercegovina i većina država bivše Jugoslavije, s izuzetkom možda Slovenije, u tom pogledu su potpuno podbacile i (p)ostale su najgori dio Evrope čija društva karakterišu siromaštvo, nezaposlenost, neuređenost, visok stepen korupcije i besperspektivnost.
Razlog je zapravo krajnje jednostavan i banalan: prve su odlučno i beskompromisno raščistile sa svojim naslijeđem socijalizma i reformisali svoja društva – od provođenja lustracije preko masovne privatizacije državnih kompanija, svođenja veličine države na razumnu veličinu do stvaranja fiskalnog okvira primamljivog za privlačenje investicija i razvoj privatne incijative. Potonje su pak učinile sve da se socijalizam u pravom smislu nikad ne reformiše – od zadržavanja najznačajnijih kompanija u državnom vlasništvu (koje su u međuvremenu mahom postale ekonomski bolesnici izdržavani novcem poreskih obveznika), preko gomilanja administracije, zadržavanja brojnih besmislenih propisa koji otežavaju ulaganje i poslovanje do ljubomornog čuvanja partijske kontrole nad privatnim sektorom.
SDA, kao vodeća stranka bošnjačkog naroda koja od 1990. samo u periodu 2000. – 2002. nije bila u izvršnoj vlasti vjerovatno i najslikovitije u praksi utjelovljuje takve politike. Nakon početnih godina borbe za afirmaciju Bošnjaka pa zatim i vođenja BiH u put ka nezavisnosti i kasnije organizovanja njene odbrane, SDA je od 1996. imala  historijsku ulogu i zadatak da nakon svih preživljenih ratnih strahota demografski, fizički i ekonomski uništenu zemlju reformiše i učini od nje uspješnu priču efikasno integrisanu u novi evropski i svjetski politički i ekonomski sistem.  Danas, s prosječnom platom od oko 820 KM, nezaposlenošću koja formalno prelazi 40% (iako je realna cifra negdje oko 27%) i BDP-om po glavi stanovnika koji je veći tek od Kosova, Moldavije i Ukrajine, Bosna i Hercegovina je prikovana za samo evropsko dno.
Lekcija koju nas je 20. stoljeće nedvojbeno naučilo je da socijalizam, gdje god da se uspostavi i u svakom svom obliku, donosi bijedu i neslobodu. Kapitalizam nasuprot toga donosi blagostanje i napredak. Možemo, naravno, i trebamo razgovarati o tome koji kapitalistički model nam treba, no ne postoji ni najmanja sumnja da je tržišna ekonomija s ograničenim državnim uplivom superiorna svakom obliku socijalizma. Za ove dvije decenije koliko je bila na vlasti SDA je učinila sve što je u njenoj moći da se BiH u pravom smislu te riječi se nikad i ne transformiše u istinsku i efikasnu tržišnu ekonomiju , dok su s druge strane zadržane one najgre odlike socijalizma. Dovoljno je spomenuti samo neke.
Vlasništvo – Iako je nakon rata međunarodna zajednica insistirala na ekspresnom i ubrzanom provođenju privatizacije, uglavnom se privatizovalo samo ono što je već uveliko bilo na koljenima i krajnje upitne vrijednosti. Pritom su stvoreni takvi preduslovi da bogatsvo ostane „unutar porodice“ i u doslovnom i prenesenom značenju, tj. da novi vlasnici i ekonomske gazde postanu ljudi iz same stranke ili blisko povezani s njom, kojima su firme u javnom vlasništvu nerijetko doslovno poklanjanje bez ikakve naknade. Naravno, uzimajući u obzir poslovno iskustvo i način na koji su takvi pojedinci do svog kapitala i firmi dolazili, i ne treba previše čuditi da su moge od tih kompanija u međuvremenu propale.
Ipak, iako u društvu vlada mišljenje da je nekako privatizacija uzrok naše ekonomske propasti, činjenica je da su najprofitabilnije firme uglavnom zadržane u vlasništvu države, koja i danas  na raznim nivoima posjeduje nekoliko stotina kompanija. Koliko je to bio pametan potez pokazuje činjenica da se na listi najvećih poreskih dužnika redom nalaze kompanije u državnom vlasništvu (dovoljno je samo spomenuti GRAS ili Željeznice) te da većina njih godinama posluje u minusu i opstaje neprekidnim ubrzigavanjem novca poreskih obveznika u njih, dakle novca izvučenog iz produktivnog dijela ekonomije. Dalje, većini tih kompanija se zakonima osigurava neka vrsta monopola i onemogućuje se ili ograničava konkurenciji da uđe na tržište, a građani dobijaju skupe i nekvalitetne usluge. Povrh svega, svim tim kompanijama se upravlja kao unosnim stranačkim plijenovima u koje se upošljavaju kadrovi vlastite stranke. Tako se kreira golema mreža glasača, osigurava se kapital za vlastite interese, gomila moć, a firma se za stranačke potrebe muze dokle god može davati i minimum mlijeka.
Naravno, ne treba ni spominjati da s takvom poslovnom filozofijom koju je, iako ne jedina, nametnula SDA, takve firme i ne posluju baš najbolje. Njihova privatizacija, kao što smo mnogo puta vidjeli do sada, dešava se tek onda kada se te firme potpuno upropaste i obezvrijede te ih se u bescijenje u konačnici prodaje kao balasta od kojeg vladajuća stranka više nema koristi.
Takvu poslovno filozofiju vidimo i u slučaju Bh. Telecoma kojem već godinama kontinuirano opadaju prihodi i vrijednost, uporno odbija izvršiti privatizacija komp pravdajući to razlozima da se radi o „zlatnoj koki“ za državu. Dakako da se radi o „zlatnoj koki“, ali za stranku, njene kadrove i uvezane grupe. Ostali građani u nedostatku konkurencije dobijaju samo skupe i loše usluge.
Velika država – jedna od glavnih karakteristika socijalističkih politika je i velik javni sektor, a tu je zadaću SDA zaista besprijekorno ispunila. Blizu polovine BDP-a u BiH troši država, čime naša zemlja spada u red zemalja s najvećom javnom potrošnjom u svijetu. Dobar dio te potrošnje optada na administraciju. Iskoristivši složenu i kompleksnu dejtonsku strukturu s 14 vlada i preko 180 ministarstava, od prvog dana je primijenjena politika gomilanja ogromne i najčešće beskorisne administrativne mašinerije koja živi od državnog budžeta i troši gotovo 30% od ukupne javne potrošnje. Ne treba ni čuditi uzimajući u obzir da svaki treći u BiH radi bilo u administraciji bilo u državnim kompanijama. Pritom zaposleni u javnom sektoru, iako su njihova efikasnost i uopšte smisao takvih radnih mjesta krajnje upitni i iako žive od novca koji ne stvaraju sami,  u prosjeku uživa znatno veći standard od radnika u privatnom sektoru te predstavljaju jedini sloj koji se može smatrati nekom vrstom srednje klase. Naravno, treba li napominjati da ih je većina zaposlena  zahvaljujući stranačkoj članskoj kartici ili stranačkim vezama, bivajući na taj način dijelom velike interesne stranačke mašinerije koja zna od koje stranke na vlasti im egzistencija zavisi.
Socijalna politika – SDA u svojim politikama ne samo da je ispoštovala sveto slovo ljevičarskih politika koje su i u civiliziranom svijetu naširoko prihvaćene da školstvo i zdravstvo moraju biti besplatni i dostupni svima, nego je i zadržala onaj stari, prilično rigidni koncept državnog upravljanja nad ovim sektorima uz postavljanje znatnih barijera privatnom sektoru u ovim oblastima da se razvije. Također, studenti u BiH imaju i privilegiju kao malo gdje u svijetu da im je i visoko obrazovanje besplatno, odnosno od države subvencionirano.
Ipak, najeklatantniji primjer SDA-ove „socijalne osjetljivosti“ ogleda se u rješavanju problema boračke populacije. Nakon završetka rata BiH je imala nekoliko stotina hiljada boraca na svim stranama čiji je status trebalo riješiti. Rješenje vladajućih nacionalnih stranaka na svim stranama bilo je odista genijalno – odlučeno je da svi borci, dakle ne samo invalidi, dobiju pravo na novčane naknade za svoje učešće u ratu. Tako je od ljudi koji su mahom bili u najboljem životnom dobu, umjesto omogućavanja da postanu koristan dio stanovništva koji će raditi, stvarati nove vrijednosti i nakon borbe u ratu nastaviti zemlju graditi u miru, napravljeno nekoliko desetina hiljada socijalnih slučajeva koji trajno i masivno opterećuju državni budžet i žive na račun poreskih obveznika. A ne treba s uma smetnuti projekte masovne gradnje tzv. boračkih stanova i zbrinjavanja ovih ljudi o trošku države.
Istina, socijalna izdvajanja u BiH nisu univerzalno izdašna, no za pojedine kategorije, one koje donose glasove su obezbijeđena i sigurna.
Razmislite također i o ovim činjenicama: prema javnom izdavajanju za zdravstvo BiH je TREĆA država u Evropi, dok i po procentu socijalnih izdvajanja također spadamo u evropski vrh.

Porezna politika – Od svojih prednosti koji u sebi sadrže tragove primjene liberalnih ekonomskih načela BiH je do sada imala relativno niske i male stope poreza na dohodak i dobit od 10%, te nepostojanje poreza na dividendu, što je bila jedna od rijetkih prednosti za privlačenje investicija i razvoj poduzetništva. Ipak, sve su to anulirali drakonski, suludi visoki doprinosi neophodni za finansiranje zdravstvenog, penzionog i drugih fondova, koji zajedno s porezom na dohodak dosižu preko 40% bruto plate, čineći bh. radnika tako jednim od porezno najopterećenijih na svijetu. Tako se u cilju finansiranja glomazne države i njenih izdašnih rashoda rad i zapošljavanje radnika sistemski učinilo nadasve skupom robom. Drugim riječima, uspostavljen je sistem masovne redistribucije bogatstva, no ne od bogatih ka siromašnim, nego od svih onih koji stvaraju kao onim koji troše budžet.

Također, ni navedeni postojeći „niski“ porezi u budućnosti i neće biti baš toliko niski, jer Vlada Federacije BiH na čijem je čelu SDA-ovac Fadil Novalić odlučila povisiti većinu postojećih nameta, uz uvođenje nekih novih. Smanjeno s druge stane nije ništa.
Privatni sektor – Razvoj privatnog sektora i privatne incijative za SDA je od prvog dana bila zadnja rupa na svirali, pa stoga i ne treba čuditi što se prema indeksu o lakoći poslovanja i indeksu ekonomskih sloboda BiH nalazi na samom evropskom začelju. Ukoliko se i upustite u hrabar poduhvat pokretanja biznisa u FBiH pored toga što ćete samo na osnivanja firme čekati nekih četrdesetak dana, očekuju vas primjerice i mjeseci čekanja na građevinskih dozvola, ispunjavanje brojnih besmislenih regulacija i odredbi, troma i neefikasna administracija koja umjesto da olakša samo dodatno otežava, sudski procesi koje se otežu godinama, uz veliku mogućnost različitih vrsta reketiranja od strane lokalnih političkih službenika i inspekcija.
Za razliku od sindikata državnih službenika, boračkih udruženja ili penzionera koji ažurno reaguju na svaki pokušaj umanjenja njihovih privilegija, privatni sektor u BiH je slabo obrazovan, pa za prava njegovih radnika i malih i srednjih poslodavaca uglavnom niko i ne diže glas, tako ni vlast ne smatra za shodno boriti se pretjerano za njihove interese. SDA je kroz sve ove godine vjerno demonstrirala da oni žele jedno i samo jedno:  zagospodariti javnim sektorom, javnim resursima  i javnom regulativom.  Kolateralna šteta je privatni sektor, kojega trpe tek koliko se mora.
Rezultat je da BiH ima sistem koji kao da je prepisan iz nekog socijalističkog udžbenika: veliku državu i glomazan javni sektor, ključne industrije u vlasništvu države, visoke stope poreza, visoku redistribuciju društvenog bogatstva, budžete koji su socijalni a ne razvojni, preregulisan i slabašan privatni sektor, univerzalno zdravstvo i školstvo (uključujući i visoko obrazovanje) i izdašna socijalna davanja za odabrane kategorije. Na taj način BiH ima fatalnu kombinaciju: veliku administraciju, skupu državu te slabašan privatni sektor koji je sve to primoran finansirati i time opterećen lošim zakonskim okvirom i visokim nametima te nije ni u mogućnosti da se u pravom smislu riječi razvije, a niti su strani investitori pretjerano zainteresovani ulagati u zemlju s takvim okvirom.
A da se SDA uprkos rezultatima takvih politika ni po koju cijenu neće odreći, uvjerljivo je demonstrirala farsa oko Reformske agende. Pojavivši se najrpije u vidu Njemačko-britanske incijative i podržana od ključnih međunarodnih igrača, pred BiH je stavila zadatak smanjenja javne potrošnje, smanjena javnog sektora, liberalizacije ekonomije, olakšavanja poslovanja u privatnom sektoru, smanjenja nameta i privatizacije preostalih kompanija u državnom vlasništvu. Na provođenje ove agende obavezala se i SDA kao vodeća stranka u FBiH nakon izbora 2014. No umjesto smanjivanja javnog sektora, privatizacije, manjih poreza i olakšanog poslovanja, rezultat Vlade premijera Fadila Novalića nakon svega ostat će povećani nameti: od uvođenja poreza na topli obrok, preko uvođenja progresivnog oporezivanja, poreza na dividendu do povećanja akciza… Od državnih kompanija privatizovane su samo one koje su bile u manjinskom državnom vlasništvu, na smanjenje javnog sektora nije se ni pomišljalo, privatni sektor je umjesto rasterećenja dodatno opterećen,  a sve to s ciljem obezbjeđivanja nedostajućih i prijeko potrebnih sredstava za glomaznu budžetsku mašineriju kako bi se ona i dalje održavala.
Na taj način je Vlada Fadila Novalića i zadnjim skepticima demonstrirala da je socijalizam sama suština i smisao politike SDA i da ne postoji međunarodni pritisak i ekonomski razlozi zbog kojih će se ova stranka odreći svih njegovih blagodati koje donosi njenoj stranačkoj mašineriji.
Na kraju teksta  bih da se ogradim od eventualnih optužbi koji bi mi poneki vrli ljevičar s vjerom u socijalizam mogao uputiti da taj termin koristim nepecizno i da se ta ideja ni u kom slučaju ne može stavljati u isti kontekst s politikom SDA.  Socijalizam ovdje koristim u najširem smislu tog pojma, kao poredak koji između ostalog uključuje i veliku državu, visoki stepen preraspodjele društvenog bogatstva, žestoke intervencije u ekonomiju, brojnih socijalnih programa, itd… Također, neko bi mi mogao zamjeriti da nije korektno SDA-u spočitavati socijalizam jer takve njihove politike nisu posljedice slijeđenja neke konkretne socijalisitčke doktrine i programa, nego pukog političkog pragmatizma s ciljem grabljena što veće političke moći i utjecaja. Čak i da je tu zaista po srijedi samo oportunističko obnašanje vlasti, to ne mijenja suštinski socijalistički karakter dosadašnjih SDA-ovskih politika.
No da ove politike možda i nisu samo odraz pukog političkog oportunizma, nego da u sebi sadrže možda ponešto i od ideoloških i svjetonazorskih pobuda, svjedoči sljedeća izjava samog osnivača SDA Alija Izetbegoviće. Upitan od jednog novinara 2000. godine da li mu je žao što bošnjački narod skreće ulijevo, Izetbegović je odgovorio:
„Ne znam šta Vam znači ovo “ulijevo”. Ako ovaj izraz uzmete u klasičnom značenju, moglo bi se reći da u BiH i nema pravih lijevih stranaka. Sve su, manje ili više, desne. Sve se zalažu za privatno vlasništvo i manje miješanje države u privredne tokove. Možda je SDA više lijeva jer brani socijalna davanja i s tim povezane visoke poreze”.
Za istinski napredak BiH očito će trebati potpuno suprotne politike od onih kojih je SDA sa svojim partnerima etablirala.

utorak, 18. listopada 2016.

Kad se bjelosvjetski ublehaši i domaći diletantni slože, glavobolje za BiH se množe

rlamentu Federacije BiH uskoro slijedi ponovno izjašnjavanje o Zakonu o radu čije je prvobitno donošenje, da podsjetim, Ustavni sud FBiH krajem prošlog mjeseca proglasio neustavnim. Zakon će, prema svemu sudeći, i ovaj put biti usvojen, ali s uvjerljivijom većinom u odnosu na prošli, s obzirom na to da su iz SBB-a, i pored prethodne najave da će opstruirati rad Parlamenta zbog nemile situacije u kojoj im se našao vođa, rekli da će Zakon podržati. Upravo neustavni ad hoc način na koji je prvobitno donesen ovaj zakon kao jedna od bitnijih stvari za buduće odnose i funkcionisanje ovog društva, pokazuje sav diletantizam i neozbiljnost onih koji nam kroje živote i određuju budućnost.
Stvari su još gore kada se uzme u obzir ono što je prethodilo donošenju Zakona o radu. U ozbiljnoj i uređenoj državi zakon kojim se liberalizuje tržište rada i omogućava lakše zapošljavanje i otpuštanje radnika izvjesno bi bio podržan od stranaka desnog centra uz asistenciju liberala. Protiv bi nesumnjivo bile stranke ljevice. Dakle, one stranke koje ideološki u većoj mjeri teže tržišnom rješenju i poduzetničkoj slobodi bile bi uz ovakav zakon. One stranke koje na prvo mjesto stavljaju interes i zaštitu radnika, čak i nerijetko nauštrb ekonomskog rasta, usprotivile bi mu se. U takvom društvu kao glasač znate jasno šta dobijate kada glasate za jednu ili drugu političku opciju, odnosno za koga glasati u skladu s vlastitim uvjerenjima.

I prividno je identična situacija bila i u Federaciji BiH. Zakon o radu prvobitno je prošao zahvaljujući dvjema vladajućim konzervativnim strankama, SDA i HDZ-u, uz asistenciju nekolicine manjih stranaka. Zakonu su se, pak, žestoko protivili DF i SDP, dvije vodeće socijaldemokratske stranke. Dakle, baš onako kako bi to nominalno ideološki i programski trebalo da izgleda u jednoj pristojnoj demokratiji, osim što je u slučaju Federacije BiH Prijedlog Zakona o radu utvrđen još 2013. od Vlade koju je predvodio SDP, što je predlagač Zakona bio DF i što će nam udarnici SBB-a koji su krajem prošle godine s naslovnice svog stranačkog biltena urlali o uvođenju robovlasničkog sistema i ponižavanju radnika, sada mirne duše glasati za takav zakon... I vjerovatno za njega imati samo riječi hvale. Vidite, kada se u BiH bavite politikom, motiv da nešto podržite ili rušite je u nijansama, odnosno u tome da li u datom trenutku obnašate izvršnu vlast ili ste, pak, tek opozicija bez vladajućih fotelja, budžeta i javnih kompanija, a time i tolike obaveze da slušate diktat međunarodne zajednice.
U RS-u, pak, ni tog ideološkog privida nije bilo. Tamo je vladajuća k'ofol socijaldemokratska stranka koja se k'ofol opire stranom diktatu mnogo temeljitije i ozbiljnije pristupila provođenju ovog zakona, toliko ozbiljno da je i predsjednica tamošnjeg sindikata izbačena iz Skupštine tokom njegovog usvajanja. Protiv je redom bila opozicija navodnog desnog centra, uz argumentaciju koja je na momente podsjećala na najubitačnije pasuse Komunističkog manifesta, ne videći problem u tome što je na državnom nivou potpisala istu tu Reformsku agendu i obavezala se na njeno provođenje.
Stvari nisu daleko bolje ni kada se u svemu sagleda uloga međunarodne zajednice koja i stoji iza ovog zakona. I kompletna Reformska agenda (čiji je Zakon o radu do sada najbitnije čedo), kojom nam se preko blesavih reklama koje vrijeđaju razum i bodu srce najavljuje “oslobađanje od okova”i “ekonomski razvoj”, suštinski je zapravo jedan opskuran dokument u kojem su te temeljite reforme koje, navodno, trebaju trajno preobraziti i unaprijediti bosanskohercegovačko društvo, stale na temeljitih šest stranica A4 formata! 

I to vam je otprilike ram za sliku naše domovine, evropske periferije s polukolonijalnim statusom – sastanu se međunarodni diletanti i vašim lokalnim polupismenim diletantima uvale set reformskih mjera pun opštih frazetina (“treba smanjiti namete”, “treba olakšati zapošljavanje”), bez ikakvog detaljnog preciziranja šta, kako i koliko, šta se s tim uopšte želi postići, koje će to efekte imati i kakve će to u konačnici rezultate polučiti.

Nema tu ni ljevice ni desnice, ni bilo kakvog programa, vizije, koncepta ili blagog pojma kako se vodi država i čemu ona uopšte služi. Tek sukoba interesnih političkih grupa koje se poput suparničkih bandi za vlast bore tek radi moći i privilegija koju im ona donosi. U tom cilju dovoljno je da im u svojstvu trećerazrednog bjelosvjetskog apartčika koji je dobio priliku da se negdje osjeća bitnim i moćnim zaprijetite zavrtanjem kredita, korupcijskim aferama i uskraćivanjem prijema, i bespogovorno će u praksu provesti svaki vaš naum i želju, iako ih, doduše, ni sami niste do kraja razradili, a kamoli uzeli u obzir društveno-ekonomski okvir zemlje kojoj ga namećete.
Mada, u konačnici, možda čak ni to nije toliko loše u situaciji kada vam domaći političari mimo provincijske pohlepe i stomačnog kalkulanstva, neku iole suvislu vlastitu ideju o tome kako kvalitetno organizovati državu i omogućiti prosperitet ionako nemaju. A niti je, u odnosu na vlastite intelektualne i obrazovne kapacitete objektivno i mogu imati.

Ne vjeruj MMF-u ni kada Reformsku agendu nosi

Legenda kaže da se u nekoj američkoj srednjoj školi tokom devedesetih trener košarkaške ekipe, shrvan lošim rezultatima svoje momčadi na početku sezone, odlučio na nevjerovatan potez. Kako bi motivisao svoje igrače da počnu pružati bolje partije, jednog dana je u svlačionicu ušao s flašama magičnog napitka, izum njegovog prijatelja naučnika koji će im, garantovao je, dati nemjerljivo veću snagu i izdržljivost. Ovaj srednjoškolski tim na kraju je osvojio košarkaško prvenstvo svoje oblasti, a  igrači su prije svake utakmice konzumirali ovaj magični napitak. Na kraju se, međutim, ispostavilo da je fantastični napitak bio zapravo samo sok od narandže razblažen vodom!

Posljednje dvije godine i želudac bh. društva natočen je napretkom i blagostanjem koji stiže s magičnim napitkom Reformske agende, a koji mu složno doziraju domaći političari, mediji i međunarodni birokrati. Pritom, jednako kao i u prvom slučaju, gotovo niko ili rijetko ko se dosjetio da provjeri sadržaj tog magičnog napitka i vidi šta se u njemu zaista nalazi. Ima u tom dokumentu, naravno, hvale vrijednih i za bh. ekonomiju spasonosnih prijedloga izraženih u riječi “treba” – smanjiti administraciju, namete, liberalizovati tržište... 

Ipak, stvari postaju nešto problematičnije kada se dođe do realizacije navedenih ideja u praksu. Jedna od prvih stvari koje se pod okriljem Reformske agende pokušavaju provesti je povećanje akciza na gorivo, pivo i alkohol, jer u međunarodnim finansijskim institucijama golemu brigu brinu za zdravlje naših građana, pa prikupljena sredstva od povećanja namjeravaju usmjeriti u zdravstveni fond. Mali problem u svemu je što tu ni do kakvog povećanja prihoda neće doći. Kako nam u ekonomskoj znanosti pokazuje Lafferova krivulja, porezni prihodi rast će s povećanjem nameta do određenog stepena opterećenja. Nakon toga zbog prevelikog opterećenja smanjuje se produktivnost, te veće stope u konačnici rezultiraju padom, a ne rastom prihoda. 
Kako ovo funkcioniše u praksi mogli smo već vidjeti nakon uvođenja viših akciza na cigarete. Došlo je do pada poreskih prihoda i znatnog slabljenja domaće duhanske industrije, jer su na ovaj pokušaj pljačke, građani kao i uvijek odgovorili ekonomski racionalno, odnosno prelaskom na motanje duhana.

Ne treba biti posebno vidovit pa ni naročit ekonomist da bi se zaključilo da će identične ili slične posljedice na bh. ekonomiju imati i uvođenje akciza na pivo, odnosno da će s jedne strane zbog smanjenja potrošnje doći ne do rasta nego do pada prihoda, dok će domaćoj pivskoj industriji, čiji rukovodioci očajnički najavjuju pogubnost ovakvih mjera, biti nanesen težak udarac uz sigurna otpuštanja radnika.

Zašto onda pored osnova ekonomije, zdravog razuma i dokazane pogubi ovakvih mjera, međunarodne finansijske institucije, Evropska unija i domaći političari istrajavaju na ovakvom rješenju? Izuzev možda kod ovih posljednjih, u startu možemo isključiti mogućnost da se radi o ograničenim idiotima koji konačnih rezultata ovakvih rješenja nisu svjesni. 
Nikada ne treba smetnuti s uma da su upravo međunarodni faktori među najodgovornijim za ekonomsku propast bh. društva. Najeklatantniji primjer za ovo je poslijeratni nametnuti model privatizacije koji je podrazumijevao da se nekadašnji veliki socijalistički kombinati prvo podijele na više manjih firmi, a tek onda privatizuju. Uz asistenciju masovne pljačke provođene od domaćih političkih elita, većina domaćih kompanija nakon što su usitnjene su i propale, a BiH je od kakve-takve industrijske zemlje, postala država koja uvozi sve od igle do lokomotive i živi od trgovine, sadake i nešto malo turizma. 

Odgovor za ovakvo djelovanje možda leži u činjenici da mi, nažalost, ne živimo u svijetu ideala i ekonomskih teorija, nego u svijetu bespoštedne borbe raznih moćnika i interesnih grupa za goli interes. U tom smislu, možda je i sasvim logično da se kroz Reformsku agendu, pod nebuloznom krinkom brige za zdravlje bh. građana, provede mjera koja će izvjesno na koljena baciti bh. pivare i stranim kompanijama, čija su mnoga piva zahvaljujući dumpingu već sada jeftinija od domaće ponude, omogućiti da potpuno preuzmu tržište. S domaćim političkim akterima se za ovo i nije pretjerano teško nagoditi – njima tranša kredita MMF-a za očuvanje položaja budžetskih uhljeba, pa dokle traje, nama domaće tržište.

Za razliku od lažnog napitka iz uvoda koji je zbog placeba u konačnici ipak imao blagotvorne efekte, pivski napitak Reformske agende će imati vrlo, vrlo gorak ukus. 

Šta možemo naučiti od Švicaraca: Zašto su oni bogati, a mi bijedni?

Na referendumu koji je održan u nedjelju švicarski građani odbacili su prijedlog za uvođenje zagarantovanog dohotka od 2.500 franaka mjesečno koji je trebao zamijeniti sve ostale oblike socijalne pomoći. Čak 77 posto birača je reklo „ne“ ovom planu raspodjele bogatstva.
Ovaj dohodak je trebao biti zagarantovan svakom građaninu Švicarske bez obzira na njegove prihode te bi na taj način ukinuo „diskriminaciju“ koja postoji u postojećem sistemu socijalne zaštite gdje jedna grupa građana ima mogućnost živjeti na račun druge koja stvara nove vrijednosti i puni budžet. Prema procjenama švicarske vlade uvođenje zagarantovanog dohotka bi koštalo 208 milijardi franaka na godinu. Većinu potrebnih troškova ovoga plana pokrio bi novac od postojećih socijalnih naknada, no manjak od 25 milijardi franaka morao bi se nadoknaditi velikim rezovima potrošnje ili povećanjima poreza. Protiv zakona su ustale sve vodeće političke stranke i sindikati u zemlji, no u konačnici i švicarski narod plebiscitarno. Pored povećanja budžetskih rashoda, glavne negativne posljedice uvođenja zajamčenog minimalnog dohotka  ogledale bi se u padu motivacije građana za radom, posebno onih koji primaju ispodprosječne plaće, dakle, dovele bi do pada produktivnosti i u konačnici i do slabljenja švicarske ekonomije.

Ekonomska pismenost kao preduslov blagostanja
Nakon što su zakon o temeljnom dohotku oborili i drugi put, treba podsjetiti da su Švicarci na nedavnim referendumima odbijali i ograničavanje najviših primanja u državi, uvođenje zakona o minimalnoj plati, pa čak i produžavanja godišnjeg odmora, čime su zapravo pokazali da su jedan od ekonomski najpismenijih naroda u Evropi te da, i pored postojanja direktne demokratije u ovoj zemlji u kojoj se preko mehanizma referenduma može donijeti gotovo bilo kakav zakon, ne postoji bojazan da većinska narodna volja nanese veću štetu švicarskom bogatstvu i prosperitetu. Prosječna mjesečna plata u Švicarskoj iznosi 5.945 eura neto; iako po površini i broju stanovnika iznimno mala, devetnaesta je ekonomija  prema nominalnom BDP-u; prema GDP-u per capita osma, te dvadeseti najveći izvoznik u cijelom svijetu. I pored visoke stope rasta stanovništva, koja se prije svega može zahvaliti imigraciji, nezaposlenost u Švicarskoj iznosi svega 3,2%. Prema indeksu konkuretnosti Švicarska je prva država u svijetu, po inovativnosti je prva država u Evropi, a prema indeksu ekonomskih sloboda je također vodeća zemlja starog kontinenta.
U svijetu malo koji sistem pogoduje tako dobro ekonomskom napretku i blagostanju kao što je švicarski.  Nadugo i naširoko se može ulaziti u analizu šta je doprinijelo ovakvom švicarskom blagostanju i omogućilo zemlji ovako sjajne rezultate, no odgovor koji leži u korjenu tog uspjeha i koji je i kreira takav sistem zapravo se može sažeti u samo jednu riječ – mentalitet.
Švicarci su u prvom redu vrijedan, radišan i disciplinovan narod koji odgovornost za vlastiti život i standard preuzima u svoje ruke i koji nije spreman odricati se vlastite slobode zarad šake državne sigurnosti, te je dubinski svjestan koje su to politike koje mu donose blagostanje.
Švicarska ekonomija nije upravljana od strane političkih „sveznalica“ i birokratskih moćnika, nego od njenih vrijednih i poduzetnih građana, po sistemu „odozdo prema gore“. U takvom poretku stvari država je regulatornog karaktera kada je riječ o ekonomiji, odnosno njena se uloga uglavnom svodi na postavljanje pravila igre po kojima će se odvijati tržišna utakmica između slobodnih građana. Ekonomija je krajnje liberalna, regulacije jednostavne i jasne, a porezi među najnižim u Evropi, zbog čega se Švicarska često smatra poreznim rajem.
Švicarska je također i maksimalno decentralizovana država u kojoj se velika većina ovlasti nalazi pod ingerencijom kantona, te ne samo da na švicarskom tržištu vlada bespoštedna borba i konkurencija na dobrobit potrošača nego se i kantoni kao neka vrsta mikro-država međusobno takmiče koji će od njih omogućiti što bolje uslove za privlačenje investicija i razvoj poduzetništva.

Kako doći do Švicarske?
Standard i blagostanje Švicarske koja ima gotovo dva stoljeća kontinuiranog razvoja svakako je teško ili gotovo nemoguće stići. No ipak, ako želimo biti barem korak bliže uspjehu i prosperitetu koji Švicarska uživa morat ćemo… Pa, početi se više ponašati kao Švicarci.
Možete li pretpostaviti kakvi bi u konačnici bili rezultati referenduma o uvođenju univerzalnog dohotka, ograničavanja plata ili produženja godišnjeg odmora da su, umjesto u Švicarskoj u kojoj ih je velika većina stanovništva rezolutno odbila, održani u Bosni i Hercegovini?
Naravno, ne treba biti pretjeran vizionar da bi se izveo zaključak kako bi to u konačnici završilo u zemlji u kojoj se najsvjetljijim primjerima historijskog iskustva smatra sistem u kome su se „besplatno“ dobijali stanovi i ljetovanja u drugorazrednimm jadranskim mjestašcima, dok u vizuri prosječnog Bosanca idealne zemlje za život nisu one koje nude najveće mogućnosti da svoje talente i sposobnosti realizirate u praksu i dobro ih naplatite, nego one koje nude najobilniju socijalu.
I tu opet dolazimo do problema mentaliteta. Za razliku od Švicaraca, Bosanci i Hercegovci imaju historiju, kulturu i tradiciju bitno drugačijih pogleda na svijet oblikovanim u drugačijem sistemskom okruženju. Za razliku od Švicarske u kojoj su takve vrijednosti duboko ukorijenjene, Bosanci i Hercegovci, izloženi na historijsku vjetrometrinu velikih carevina, ratova, revolucija i naglih demografskih i sistemskih promjena – kulturu rada, individualističku etiku, kao i instituciju privatnog vlasništva nikada u pravom smislu riječi nisu uspjeli uspostaviti. Njihova sudbina nikada nije zavisila od njih samih, pa stoga su naučeni vjerovati da ona ni u kom slučaju ne leži u njihovim , nego u rukama sila koje vladaju nad njihovim životima i od kojih njihov položaj u potpunosit zavisi. Sjede, šute, pate, prepuštajući se konformizmu bijede i čekajući da vanjska sila, najčešće oličena u državi, učini nešto za njih i njihove male tužne živote,  jer  se u startu s alibijem vanjskih okolnosti i faktora na koje ne mogu utjecati mire s neimaštinom i beznađem, svakako radije od ulaganja napora da mijenjaju sebe i svoj položaj. Stoga, vjeruju da nisu tu gdje jesu zato što se nisu trudili, radili ili pokušali ikad išta više učiniti od svjih života, nego su tu gdje jesu jer im političari, država, sistem, okolnosti i globalni poredak ne dozvoljavaju da napreduju.
Za razliku od Švicarca koji od države uglavnom želi da mu štiti njegovu sigurnost i slobodu te ga ostavi na miru da radi svoj posao, Bosanac, vječno nespreman preuzeti odgovornost za svoj život, smatra pak da njegova kompletna sudbina zavisi i leži u rukama države od koje zahtijeva da mu rješava sve njegove probleme od kolijevke do groba. A kako su političari samo ljudi koji dolazi iz takvog mentaliteta i takvog naroda od kojeg su birani, i država u kojoj žive je pak samo preslika stanja svijesti koje vlada u društvu.
U takvom sistemu i one rijetke entuzijaziste koji i pokušaju napraviti nešto uglavnom će brzo uništiti samovolja državnih službenika, visoki nameti, besmisleni zakoni i troma administracija, ali i jal i prezir njegovih sunarodnjaka.  Tek nekolicina gradića čiji stanovnici su se mimo politike i države odlučili okrenuti poduzetništvu i za bh. prilike su ostvarili zavidne rezultate, izuzetak su koji potvrđuje ovo pravilo.
Takvo stanje svijesti dovelo je do toga da je BiH sve ove godine, ali možemo slobodno reći i stoljeća, zapravo ne funkcioniše kao društvo stvaranja, nego društvo redistribucije, u kojem vremenom ima sve manje toga za redistriubirati. Za razliku od Švicaraca, većina bh. stanovnika nije usmjerena ka inovacijama, stvaranju novih vrijednosti, samostalnom privređivanju, nego izvlačenju sredstava iz kompleksne redistributivne državne mreže, pa u društvu traje kontinuirana bespoštedna borba svih slojeva društva jednih protiv drugih da se kroz tu mrežu  iskamči što je moguće više novca za sebe, odnosno bespoštedna borba za sredstva koja je privredio neko drugi, a za koje mnogi građani BiH vjeruju da bi ona nekako trebala biti njihovo prirodno pravo. Razlog za ovo leži u velikoj mjeri i u ekonomskoj nepismenosti prosječnog bh. žitelja, koji mimo zadovoljavanja ličnih potreba najčešće nema svijest o tome kako novac nastaje, kako se redistribuira i da se ništa nikom „besplatno“ ne može dati bez da prethodno nekom ne bude oduzeto.
U takvom društvu političari vam  obećavaju 100.000 radnih mjesta bez iznošenja plana kako do njih da dođu, strategije ekonomista svode se na megalomanske državne projekte koje liče na sovjetske petoljetke, a rješenje za unapređenje svih oblasti društva od malog biznisa, preko kulture do sporta pronalazi se u krilatici „država mora više uložiti…“.
Sve osim onoga što je zemljama poput Švicarske donijelo blagostanje i prosperitet – oslonjanje na individualne snage i nepristajanje da se zarad navodne ekonomske sigurnosti žrtvuje vlastita sloboda.